Jeziva priča o knjigama za Halloween - O čemu je riječ? O knjigama koje su uvezene u - ljudsku kožu.

Znate onu da se knjigu ne treba suditi po koricama? Ima toga i u književnosti - ili barem knjigovežju. Ove knjige ukoričene na zaista neobičan i strašan način možda ne treba suditi po koricama, no pitanje je biste li ih voljeli držati u rukama. To kako su ukoričene se zove  autoanthropodermic bibliopegy - antropodermička bibliopegija. Znate li što to znači?

Današnja je priča malo strašnija, baš za Halloween. Riječ je o praksi da se knjige uvezuju u - ljudsku kožu. Iako je iznimno rijetko u modernim vremenima (hvala na tome) ova tehnika datira iz 17. stoljeća. Praksa je neraskidivo vezana uz običaj da se ljudska koža potamnjuje, a često se koristila u određenim okolnostima kao kada je leš bio seciran. Smatra se da je s ovom praksom počelo u kasnom 16. stoljeću, a sigurno je da se koristila i prije, jer postoji francuska Biblija uvezena u ljudsku kožu iz 13. stoljeća. Ti povijesni primjerci postoje u nekim knjižnicama, a knjige su uglavnom o anatomiji i uvezene u kožu seciranih leševa. To su knjige koje su nastale kao dio ostavštine ili oporukom onog koji je kožu ostavio - otud i ime. Osim knjiga koje unutra imaju veze s medicinom neke pričaju i o zločinima a neke su kopije sudskih postupaka. Zajednički im je uvez, znate već kakav.

Evo koje su to knjige. U slučaju Johna Horwooda priča je jasna, ali se godine ne poklapaju. On je u tzv. "Ubojstvu u crvenoj  štali" godine 1828. ubio Mariu Martin. Možda ima tu neke čudne pravde, ako možemo koristiti tu riječ - tako misle neki koji tvrde da, ako se već opisuje zločin s pravne strane, onda je u redu da je knjiga o ubojstvu i uvezena u kožu ubojice. Mmmmm, nismo baš sigurni, ali takva je bila praksa. Knjiga koju su nazvali "najslavnijim od svih kožnih uveza" stanuje u Boston Athenaeumu. Naziv knjige je "Čovjek s ceste: priča o životu Jamesa Allena alias Georgea Waltona" Govori o Jamesu Allenu koji je sam zatražio da se njegova biografija uveze u njegovu kožu i daruje čovjeku kojeg je pokušao opljačkati i koji mu se odupro i preživo pa se ubojica divio njegovoj hrabrosti. Allen je sa sjenom vješala na licu zatražio da mu ispune želju - da uvežu knjigu njegovom kožom i daju je čovjeku kojeg je zamalo skratio za glavu. Čovjek, izvjesni Fenno, se branio s prostrjelnom ranom i kako je pomogao da se napadača dovede pred lice pravde. Knjiga je doista došla do Fennoa a tek su je njegovi nasljednici darovali Bostonskoj knjižnici. Gdje su je držali do tada ne zna se. Ako mislite da je ovo usamljen primjer, varate se. Vjerovali ili ne, skoro svaka knjižnica na univerzitetima ima po jednu takvu. Poneka i više od jedne.

Na Harvardu, na studiju prava knjižnica ima zbirku i knjigu za koju se vjerovalo da je uvezena u ljudsku kožu - "Practicarum quaestionum circa leges regias Hispaniae" rasprava je to o španjolskom zakonu. No, nakon testiranja ustanovilo se da je riječ o ovčjoj koži. Zbunio ih je natpis na posljednjoj stranici knjige koja kaže: "Uvez ove knjige sve je što je ostalo od mog dragog prijatelja Jonasa Wrighta kojeg je živog oderao Wavume na dan 4. kolovoza 1632. Kralj Btesa dao mi je knjigu, jedino što je Jonas posjedovao, zajedno s dovoljno kože da se uveze. Počivao u miru." Wavuma je bilo afričko pleme, misli se da je iz Zimbabvea i naravno da je knjiga nakon tih strašnih legendi bila predmetom istraživanja. Kustos koji se bavio tim "slučajem" smatra da je natpis točan i da je knjiga doista uvezena u ljudsku kožu. Ali majušan je komad kože testiran 1992. i DNK nije bio uvjerljiv jer se obradom uništila mogućnost identifikacije. Uvez je obojan, poput pergamenta, krut, gotovo krhak na dodir. (brrr). Hrbat je grubo žicom spojen, kao šavovima, slično kako su se mokasine "šivale". Ono što je pomalo blesavo je revnost nekog knjižničara koji je lupio štambilj, "Harvardska pravna knjižnica" na hrbat te stare knjige. Harvard je knjigu kupio 1946. od prodavača rijetkih knjiga u New Orleansu i platili su je 42.50 USD. Drže je u posebnoj kutiji, na odjelu rijetkih knjiga, ali nema nekog posebnog održavanja ili tretmana. Da bi knjigu vidjeli razlog mora biti legitiman, istraživački legitiman, potom se moraju ispuniti formulari, osobne stvari ostaviti u ormariću van odjela rijetkih knjiga, i u odaji će vam donijeti knjigu. Ako pak postoji više zainteresiranih, može se organizirati skupno gledanje. Kustos i djelatnici knjižnice osjetljivi su na upite i više vole da se knjigu gleda kao na momento mori nego li na neki predmet čudne znatiželje.

Harvardova "Houghton Library" potvrdila je 2014. da je jedna od knjiga u njenoj zbirci "Des destinées de l'ame" od Arsène Houssayea uvezena u ljudsku kožu. Na Brownu, u John Hay knjižnici tri su knjige uvezene u ljudsku kožu. Tu je rijedak primjerak "De Humani Corporis Fabrica" od Vesaliusa. Imaju ih četiri, ne samo ovu, a na jednoj se jasno vidi tetovaža. Na Pennsylvanijskom je medicinskom univerzitetu u 19. stoljeću uvezeno nekoliko knjiga u isti "materijal", a knjiga francuskog astronoma, Camillea Flammariona " Les terres du ciel" (The Worlds of the Sky)" iz 1877. uvezena je u kožu koju je donirala - obožavateljica. Tu je nekoliko verzija - navodno je tuberkulozna grofica koju je ljubavna strijela prema astronomu snažno pogodila pa je tražila da se dio njene kože koristi za uvez njegova djela. U jednoj verziji, pozvala ga je na samrti u svoj dvorac i tražila od njega da prihvati njen dar - kožu. Ne želeći uzrujati umiruću ženu on je obećao, a da pojma imao nije o kakvom je daru riječ. Po drugoj, ona se na to odlučila jer je on komplimentirao ljepoti njenih ramena pa je željela da nju i njena ramena nikada ne zaboravi. U trećoj verziji, imala je tetovažu zapravo, njegovu sliku na koži i taj je dio iskorišten za knjigu. A na kraju? Priča je mnogo jednostavnija - znamo je da je donatorica žena. Kako god da bilo, uvezena je u ljudsku kožu i u knjižnici je opservatorija Juvisy. Rani primjerci knjige autora Dalea Carnegiea, "Lincoln the Unknown", nije nam baš jasno kome je to moglo pasti na pamet, ali napravljeni su od jakni koje su imale komade kože Afroamerikanca, a naslov je ispao reljefnim. Prestrašno.

U Philadelphiji, u muzeju Mütter pri collegeu za medicinu nekoliko je anatomskih svezaka - jedan je napisao renomirani anatom Joseph Leidy. Od kolovoza 2012. su javno izložene. Temple University posjeduje zbirku Charlesa L. Blocksona, a jedna je knjiga djelomično uvezena u kožu nekog crnca iz bolnice u Baltimoreu koju je "obradila" kompanija koja je prerađivala kožu u remenje, Jewel Belting Company. "The National Library of Australia" ima knjigu iz 18. stoljeća, a na prvoj je stranici napisano: uvezena u ljudsku kožu. Ima i knjige uvezene u kožu emua, zmije, raže, ali ta je svakako najneobičnija. Jer, to je i zbirka engleske poezije! Kupljena je od sakupljača rijetkih knjiga Edwarda Pethericka 1911. koji je bio i lovac, a misli se kako je do knjige došao u Londonu. Kao kuriozitet je knjigu dodao svojoj zbirci a da nije znao kako i što. Što se pak knjige tiče, izašla je u Parizu, 1829. Imaju u istoj knjižnici još jednu koja je iz Fleet streeta iz Londona, (zašto mi na pamet pada Sweeney Todd?), a kustosica kaže kako te knjige potječu iz viktorijanskog doba kada se drugačije mislilo o smrti i bilo je daleko manje drame oko umiranja, pogreba i ostataka. Na Philadelphijskom je collegu knjiga Dr. Johna Stocktona Hougha u tri sveska, a knjige su o medicini. Uvez isti a Hough je poznat jer je prvi dijagnosticirao trihinozu. Još jedna je knjiga na sveučilištu u Georgiji, u posebnoj zbirci Richarda B. Russella. U Engleskoj, u Suffolku, tzv. Moyses Hall pri Bury St. Edmunds ima knjigu za koju se priča da je uvezena u kožu ubojice Williama Cordera. Bila je praksa i da se neki svesci erotskih knjiga uvežu u ljudsku kožu pa postoji primjerak "Justine et Juliette" Markiza de Sadea koja je uvezena u potamnjenu kožu sa ženskih grudi. Ima čak i primjera kada je na koricama i bradavica sa ženske dojke. Vjerujemo da vam je muka ali da, radilo se tako i naravno da je i ta priča dio nekih knjiga i horor filmova. Horror priča "The Hound" H.P.Lovecrafta za likove ima dva pljačkaša grobova koji imaju zbirku jezivih predmeta. To su oni jezivi predmeti koji izviru iz mnogo horror filmova. Imaju komade kože po kojem je crtao Goya ali nije, kažu, htio priznati da su ljudske.

Cijeli je niz takvih primjera pa ne čudi kad se pojave u raznim filmovima. Ljepše je misliti kako je scenarist imo dobru maštu, no ove knjige zaista postoje pa su knjige uvezene u ljudsku kožu nerijetko u sporednoj ulozi u filmovima. Tu su "The Pillow Book" Petera Greenawaya, film iz 1996. , Sam Raimijevi filmovi "Evil Dead" u kojima je strašni Necronomicon Ex-Mortis, sumeranska knjiga uvezena u ljudsku kožu i napisana ljudskom krvlju za koju će reći da nije izmišljena knjiga magije koju je u svojim horror romanima Lovecraft opisao već da ona stvarno i postoji. Nedavno je jedna takva bila u ponudi na aukciji. Možete zamisliti koja se prašina podigla. Knjiga o smrti isusovačkog svećenika oca Henryja Garneta kojeg su smaknuli zbog izdaje u slučaju "Zavjere oko baruta" datira iz 17. stoljeća. Svećenika su objesili u svibnju 1606. a na naslovnici se vidi lice sirotog čovjeka. Wilkinson Auctioneers, kuća koja je na prodaju stavila knjigu koja se zove "A True and Perfect Relation of the Whole Proceedings Against the Late Most Barbarous Traitors, Garnet, a Jesuit and his Confederates" ("Istinit i točan pregled cijelog procesa protiv pokojnog i najbarbarskijeg izdajice Garneta, isusovca i njegovih urotnika") a koja je "izašla" 1606. nakon smaknuća, dali su izjavu kako je pomalo jezivo vidjeti lice na naslovnici čovjeka za kog se smatra da je upravo ta žrtva. Sasvim je jasno da takva priča naraste do neslućenih razmjera. Optužnica je teretila Garneta da je sudjelovao u zavjeri protiv kralja Jamesa I. a svećenik je tvrdio kako je znao za urotu ali da u njoj nije sudjelovao. Dapače, danas se smatra da je svećenik pokušao spriječiti urotu kojom se željelo, u zrak barutom, dići Parlament i da s urotom nije imao veze. Korištenje ljudske kože u štavljenju za knjige nije bila praksa u određenom stoljeću pa da se može reći kako je bila moda nekog doba. Ne. Pretpostavlja se da je "praksa" stara koliko i ljudski rod.

Od davnina je bila praksa da se smaknuti ili poraženi neprijatelji "obrade" i da, ponekad "uvezu". Čuli ste za Asirce. Oni su osim niza stvari o kojima volimo pričati, napose prikazivanju kose i grive u reljefima u čemu su bili majstori, imali i običaj da oderu na živo zarobljenike i njihove kože stave na zidine gradskih utvrda. Na "Povijesti civilizacija" u gimnaziji kod slavnog profesora Opačića učili smo kako je Asurbanipal imao biblioteku, ali i da su Asirci imali običaj umjesto tapeta koristiti kože neprijatelja. Obilo im se o glavu jer su bili desetkovani od zaraza. Koliko je to istina, a koliko mit priča je za sebe ali je neosporno da se od Srednjeg vijeka ovaj način uvezivanja koristio i za stranice a ne samo za korice. Hit je bila obrada kože i nekih dijelova tijela, koliko nam god to danas izazivalo mučninu i zgražanje. Naravno, može se osporavati sve dok ne znate da se smatra kako je u 13. stoljeću Biblija napisana na ljudskoj koži, da postoji tekst Decretaisa, katoličkog kanonskog prava na istom materijalu. Dokazati se može od 17. stoljeća ali je za vrijeme Francuske revolucije praksa postala jako popularna. Kožu neprijatelja vezali su u knjige "njihovih" pisaca - tako je bilo u to krvožedno vrijeme. Valjda neka mega osveta. Postoji i primjerak "Prava čovjeka" i nekoliko primjeraka francuskog ustava iz 1793. Od tada na dalje je ovakav način uvezivanja postao alatkom propagande i korišten je ne samo u Francuskoj revoluciji već i Američkom građanskom ratu, Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu... (nema veze s nacistima).

U 19. stoljeću tako su uvezivane knjige, a u gornjim je klasama to je bilo česta praksa i nema tu romantike o profinjenosti tih krugova. Daleko od toga. Najčešće su to bile knjige o anatomiji koje su učitelji i učenici onda uvezli, nakon završetka obdukcije. Takva je Vesaliusova koju smo spomenuli "O tkivu ljudskog tijela". Istovremeno se počela provoditi praksa da se knjige uvežu u kožu kriminalaca a poznat je slučaj rječnika Samuela Johnsona uvezenog u kožu kriminalca Jamesa Johnsona, (ne zna se jesu li bili u rodu) koji je bio obješen 1818. u Norwichu. Majstor dizajna knjiga Dard Hunter napisao je u svojoj "Moj život s papirom" kako ga je jednom unajmila mlada udovica da mnogo pisama koje joj je napisao pokojni muž uveže u muževljevu kožu. Kasnije je Hunter saznao kako se udovica ponovo udala pa se pitao želi li možda ona i drugi svezak,  uvezen u kožu drugog muža, pa dodaje "Nadajmo se samo da je ono bila ograničena edicija!" Poznat je primjerak Kurana koji je u Cleveland Public Library a za koju je donator, inače zagriženi vjernik, svoju kožu odredio u oporuci za knjigovežje. Potom, prijevod Jacquesa Dellillea i to Vergilijevih "Georgicsa" za koji su materijal za uvez ukrali s prevoditeljevog leša dok je ležao na odru. Primjerak je tu i knjige o kožnim bolestima i "Ples smrti". Potonje su ono, čista ironija. "Ples smrti" je knjiga u kojoj se priča kako smrt dograbi sve nevezano jesu li bogati ili siromašni, lijepi ili ružni. Vjerovali ili ne, svi su ovi primjeri dobrovoljne donacije. Naravno da se o tim knjigama priča koliko je to umobolno a koliko je moguće da je bila praksa. Svakako je zahtijevalo vještinu i slažu se mnogi, neka je vrsta poštovanja (Bože!) morala postojati da se to napravi. Harvardska zbirka rijetkih knjiga ima tri takve knjige i 15 milijuna drugih. No, možda ih je više jer bez genetskog testiranja nitko nema blagog pojma postoji li još takvih uveza. Postoje i minijaturne knjige uvezene na isti način i od istog materijala a vlasnik je izvjesni R. L. Henderson koji je 1934. rekao kako "zbirka ima jednu od takvih knjiga". No, trebalo je samo 50ak centimetara kože za uvez pa da je donator živ i zdrav. Jedan od zaposlenika na Harvardu siguran je da se nikada nije "namjerno išlo kupovati ili sakupljati takve knjige, niti ih se tražilo", ali da neke druge knjižnice jesu. U Langdellu, u knjižnici pri studiju prava, u knjižnici Countway (medicina) i u Houghton zbirci sigurno su, potvrđeno je baš takvi uvezi. Od srednjovjekovnog prava, do rimske poezije pa do francuske filozofije uvez je isti. Knjižničar u Countway knjižnici pri Centru za povijest medicine u Longwoodu vjerue da postoji samo jedna takva knjiga. Prijevod Ovidijevih "Metarmofoza" iz 1597. ima mali zapis olovkom, na unutarnjoj stranici - "uvezeno u ljudsku kožu". No knjižničar dvoji o autentičnosti. Vidio je neke koje su sigurno od ljudske kože a ova mu ne sliči na te. Ona koju smo već spomenuli, francuskog pjesnika i esejista Arsènea Houssayea "Des destinées de l’ame..." imala je nekada i papir na kojem je pisalo kako je koža "sa stražnje strane tijela pacijentice koja je umrla od kapi u francuskoj ludnici" a čije tijelo nitko nije tražio za pokop. To je knjiga eseja o ljudskom duhu i nije neko remek djelo. Knjiga datira iz 1880., Houssaye je knjigu dao prijatelju doktoru Boulandu koji je zapisao kako je njegovo mišljenje da je "u redu da se knjiga o ljudskoj duši uveze u ljudsku kožu". Kustos Langdella pomirio se s fascinacijom koju te knjige izazivaju. Izgledaju staro, delikatne su, tvrde, imaju naborane rubove, koža je tamnožuta, ima mrlje kao stara banana, crne i smeđe... zapravo izgledaju kao neke "normalne" prastare knjige. Nema kose, ni bilo čega što bi vas navelo da ne mislite kako je to išta do samo prastara knjiga. U knjižnici "Elihu Reading Room", knjiga "Practicarum quaestionum circa leges regias" djeluje samo staro. Moramo znati i da su ta vremena u kojima je bilo normalno koristiti ljudsku kožu, štaviti je i u nju uvesti knjigu ili od nje napraviti knjigu bila okrutnija - od kose pokojnika radili su se prsteni, nakit u 19. stoljeću i to je bilo normalno. "Što se nama danas čini jezivim, groznim i stravičnim tada je bio način poštovanja i očuvanja spomena na ljude koji su nas napustili", kaže kustos. A ona knjiga koju su platili 40ak američkih dolara danas bi, bez problema postigla cijenu od 500 do 1000 istih dolara zbog starosti ali s uvezom je cijena daleko viša. A ona, Necronomicon, kažu, nije izmišljena. Postoji pet primjeraka na svijetu i riječ je o knjizi u kojoj se opisuju pogrebni obredi i poneka čarolija. Na kraju, možda je bila moda, možda se na iskoristivost drugačije gledalo, ali činjenica jest da su se u ljudsku kožu uvezivale knjige. Ponekad u onu s amputiranih dijelova, s pacijenta koje nitko nije tražio, ali kasnije se, kako to već biva, nekolicina kolekcionara polakomila za neobičnim predmetima pa su tražili knjige koje su uvezene u kožu kriminalaca, ljudi koji su umrli u ubožnicama bez ikoga svoga ili leševa na kojima su studenti medicine učili. Mislimo da je ovo baš jedna grozna, stravična i strašna priča i baš za ovu noć. Ali, do sutra je zaboravite.

Sandra Veić Sukreški

Za one znatiželjne: https://www.youtube.com/watch?v=ZXRMxqoLBkw https://www.youtube.com/watch?v=962VJjWsPkY