Košarica
Izbornik

Izgubljene knjige

Izgubljene knjige

Pravi ljubitelj knjiga, stara je šala, je onaj kojeg i danas zaboli srce pri pomisli da je biblioteku u Aleksandriji koju je osnovao faraon Ptolomej I. Soter u 3. stoljeću pr. Kr. progutao povijesni mrak. U njoj je bilo nekoliko desetaka tisuća djela napisanih, prema izvorima, na oko 500.000 do 700.000 svitaka papirusa. U nju su doduše mogli samo studenti i znanstvenici, a vjeruje se da je u njoj bila većina cjelokupnog znanja antičkog svijeta. Svici su bili pisani na gotovo svim tada poznatim jezicima: grčkom, perzijskom, arapskom, latinskom, aramejskom, hebrejskom, indijskom, jezicima naroda Mezopotamije, a istraživala se biologija, medicina, matematika, astronomija, filologija, geografija i povijest… Nakon nekoliko požara ovaj je hram knjiga zauvijek nestao… Ali tražimo mi još neke knjige.

Arctic Logs, zapisi sa Sjevernog pola Sredinom 14. stojeća, neimenovani je franjevac krenuo na pionirsko i hrabro putovanje iz Oxforda sve do Arktičkog kruga i tako postao prvim Europljaninom koji je stupio na taj komadić Zemlje. Za putovanja je napisao Inventio Fortunata, djelo koje je 1360-ih pokazao kralju Edwardu III. Iako se vjeruje da je napravljeno šest primjeraka knjige sve su - nestale. Znamo da je knjigu verbalizirao Jacobus Cnoyen, redovnik Flamanac koji je dokumentirao sažetak onoga što mu je ispričano i objavio kao dio svoje knjige Itinerarium 1364. Čuveni je kartograf Gerardus Mercator dobio kopiju i iskoristio je kao osnovu za atlas koji je objavio 1569. i u njemu objavio citat koji je, misli se, opisivao Sjeverni pol, magnetski otok Rupes Nigra kojeg okružuje ogroman vrtlog i četiri kontinenta: "U središtu četiri zemlje nalazi se vrtlog u koji se ispuštaju ova četiri usisavajuća mora (struje) koji dijele sjever. I voda se žuri i spušta se u Zemlju kao da je sipa kroz lijevak za filtriranje. Širok je četiri stupnja na svakoj strani pola, to jest ukupno osam stupnjeva. Osim toga, ispod pola je goli kamen usred mora. Njegov opseg je gotovo 33 francuske milje, i to je sve od magnetskog kamena…"  Naravno, sada znamo da Sjeverni pol ne izgleda tako pa je niz pitanja: je li redovnik postojao i je li putovao na Sjeverni pol? Ako jest, je li njegova otkrića točno opisao Cnoyenu, ili su se stvari u prijevodu izgubile prije nego je u ruke zapis dobio Mercator? I tko je nepoznati redovnik? Engleski povjesničar iz 16. st tvrdio je da je to bio Nicholas od Lynna kojeg spominje i Chaucer.

Homer: Margites, ili prva komedija

Prije nego je napisao "Ilijadu" i "Odiseju", Homer je napisao i "Margit", u prijevodu "Luđak" ili "Budala": Starogrčka epska pjesma nestala je pa se o njoj često piše i raspravlja: je li autor doista Homer kojem su komediju pripisivali još u antici, zašto je i kako nestala… To je podrugljivi i komični ep čiji je glavni junak budala. Svašta je on znao, ali sve naopako i nije se snalazio ni u najjednostavnijim prilikama – nije za orača, ni za kopača, zapravo ni za kakav rad, u svakom poslu propadne. On želi mjeriti morske valove, a zna brojati jedva do pet. Ne zna tko ga je rodio, mama ili tata, a prve bračne noći ne zna što bi i kako bi, pa ga žena varkom namami da vode ljubav. Aristotel je bio uvjeren da je Homer napisao "Margita", bio oduševljen djelom, no malo znamo o djelu osim da je napisano oko 700 pr. Kr, i da je preživjela tek šačica stihova.

Shakespeare i izgubljene drame

Nedostaje i nekoliko djela Shakespearea, no ova koja su nam poznata možemo zahvaliti njegovim prijateljima koji su nakon bardove smrti objavili o svom trošku prvi Folio. No uvijek spominju jedno – Cardenio. Početkom 17 st. u Europi se pojavila nova stvar: roman, a među prvima je slavni Don Quijote. Ova koju tražimo je priča objavljena 1605. o čovjeku čije ime znamo. Cardenio je čuo previše priča o vitezovima u sjajnim oklopima i njihovim pustolovinama pa je i sam odlučio krenuti njihovim stopama.Priča je bila smiješna, s pravim omjerom uzbuđenja i tragedije, baš kako je publika voljela. I da, podsjeća na Quijotea. Španjolski doprinos svjetskoj književnosti je velik, do danas je jedan od najprodavanijih romana, a kad je u 1612. stigao u engleske knjižare Shakespeare je kupio primjerak i odmah se bacio na posao.Tako je ta revolucionarna knjiga, mislimo na Cervantesovu, nadahnula Shakespearea kojeg i inače često zovu plagijatorom. Je li "Cardenio" zaista napisan, plaćen ali nikada postavljen na kazališne daske, sve je to predmetom istraživanja i naklapanja jer je Cardenio nestao gotovo odmah kad je nastao. Tragova da je postojao ima: zapisi blagajnika Kraljevog vijeća kazuju kako je plaćen komad Cardenna i Cardenno 1653., a bio je u vlasništvu Humphreya Moseleya. Nakon toga nema tragova i dokaza osim da je 1727. Lewis Theobald objavio svoj roman tvrdeći da je sastavio tri stara rukopisa Cardenia. Nedavno je Gary Taylor koji je posvetio 30 godina svog života samo tom komadu i pokušavao odrediti koje je dijelove napisao William i njegov suradnik John Fletcher, a koje su dijelove ubacili kasnije, na primjer Theobald - i na kraju, je li to uopće Shakespeareov "Cardenio"?

Jekyll & Hyde, prva verzija

Jedna je od najpoznatijih horor priča ikada napisana svakako ona Roberta Louisa Stevensona "Čudnovati slučaj doktora Jekylla gospodina Hydea" . Kakva je priroda čovjeka, je li u svakom od nas onaj dobar i onaj zao, kako se i zašto oslobodi čudovište i kakva je ta unutarnja borba dvaju bića, jednog razumnog i drugog zlog? Nevjerojatan utjecaj ove priče dao nam je i frazu "Jekyll i Hyde". Ali tu ima jedna priča. Da se R. L. nije oženio s Fanny Stevenson koja je bila stroga kritičarka muževljevih djela, mi za Hyde i Jekylla ne bismo znali, ali ni za Stevensona. U pismima koja su otkrivena 2000. Fanny i obiteljski prijatelj W. E. Henley otkriveno je kako je Fanny bila uvjerena da je knjiga koju je napisao njen muž jednostavno loša i "potpuna besmislica." Nacrt romana, prva verzija po njoj je bio zbrkana priča o znanstveniku koji se pretvara u čudovište i koja nema nikakvu poruku. To ne čudi znamo li kako je nastao prvi nacrt romana. Originalnu je ideju R. L. naime dobio usred noći. Iznuren kokainom kojeg je pio kao lijek (pa ponekad i pretjerao) imao je noćne more i užasnut se probudio, sjeo za stol i istresao 30 000 riječi u tri dana. Ona ga je pročitala i rekla mu da mora nešto popraviti, ovo je konfuzno. Možda da transformacija bude simbol konflikta, sukoba ljudske prirode? O tom je grozničavom rukopisu Fany pisala u pismu: "On je rekao kako je to njegovo najveće djelo. Ja ću ga zapaliti nakon što vam ga pokažem". I je, zapalila ga je na užas svog muža. On je odmah počeo pisati novu verziju dobro na umu držeći što je Fanny rekla. To je ono što mi čitamo i danas. Uspjeh je bio ogroman, obitelj je spašena od neimaštine, a primjerak u svojoj biblioteci možete imati i vi.

Izgubljeni roman o Prvom svjetskom ratu, Ernest Hemingway

U prosincu 1922. Hadley Richardson Hemingway pakirala je svoje kofere u Parizu. Putovala je u Švicarsku gdje je njen mladi i mlađi muž koji je strastveno želio postati pisac bio na zadatku kao dopisnik Toronto Stara. Nakon Mirovne konferencije u Genevi posao ga je vodio u Chamby, pa su se Hemingwayevi trebali naći s Lincolnom Steffensom, američkim reporterom i piscem. Kao dobra i pažljiva žena kakva je Hadley bila, spakirala je i nekolicinu Ernestovih rukopisa. Nedovršenih. Željela ih je pokazati Steffensu. Krene ona na put, ukrca se na vlak na Gare de Lyon i u zadnjem trenu odluči skočiti po bocu vode. Kad se vratila torbe s rukopisima nije bilo. Za nju je taj put bio pakao, ali nije skrivala - Ernestu je odmah rekla što se dogodilo. Kasnije je opisao kako se osjećao kad mu je rekla da su njegovi rukopisi izgubljeni – osjećao se onako "kako se osjećaju ljudi kad izgube nekog voljenog". Bol koju je osjetio bila je, rekao je, nepodnošljiva. Ali, zaljubljen u svoju ženu rekao joj je da se ništa strašno nije dogodilo. Volio je Hadley, ludo i strastveno. No, sad je na brzinu našao nekoga da ga pokriva, odjurio u Pariz jer su pisci koristili karbonske papire koje bi umetali između stranica da upiju tintu, ali i napravi kopiju. Indigo, ne? Ali, Hadley je spakirala i njih. Od ovog se gubitka svih rukopisa odjednom Hemingway nikada nije oporavio. Nikada ih nije pokušao replicirati i pisao je nova djela. S Hadley je dobio sina kojem je kuma Gertuda Stein, ali przničav i egomanijak kakav je bio odkantao je Steinovu, posvađao se s pola kolega i na kraju prevario Hadley. Nakon pet godina braka razveo se i zapravo je vidio samo još jednom. Ona o njemu nikada ništa nije željela reći. Srca slomljena otišla je sa sinom i izgradila novi život. S nekim osjećajem krivice Hemingway joj je dao prava na roman "Sunce se ponovo rađa" pa su i tantijemi od filma išli Hadley i mslom Jacku. A Hem se zaljubio u Pauline. Pa u Marthu. Pa u Mary… Ali, osim one medicinske sestre Agathe koja mu je bila prva ljubav samo je za Hadley rekao: "Volio bih da sam umro prije nego što sam zavolio ikoga osim nje."

Double Exposure, Sylvia Plath

Sylvia Plath bila je jedna od najutjecajnijih pisaca 20. stoljeća i iako je najveći dio njezinog djela poezija, Plath je možda najpoznatija po svom poluautobiografskom romanu "Stakleno zvono", The Bell Jar. Plath nije bila zaljubljena u svoj prvijenac, opisujući ga kao “pretis lonac.” Ali imala je mnogo jače simpatije prema svom nedovršenom romanu "Double Exposure" za kojeg je rekla da je "pakleno smiješan", a koji je počela pisati 1962. pod radnim naslovima "Double Take" pa "The Interminable Loaf". Kad se ubila 11. veljače 1963., ostavila je 130 stranica nedovršenog rukopisa. Što se dogodilo sljedeće je mali triler. Oni koji su vidjeli nacrt knjige tvrdili su da je poluautobiografski, da je glavni lik žena koja je otkrila da njezin muž ima aferu, baš kao što je Sylvia otkrila da njezin ljubljeni Ted Hughes ima aferu s obiteljskom prijateljicom. Roman je napisala nakon što je Ted iselio. Nakon njene  smrti o ostavštini i djeci brine Ted koji je priznao da je spalio jedan od svojih dnevnika kako bi zaštitio djecu. Ali nije priznao da je zapalio i rukopis. Tvrdio je da je čuo neke nejasne glasine o nedovršenoj knjizi, ali je pretpostavio da ga je ukrala Sylvijina majka. Tko je govorio istinu, a tko je lagao nejasno je (je li?), ali i dalje postoji nada da bi se rukopis mogao ponovno pojaviti.  

Nikolaj Gogolj

Nikolaj Gogolj Nikolaj V. Gogolj jedan je od prvih i najutjecajnijih pisaca ruskog zlatnog doba književnosti, obožavan do danas. Rođen u današnjoj Ukrajini Gogolj je, osim što je bio izvanredan pisac, bio i paranoidni hipohondar koji je ne samo stalno bio bolestan već se i stalno bojao smrti. Kad je ipak bio zdrav napisao je najbolja djela, a kad mu je bilo loše bio je doslovno nepokretan. Njegove slavne "Mrtve duše" temelje se na Danteovom "Paklu" no Gogolj je imao ideju da stvori djelo koje će oponašati ruski moral. Kad su objavljene "Mrtve duše" podigle su dosta prašine zbog kontroverznih i eksplicitnih odlomaka. Ruska je crkva napala pisca koji se pokušao izmiriti s njima, pa se upoznao s rževskim protojerejem, ocem Matvejom Konstantinovskim koji je uvjerio Gogolja kako je njegov rad grješan. Štoviše, nagovarao ga je da napusti pisanje i da sve što je napisao spali. Siroti je Gogolj uvjeren kako je počinio grijeh i kako je njegovo nemoralno ponašanje uzrokom njegovih bolesti poslušao ovog fanatika, spalio drugi dio "Mrtvih duša" kojeg samo što nije završio. Dok je rukopis još gorio Gogolj je požalio, kao da se otrijeznio i odmah pao u očaj i depresiju. Devet dana nije jeo, buncao je i na kraju umro u agoniji.

Herman Melville i ljubavna priča koja nikada nije objavljena

Na putu za Nantucket u srpnju 1852, Herman Melville čuo je tragičnu priču o Agathi Hatch — kćeri svjetioničara koji je spasio brodolomca, mornara imenom James Robertson. Zaljubili su se, vjenčali no on se predomislio i ostavio nju i njihovu kćer. Pojavio se ponovo, 17 godina kasnije, ponovo ih napustio i otkrilo se da je bigamist. Ta je priča poslužila Melvilleu pa je napisao "Otok križa" (The Isle of the Cross) i poslao izdavaču Harper & Brothers 1853. Iz nepoznatih razloga izdavač je rukopis odbio. Ne bi to bila tragedija niti se dogodilo jednom bilo kojem piscu, ali izgleda da je ovaj izdavač bio posljednji koji je roman vidio. Melvilleov biograf je u eseju objavljenom 1990. tvrdio kako se izdavač plašio da bi se protagonisti događaja prepoznali u romanu i da bi mogli tužiti kuću. U pismu svom prijatelju Nathanielu Hawthorneu Melville je opisao "veliko strpljenje i izdržljivost i rezigniranost žena na otoku koje se tako nevjerno pokoravaju dugim, dugim izostancima njihovih mornarskih muževa", i zamolio Hawthornea da usvoji ovu "malu" ideja." Hawthorne, međutim, nije poželio napisati roman o tome. Zato se na pisanje bacio Melville, radio na rukopisu u ljeti i zimi 1852. Rukopis je nestao, o njemu ni prvi Melvilleovi biografi nisu znali ništa sve dok jedan pisac u slavnoj knjižnici u New Yorku nije pronašao pisma Melvilleovih 1853 u kojima se spominje i roman koji nikada nije objavljen. Čak se zna da ga je u početku Melville zvao "Agatha story" Agathina priča. Jasna stvar, mnogo je teorija no ono što je o ovom romanu zgodno je i da je jedini u kojem je glavni lik – žena.

Thomas Hardy i njegov "Siromašak i dama"

Prvi roman Thomasa Hardyja govori o ljubavnom odnosu sina seljačkog podrijetla i kćeri lokalnog plemića u engleskom Dorsetshireu. To znamo pouzdano a po jedinom dokazu da je roman postojao: kratki sadržaj i zaplet knjige, u zapisanom razgovoru Hardyja i pjesnika Edmunda Gossea u travnju 1915. Hardy koji je barem 50 godina prije napisao priču nije se sjećao mnogo detalja pa čak ni kraja – završi li par sretno u zalazu sunca. Hardy je pri kraju 1860-ih smatrao ovo svojim najoriginalnijim djelom koje je ikada napisao a do tada je napisao mnogo pjesama koje će, desetljećima kasnije objaviti. Ovaj su rukopis izdavači odbili. Misli se kako je komadiće ovog djela kasnije iskoristio u svojim kasnijim radovima, pa tako i pjesmi "A Poor Man and a Lady",” priči "An Indiscretion in the Life of an Heiress" i prvom objavljenom romanu "Desperate Remedies". A malo vuče i na "Daleko od razuzdane gomile".

Jane Austen i dva nedovršena romana; Sanditon i Watsonovi.

Kad je nedovršen roman Jane Austen "The Watsons" ili "Watsonovi" 2011. kupila od vlasnika knjižnica Bodleian za 970 000 eura umjesto za 200 ili 300 tisuća eura koliko je vrijednost procijenila kuća Sotheby's, svi su mogli odahnuti – posljednji je Janein rukopis koji je bio u privatnom vlasništvu i za kojeg se misli da ga je napisala 1804. sada na sigurnom. A možda ga i objave? Gospodin Watson je udovac, svećenik i otac s dva sina i četiri kćeri. Najmlađa Emma profinjena je i obrazovana mlada dama koju je odgojila stara bogata teta, no kad teta pristane na ponovnu udaju, Emma se mora vratiti kući. Tamo se ne snalazi u vrtlogu bjesomučne potrage dviju sestara za muževima. Emma smatra da je Elizabeth, najstarija i najodgovornija sestra, daleko privlačnija jer je draga, ljubazna i dobra. Blizu Watsonovih žive Osborneovi, obitelj s velikim ugledom i plemićkim naslovom. Emma se dopadne mladom lordu Osborneu koji je pomalo čudan i grub dok jedna od njezinih sestara ganja lordovog prijatelja Toma Musgravea. Taj je pak arogantan, proračunat lik koji iskorištava Osborneove kako bi stekao nekakav ugled i uzdigao se u visoko društvo. Tu je još i niz likova koji su potencijalni parovi za Emminu braću i sestre. Na početku romana gospodin Watson teško je bolestan, a svojoj je sestri Cassandri naša Jane povjerila da će njegov lik umrijeti. Znamo i da će Emma odbiti prošnju lorda i udati se za lordovog bivšeg tutora gospodina Howarda. Toliko je ljudi, počevši od nećakinje Jane Austen završilo ovaj roman da je to komično. Nećakinja Catherine Hubback naslov je promijenila u "The Younger Sister" i objavila sredinom 19. st.

Sandition je mjesto uz obalu mora, pa otud naslov romana. "Sandition" je pisala do ožujka 1817. i rekla da će njeno "potomstvo mučiti". Kad je Jane umrla, u srpnju 1817. ostalo je 11 poglavlja romana koji je imao radni naziv "Thew Brothers". Glavna junakinja Charlotte Heywood najstarija je kćer velike obitelji gospodina iz Willingdena iz Sussexa. Priča počinje kad se kočija gospodina Parkera od Sanditiona i njegove žene prevrne nedaleko doma Heywoodovih. Gospodin Parker je ozlijeđen, kočija treba ozbiljan popravak pa su kod Heywoodovih dva tjedna. Za to vrijeme gost s velikom ljubavlju priča o mjestu Sandition, donedavno ribarskom selu s kojim on i njegova poslovna partnerica Lady Denham imaju velike planove – pretvorit će ga u mondeno ljetovalište. Parker je pun entuzijazma, planira modernizirati Sandition, a već se gradi kuća s kupaonicom koja ima tekuću vodu i pogled na plaže. Kad je kočija popravljena, a Parker oporavio, napuštaju Haywoodove, ali sa sobom vode Charlotte na ljetovanje gdje će djevojka upoznati galeriju likova - prvo Lady Denham koja je od prvog muža naslijedila bogatstvo, a od drugog plemićki naslov i s kojom živi ljupka, draga i siromašna nećakinja Clara Brereton. Tu su i nećaci stare Lady, Edward Denham i njegova sestra Esther koji su siromašni, koji pikiraju na tetine novce iako su oni nećaci po drugom mužu. Uz to je Ed lijep k'o slika, ali blesav i nakićen. Naravno, oko bogate Lady niz je likova koji nalijeću na nju poput muha, kao i na Parkerove, a samoprozvane rođakinje organiziraju dolazak škole na ljetovanje pa se radnja dalje zapliće. Tu je i Parkerov mlađi brat koji je, jasno, mladić na mjestu. Knjiga završava kad gđa Parker i Charlotte posjećuju rezidenciju Lady Denham… I, i? Znamo n-i-š-t-a. Čekamo. Austen je postavila scenu, mjesto zbivanja, razradila neke likove, temu i onda, kad se počne radnja zagrijavati – sve staje. Zašto? Ne znamo, ali nekoliko je verzija. Čak je i nekoliko pisaca pokušalo dovršiti roman, ali nisu neki rezultati. Ipak je samo jedna Jane.

Tekst za Čitaj knjigu napisala: Sandra Veić Sukreški

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 03:01:52