Kako je Gregory Peck spasio film "Ubiti pticu rugalicu"?
O Harper Lee i njezinoj jedinoj i sjajnoj knjizi već smo pisali. Ali, znate li kako je Gregory Peck spasio film "Ubiti pticu rugalicu"? Prvo, tko još nije, trkom pročitati "Ubiti pticu rugalicu" američke književnice Harper Lee! Uostalom, očekuje nas senzacija. U srpnju je najavljena druga knjiga danas vremešne Harper Lee koji se, već sada, najavljuje kao književni događaj desetljeća. Jedna od čestih tema raznih članaka često je bila knjiga "Ubiti pticu rugalicu" objavljena 1960. i vječno pitanje: hoće li tako i ostati? Tajna je riješena i s nestrpljenjem čekamo izlazak!
Knjiga "Ubiti pticu rugalicu" dobila je sve moguće nagrade, naravno i Pulitzerovu, smatra se klasikom američke moderne književnosti, a ni Europa nije ostala imuna na šarm i dubinu ove sjajne knjige. Opisuju ga kao "južnjački gotički roman u kombinaciji s bildungsroman elementima" jer nam likovi rastu i sazrijevaju pred očima i traže odgovore na pitanja, upoznaju svijet na vlastitom iskustvu. "Ubiti pticu rugalicu" jedna je od najcitiranijih knjiga, u američkom je školstvu obavezna lektira, barem kod onih profesora i učitelja koji u djeci žele razviti osjećaj tolerancije, razumijevanja, razmišljanja....Zaplet knjige temelji se na stvarnim događajima koji su se zbili u rodnom gradu književnice, davne 1936. koja je, kao desetogodišnja kćer odvjetnika te događaje itekako zapamtila. Lee je doduše uvijek naglašavala kako to nije autobiografsko djelo, ali znamo da je njen otac bio odvjetnik i da je 1919. branio dva crnca osuđena za ubojstvo. Oba su nesretnika proglašena krivima, unakazili su ih i ubili. Kasnije su izbili nemiri u gradiću koje je to suđenje potreslo do temelja. Njen otac više nikada nije sjeo za odvjetničku klupu strašno pogođen pravom koje nije uvijek i pravda iako je, tek s vremenom, postao liberalniji što se segregacije tiče. Harper je, baš kao i junakinja Scout u knjizi, imala četiri godine starijeg brata, crnu domaćicu koja se brinula o kućanstvu i djeci jer je majka bolovala (tada su to zvali bolešću živaca) i nije se mogla brinuti ni za sebe. Za vrijeme Velike depresije, od 1933. do 1935. u "starom umornom gradu" Maycombu u Alabami živi šestogodišnja Jean Louis Finch koju svi zovu "Scout", djevojčica koja je radije u hlačama nego li u haljinicama i koja se igra s četiri godine starijim bratom Jeremyjem "Jemom" i nije je strah ni popeti se na drvo ni pecati... nije mala, južnjačka damica. Ona je zabavna, znatiželjna, strastvena i neustrašiva kada to najmanje očekujemo, mudra kako samo djeca mogu biti i uz to je neodoljiva fakinka. Scout i Jem žive s ocem udovcem Atticusom koji je odvjetnik, miran, staložen i ugledan i koji radije navečer čita knjige nego li se zabavlja kao što bi možda neki drugi očevi. Djeca se sprijatelje s dječakom Dillom koji je ta tri ljeta, koliko pratimo događaje u gradiću, došao u posjet svojoj teti, susjedi obitelji Finch. Dill je jedan zaista neobičan dječak (čiji je lik napisan po Harperinom najboljem prijatelju Trumanu Capoteu). Djeca se boje, ali su i fascinirana susjedom, "strašnim" Arthurom Radleyjem kojeg svi zovu samo "Boo." Mi ne znamo zašto jer djeca prepričavaju prepričano, a o njemu odrasli ne žele razgovarati pa djeci mašta podivlja. Boo živi povučeno, ne izlazi iz kuće i klinci i ne znaju kako taj mladić izgleda. Istovremeno, Atticusa sudac zamoli da brani Toma Robinsona, crnca optuženog za silovanje bjelkinje Mayelle Ewell. Mayelle je bjelkinja pa je silovanje, za koje ona optuži Toma, za crnog mladića sigurna osuda i smrt vješanjem. Ewellovi su tzv. "white trash", siromašni, skloni alkoholu i neobrazovani uz to prijeki i ogorčeni ljudi koji napokon imaju priliku smatrati se centrom pažnje, radnje, interesa... Atticus brani Toma pa ga odmah proglase "ljubiteljem niggera" jer su željni brze osude i linča nego li suđenja, djecu zadirkuju u školi i koliko se god Atticus trudi djecu zaštiti ,ona se uvuku u sudnicu. No kada suđenje završi, a nećemo vam reći kako, cijeli se splet događaja pokrene - i to kakav! Harper Lee je rekla kako želi da je pamte kao Jane Austen južne Alabame i ako se Jane morala potruditi i napisati šest romana, Lee je to uspjelo sa samo jednim. Piše jednostavnim jezikom, dirljivo, čisto, duhovito, baš onako kako bi nam pametno dijete prepričalo svoja tri uzbudljiva ljeta. To je knjiga o obitelji, ljubavi, prijateljstvu i o pravednosti. Opisuje i koliko je tanka i krhka granica između ljudi i kako se lako ljudi pretvore u zvijeri. To je i knjiga o moralu, pravdi, odgoju, prijateljstvu, ljubavi brata prema sestri i hrabrosti kada moramo, iako mali i nespremni, zaštiti one manje i slabije od nas. Knjiga je i kultna i cijenjena, voljena i obožavana iz generacije u generaciju. Lektira je u Americi, naravno, ali ne bi bilo zgorega da je uvedu i kod nas, na listu čitanja. Zanimljiv naslov navodi nas da se pitamo tko je ptica rugalica? To je vrsta američkog drozda koja "samo" pjeva ili kako Scout doznaje: "Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu... one ne čine ništa, osim što nam pjevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnijezde se u kukuruzu, samo pjevaju. Zato je grijeh ubiti pticu rugalicu. U ptičjem svijetu ona je omiljena ptica koju povezuje s američkim Jugom i veoma je omiljena, pa je službena ptica čak pet američkih država. U ljudskom svijetu ptice-rugalice su svi oni ljudi koji su malo drugačiji od nas - po stasu, rastu, možda po rasi, po vjeri, po ljubavi pa nam se čini da je i te kako važno štivo danas, možda podjednako važno ako ne i važnije nego kada je napisano. U knjizi ptica rugalica je Tom koji je drugačije boje kože, ali i Boo, koji se skriva pred svijetom. Možda i svatko od nas ponekad. Ptica rugalica je i simbol nevinosti. "Scout, Harper Lee i "Ubiti pticu rugalicu" dale su djevojčicama uzor jer su poželjele biti baš poput Scout ili Harper" rekla je jedna američka profesorica koja srednjoškolcima predaje književnost. "Pročitala sam knjigu više od 20 puta i svaki put nađem nešto novo". A Scout je za žene, kaže, napravila više nego li ijedan lik u književnosti. Koliko im se ne čita Hemingwayeva "I sunce se ponovo rađa" jer ne razumiju ljude koji loču po Španjolskoj, "Ubiti pticu..." svježa je kao da je napisana danas, prije tjedan dana, mjesec, godinu... Po takvoj knjizi, naravno, morao je biti snimljen film. Ali, dobar film jer se takvo štivo ne smije upropastiti. I o tome je današnja priča. Knjiga može biti veličanstvena i sjajna, ali uvijek nastaje problem kad se planira prebaciti briljantno djelo na filmsko platno. Da, to je adaptacija, no svatko od nas u mašti čitajući ima svoj film, a i teško je riječi uvijek prenijeti na film onako kako bismo mi željeli. Zato Gabriel Garcia nije nikada dozvolio da se "Sto godina samoće" snimi kao film. A i kako bi? Mislite li da je to moguće? Danas znamo da je u slučaju "Ubiti pticu rugalicu" simbioza knjige i filma sretno završila - film iz 1962. je zaista sjajan. Knjiga je topla, duhovita, nježna i snažna iako opisuje "teške" događaje - silovanje i suđenje za silovanje koje ne samo da pokazuje podijeljenost i rasnu nejednakost već i sva naličja ljudi. Sve nam to pripovijeda kćer odvjetnika Atticusa Fincha kroz svoje dječje oči koje vide ono što "veliki" ne žele ili (više) ne mogu vidjeti. Zato je morala biti prebačena na film koji nekako lakše pronađe put do ljudi. Prava za "Ubiti pticu rugalicu" kupio je režiser Alan J. Pakula. Studio nije bio oduševljen jer im se priča činila premalenom i regionalnom a i, k vragu, film o rasizmu u južnjačkom gradiću? Publika je hrlila u kina, istina, ali na westerne, gdje se pucalo i ubijalo Indijance a u pozadini je uvijek bio neki hrabar junak koji je ipak bio romantičan i neka divna žena koja mu je na kraju završila u zagrljaju. Može li ovakva tema proći? Pakula je bio uvjeren da može i mora. Problem koji je potom nastao bio je zaista velik - tko će glumiti Atticusa, samohranog oca, odvjetnika, moralnog i pravednog? Bing Crosby! Ne, Rock Hudson. Prvi je malen, kržljav i k vragu, zabavljač. Rock je prezgodan, ali ima li dubine? To treba biti netko kome se vjeruje, tko je moralan i tko može utjeloviti lik Atticusa koji će biti proglašen najmoralnijim književnim (pa i filmskim) likom svih vremena. A onda je Gregory Peck nazvao Pakulu. Uzeo je knjigu, rekao je Pakuli, i nije je mogao ispustiti iz ruku. Knjiga je fenomenalna, on je čitao i čitao, do duboko u noć sve dok je nije završio u jednom dahu. Ako ga Pakula želi, on bi glumio Atticusa. Sjajno, mora da je pomislio Pakula. Peck je bio idealan Atticus. Glumac bez skandala, ugledan, doživljavan kao zgodan, staložen i častan, da, on će biti uvjerljivi Atticus. Kad je nastao problem s financiranjem filma Peck je mnogo svog novca uložio u film, ali pod jednim uvjetom: imat će kontrolu nad filmom, prenošenjem na platno i završnom montažom. Kako bi uštedio novac Pakula je uloge dodijelio kazališnim, broadwayskim glumcima, a ne filmskim zvijezdama koje nije mogao platiti. Prednost je bila da ti glumci nisu poznati publici i djeluju kao "obični" ljudi što je za priču bilo važno, barem je tako Pakula mislio. I dobro je odlučio. Najzahtjevniji dio, bar što se glumaca tiče, bilo je pronaći djecu koja će biti dobri glumci. Pakula se odlučio za dvoje klinaca iz Birminghama koji imaju alabamski naglasak. Glumac koji je dobio ulogu Boba Ewella bio je ionako južnjak pa je i to bio plus.
Film u koji je studio uložio dva milijuna zaradio je 20 milijuna i bio hit u kinima te daleke 1962. Dobio je i tri Oscara: Gregory Peck za najbolju mušku ulogu (četiri je puta do tada nominiran u istoj kategoriji i peta mu je nominacija napokon donijela kipić), Horton Foote za najbolji adaptirani scenarij temeljen na knjizi te tim za najbolju crno-bijelu scenografiju i umjetničko vodstvo. Uz to je još imao pet nominacija, za najbolji film (Pakula), najboljeg režisera (Robert Mulligan), najbolju sporednu ulogu (Mary Badham desetogodišnjakinja koja je glumila šestogodišnju Scout); najbolju kameru (Russell Harlan), najbolju glazbu (Elmer Bernstein). Konkurencija je bila jaka - raskošni "Lawrence od Arabije" tada je uzeo glavne Oscare. "Ptica" nam je što se filmskog svijeta tiče darovala i sjajnog glumca jer je u filmu debitirao Robert Duvall. Mary je bila najmlađa nominirana glumica ikad. Zgodno je da su svi "glavni" junaci i nakon završetka snimanja ostali prijatelji - Mary je do Peckove smrti s njim ostala bliska. Nije se više bavila glumom a danas je aktivna 62-godišnjakinja, restauratorica umjetnina. Cijeli je život putovala po svijetu, a putuje i danas, i promovira poruke knjige - toleranciju i suosjećajnost.Film je zaista fantastičan i smatra se klasikom, baš poput romana. Peck je uvijek bio ponosan na svoju ulogu Atticusa Fincha jer je i privatno vjerovao kako je velika snaga "običnog, malog čovjeka" uz to "skromnog i poštenog ogromna" i da takav čovjek "može učiniti pravu, ispravnu stvar." Na glasanju koje je proveo Američki filmski institut najomiljeniji junak na filmskom platnu ikad je Atticus Finch (a ne Superman ili John Wayne), odvjetnik koji sluša svoju savjest i ponaša se kao čovjek u vrijeme kad gradić preuzme ludilo međurasne netrpeljivosti. Na snimanju i u pretprodukciji Harper Lee se sprijateljila s Gregoryjem Peckom, on je upoznao njenog oca po kojem je i temeljila lik Atticusa Fincha, a prijateljstvo književnice i Peckovih nastavilo se. S Gregoryjem do njegove smrti a sa ženom i djecom do danas. Harper je bila zadovoljna s filmom, a impresionirana Peckovom ulogom poklonila mu je džepni sat svog oca kojeg je Peck nosio kada je primio zlatni kipić. Ali, sat su mu ukrali iz prtljage u londonskoj zračnoj luci. Poštenjačina kakav je bio, sa zebnjom u srcu, priznao je prijateljici kako više nema dragocjeni sat. Harper mu je rekla "Ah, pa to je samo sat". Peckov unuk u njenu čast dobio je ime Harper, a književnica koja se odavno povukla daleko od očiju javnosti, na nagovor Gregoryjeve žene, Francuskinje Veronique, pojavila se 2005. u knjižnici u Los Angelesu i izazvala pravu senzaciju. Tada je Veronique rekla kako je njen muž godinama primao na tisuće i tisuće pisama od učitelja i profesora kojima je upravo ta knjiga i taj film bila i bio važan dio u edukaciji malih Amerikanaca. Zato je nastala takva strka kad je najavljeno novo djelo. Knjiga "Go Set a Watchman" nastavak koji je Harper napisala 1950-ih ali ga nikada nije dala "van" najavljena je za 14. srpnja 2015. Prati život sad već odrasle Scout koja iz New Yorka putuje natrag u rodni Maycomb, u posjet ocu Atticusu i sjeća se mladosti. Jedva čekamo! Za mnoge je "Ubiti pticu rugalicu" ako ne jedina, onda jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća. I zato nemate opravdanja ne pročitati je ako već niste. Jer, čeka nas druga knjiga. A nakon knjige pogledajte film koji se ne bi snimio da Gregory Peck nije bio očaran knjigom i imao čvrstu namjeru da se film mora snimiti i učinio što se rijetko čini u Hollywoodu - uložio svoj novac i pazio da adaptacije bude vjerna knjizi. Kada je Gregory Peck umro, 2003. u 87 godini, govor je na pogrebu držao Brock Peters, glumac i njegov dugogodišnji prijatelj. Brock je u filmu na snimanju kojeg su se upoznali glumio crnca Toma kojeg je Atticus branio.
Knjiga "Ubiti pticu rugalicu" dobila je sve moguće nagrade, naravno i Pulitzerovu, smatra se klasikom američke moderne književnosti, a ni Europa nije ostala imuna na šarm i dubinu ove sjajne knjige. Opisuju ga kao "južnjački gotički roman u kombinaciji s bildungsroman elementima" jer nam likovi rastu i sazrijevaju pred očima i traže odgovore na pitanja, upoznaju svijet na vlastitom iskustvu. "Ubiti pticu rugalicu" jedna je od najcitiranijih knjiga, u američkom je školstvu obavezna lektira, barem kod onih profesora i učitelja koji u djeci žele razviti osjećaj tolerancije, razumijevanja, razmišljanja....Zaplet knjige temelji se na stvarnim događajima koji su se zbili u rodnom gradu književnice, davne 1936. koja je, kao desetogodišnja kćer odvjetnika te događaje itekako zapamtila. Lee je doduše uvijek naglašavala kako to nije autobiografsko djelo, ali znamo da je njen otac bio odvjetnik i da je 1919. branio dva crnca osuđena za ubojstvo. Oba su nesretnika proglašena krivima, unakazili su ih i ubili. Kasnije su izbili nemiri u gradiću koje je to suđenje potreslo do temelja. Njen otac više nikada nije sjeo za odvjetničku klupu strašno pogođen pravom koje nije uvijek i pravda iako je, tek s vremenom, postao liberalniji što se segregacije tiče. Harper je, baš kao i junakinja Scout u knjizi, imala četiri godine starijeg brata, crnu domaćicu koja se brinula o kućanstvu i djeci jer je majka bolovala (tada su to zvali bolešću živaca) i nije se mogla brinuti ni za sebe. Za vrijeme Velike depresije, od 1933. do 1935. u "starom umornom gradu" Maycombu u Alabami živi šestogodišnja Jean Louis Finch koju svi zovu "Scout", djevojčica koja je radije u hlačama nego li u haljinicama i koja se igra s četiri godine starijim bratom Jeremyjem "Jemom" i nije je strah ni popeti se na drvo ni pecati... nije mala, južnjačka damica. Ona je zabavna, znatiželjna, strastvena i neustrašiva kada to najmanje očekujemo, mudra kako samo djeca mogu biti i uz to je neodoljiva fakinka. Scout i Jem žive s ocem udovcem Atticusom koji je odvjetnik, miran, staložen i ugledan i koji radije navečer čita knjige nego li se zabavlja kao što bi možda neki drugi očevi. Djeca se sprijatelje s dječakom Dillom koji je ta tri ljeta, koliko pratimo događaje u gradiću, došao u posjet svojoj teti, susjedi obitelji Finch. Dill je jedan zaista neobičan dječak (čiji je lik napisan po Harperinom najboljem prijatelju Trumanu Capoteu). Djeca se boje, ali su i fascinirana susjedom, "strašnim" Arthurom Radleyjem kojeg svi zovu samo "Boo." Mi ne znamo zašto jer djeca prepričavaju prepričano, a o njemu odrasli ne žele razgovarati pa djeci mašta podivlja. Boo živi povučeno, ne izlazi iz kuće i klinci i ne znaju kako taj mladić izgleda. Istovremeno, Atticusa sudac zamoli da brani Toma Robinsona, crnca optuženog za silovanje bjelkinje Mayelle Ewell. Mayelle je bjelkinja pa je silovanje, za koje ona optuži Toma, za crnog mladića sigurna osuda i smrt vješanjem. Ewellovi su tzv. "white trash", siromašni, skloni alkoholu i neobrazovani uz to prijeki i ogorčeni ljudi koji napokon imaju priliku smatrati se centrom pažnje, radnje, interesa... Atticus brani Toma pa ga odmah proglase "ljubiteljem niggera" jer su željni brze osude i linča nego li suđenja, djecu zadirkuju u školi i koliko se god Atticus trudi djecu zaštiti ,ona se uvuku u sudnicu. No kada suđenje završi, a nećemo vam reći kako, cijeli se splet događaja pokrene - i to kakav! Harper Lee je rekla kako želi da je pamte kao Jane Austen južne Alabame i ako se Jane morala potruditi i napisati šest romana, Lee je to uspjelo sa samo jednim. Piše jednostavnim jezikom, dirljivo, čisto, duhovito, baš onako kako bi nam pametno dijete prepričalo svoja tri uzbudljiva ljeta. To je knjiga o obitelji, ljubavi, prijateljstvu i o pravednosti. Opisuje i koliko je tanka i krhka granica između ljudi i kako se lako ljudi pretvore u zvijeri. To je i knjiga o moralu, pravdi, odgoju, prijateljstvu, ljubavi brata prema sestri i hrabrosti kada moramo, iako mali i nespremni, zaštiti one manje i slabije od nas. Knjiga je i kultna i cijenjena, voljena i obožavana iz generacije u generaciju. Lektira je u Americi, naravno, ali ne bi bilo zgorega da je uvedu i kod nas, na listu čitanja. Zanimljiv naslov navodi nas da se pitamo tko je ptica rugalica? To je vrsta američkog drozda koja "samo" pjeva ili kako Scout doznaje: "Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu... one ne čine ništa, osim što nam pjevaju. Ne uništavaju ljudima vrtove, ne gnijezde se u kukuruzu, samo pjevaju. Zato je grijeh ubiti pticu rugalicu. U ptičjem svijetu ona je omiljena ptica koju povezuje s američkim Jugom i veoma je omiljena, pa je službena ptica čak pet američkih država. U ljudskom svijetu ptice-rugalice su svi oni ljudi koji su malo drugačiji od nas - po stasu, rastu, možda po rasi, po vjeri, po ljubavi pa nam se čini da je i te kako važno štivo danas, možda podjednako važno ako ne i važnije nego kada je napisano. U knjizi ptica rugalica je Tom koji je drugačije boje kože, ali i Boo, koji se skriva pred svijetom. Možda i svatko od nas ponekad. Ptica rugalica je i simbol nevinosti. "Scout, Harper Lee i "Ubiti pticu rugalicu" dale su djevojčicama uzor jer su poželjele biti baš poput Scout ili Harper" rekla je jedna američka profesorica koja srednjoškolcima predaje književnost. "Pročitala sam knjigu više od 20 puta i svaki put nađem nešto novo". A Scout je za žene, kaže, napravila više nego li ijedan lik u književnosti. Koliko im se ne čita Hemingwayeva "I sunce se ponovo rađa" jer ne razumiju ljude koji loču po Španjolskoj, "Ubiti pticu..." svježa je kao da je napisana danas, prije tjedan dana, mjesec, godinu... Po takvoj knjizi, naravno, morao je biti snimljen film. Ali, dobar film jer se takvo štivo ne smije upropastiti. I o tome je današnja priča. Knjiga može biti veličanstvena i sjajna, ali uvijek nastaje problem kad se planira prebaciti briljantno djelo na filmsko platno. Da, to je adaptacija, no svatko od nas u mašti čitajući ima svoj film, a i teško je riječi uvijek prenijeti na film onako kako bismo mi željeli. Zato Gabriel Garcia nije nikada dozvolio da se "Sto godina samoće" snimi kao film. A i kako bi? Mislite li da je to moguće? Danas znamo da je u slučaju "Ubiti pticu rugalicu" simbioza knjige i filma sretno završila - film iz 1962. je zaista sjajan. Knjiga je topla, duhovita, nježna i snažna iako opisuje "teške" događaje - silovanje i suđenje za silovanje koje ne samo da pokazuje podijeljenost i rasnu nejednakost već i sva naličja ljudi. Sve nam to pripovijeda kćer odvjetnika Atticusa Fincha kroz svoje dječje oči koje vide ono što "veliki" ne žele ili (više) ne mogu vidjeti. Zato je morala biti prebačena na film koji nekako lakše pronađe put do ljudi. Prava za "Ubiti pticu rugalicu" kupio je režiser Alan J. Pakula. Studio nije bio oduševljen jer im se priča činila premalenom i regionalnom a i, k vragu, film o rasizmu u južnjačkom gradiću? Publika je hrlila u kina, istina, ali na westerne, gdje se pucalo i ubijalo Indijance a u pozadini je uvijek bio neki hrabar junak koji je ipak bio romantičan i neka divna žena koja mu je na kraju završila u zagrljaju. Može li ovakva tema proći? Pakula je bio uvjeren da može i mora. Problem koji je potom nastao bio je zaista velik - tko će glumiti Atticusa, samohranog oca, odvjetnika, moralnog i pravednog? Bing Crosby! Ne, Rock Hudson. Prvi je malen, kržljav i k vragu, zabavljač. Rock je prezgodan, ali ima li dubine? To treba biti netko kome se vjeruje, tko je moralan i tko može utjeloviti lik Atticusa koji će biti proglašen najmoralnijim književnim (pa i filmskim) likom svih vremena. A onda je Gregory Peck nazvao Pakulu. Uzeo je knjigu, rekao je Pakuli, i nije je mogao ispustiti iz ruku. Knjiga je fenomenalna, on je čitao i čitao, do duboko u noć sve dok je nije završio u jednom dahu. Ako ga Pakula želi, on bi glumio Atticusa. Sjajno, mora da je pomislio Pakula. Peck je bio idealan Atticus. Glumac bez skandala, ugledan, doživljavan kao zgodan, staložen i častan, da, on će biti uvjerljivi Atticus. Kad je nastao problem s financiranjem filma Peck je mnogo svog novca uložio u film, ali pod jednim uvjetom: imat će kontrolu nad filmom, prenošenjem na platno i završnom montažom. Kako bi uštedio novac Pakula je uloge dodijelio kazališnim, broadwayskim glumcima, a ne filmskim zvijezdama koje nije mogao platiti. Prednost je bila da ti glumci nisu poznati publici i djeluju kao "obični" ljudi što je za priču bilo važno, barem je tako Pakula mislio. I dobro je odlučio. Najzahtjevniji dio, bar što se glumaca tiče, bilo je pronaći djecu koja će biti dobri glumci. Pakula se odlučio za dvoje klinaca iz Birminghama koji imaju alabamski naglasak. Glumac koji je dobio ulogu Boba Ewella bio je ionako južnjak pa je i to bio plus.
Film u koji je studio uložio dva milijuna zaradio je 20 milijuna i bio hit u kinima te daleke 1962. Dobio je i tri Oscara: Gregory Peck za najbolju mušku ulogu (četiri je puta do tada nominiran u istoj kategoriji i peta mu je nominacija napokon donijela kipić), Horton Foote za najbolji adaptirani scenarij temeljen na knjizi te tim za najbolju crno-bijelu scenografiju i umjetničko vodstvo. Uz to je još imao pet nominacija, za najbolji film (Pakula), najboljeg režisera (Robert Mulligan), najbolju sporednu ulogu (Mary Badham desetogodišnjakinja koja je glumila šestogodišnju Scout); najbolju kameru (Russell Harlan), najbolju glazbu (Elmer Bernstein). Konkurencija je bila jaka - raskošni "Lawrence od Arabije" tada je uzeo glavne Oscare. "Ptica" nam je što se filmskog svijeta tiče darovala i sjajnog glumca jer je u filmu debitirao Robert Duvall. Mary je bila najmlađa nominirana glumica ikad. Zgodno je da su svi "glavni" junaci i nakon završetka snimanja ostali prijatelji - Mary je do Peckove smrti s njim ostala bliska. Nije se više bavila glumom a danas je aktivna 62-godišnjakinja, restauratorica umjetnina. Cijeli je život putovala po svijetu, a putuje i danas, i promovira poruke knjige - toleranciju i suosjećajnost.Film je zaista fantastičan i smatra se klasikom, baš poput romana. Peck je uvijek bio ponosan na svoju ulogu Atticusa Fincha jer je i privatno vjerovao kako je velika snaga "običnog, malog čovjeka" uz to "skromnog i poštenog ogromna" i da takav čovjek "može učiniti pravu, ispravnu stvar." Na glasanju koje je proveo Američki filmski institut najomiljeniji junak na filmskom platnu ikad je Atticus Finch (a ne Superman ili John Wayne), odvjetnik koji sluša svoju savjest i ponaša se kao čovjek u vrijeme kad gradić preuzme ludilo međurasne netrpeljivosti. Na snimanju i u pretprodukciji Harper Lee se sprijateljila s Gregoryjem Peckom, on je upoznao njenog oca po kojem je i temeljila lik Atticusa Fincha, a prijateljstvo književnice i Peckovih nastavilo se. S Gregoryjem do njegove smrti a sa ženom i djecom do danas. Harper je bila zadovoljna s filmom, a impresionirana Peckovom ulogom poklonila mu je džepni sat svog oca kojeg je Peck nosio kada je primio zlatni kipić. Ali, sat su mu ukrali iz prtljage u londonskoj zračnoj luci. Poštenjačina kakav je bio, sa zebnjom u srcu, priznao je prijateljici kako više nema dragocjeni sat. Harper mu je rekla "Ah, pa to je samo sat". Peckov unuk u njenu čast dobio je ime Harper, a književnica koja se odavno povukla daleko od očiju javnosti, na nagovor Gregoryjeve žene, Francuskinje Veronique, pojavila se 2005. u knjižnici u Los Angelesu i izazvala pravu senzaciju. Tada je Veronique rekla kako je njen muž godinama primao na tisuće i tisuće pisama od učitelja i profesora kojima je upravo ta knjiga i taj film bila i bio važan dio u edukaciji malih Amerikanaca. Zato je nastala takva strka kad je najavljeno novo djelo. Knjiga "Go Set a Watchman" nastavak koji je Harper napisala 1950-ih ali ga nikada nije dala "van" najavljena je za 14. srpnja 2015. Prati život sad već odrasle Scout koja iz New Yorka putuje natrag u rodni Maycomb, u posjet ocu Atticusu i sjeća se mladosti. Jedva čekamo! Za mnoge je "Ubiti pticu rugalicu" ako ne jedina, onda jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća. I zato nemate opravdanja ne pročitati je ako već niste. Jer, čeka nas druga knjiga. A nakon knjige pogledajte film koji se ne bi snimio da Gregory Peck nije bio očaran knjigom i imao čvrstu namjeru da se film mora snimiti i učinio što se rijetko čini u Hollywoodu - uložio svoj novac i pazio da adaptacije bude vjerna knjizi. Kada je Gregory Peck umro, 2003. u 87 godini, govor je na pogrebu držao Brock Peters, glumac i njegov dugogodišnji prijatelj. Brock je u filmu na snimanju kojeg su se upoznali glumio crnca Toma kojeg je Atticus branio.
Napisala za vas: Sandra Veić Sukreški
