Dvoboji književnika

Nekad se držalo do časti, a da se ona obrani idealnima su se činili dvoboji koji su bili dio ponašanja rane moderne Europe koji imaju korijene u Srednjem vijeku i viteškom kodu koji je onda preselio u 18. i 19. stoljeće, osobito među vojnim časnicima. U 17. i 18. stoljeću glavna su oružja bili mačevi i rapiri, ali u 18. stoljeću u dvobojima su glavnu ulogu u obranu časti preuzeli pištolji. Dvoboji su bili popularni od 1500. do 1900. obično u zoru, u tajnosti i u prisutnosti sekundanata i naravno, liječnika. Temeljili su se na kodeksu časti, a krajnji cilj nije bio ubojstvo protivnika već zadovoljština i povratak časti. Naravno, uvijek je postojao rizik da iz dvoboja jedan ili obojica neće izaći živi. Bilo je raznih pravila s krvavijim ishodima. Čim je pala prva kap krvi dvoboju bi završio bez obzira kako malena bila rana, no bilo je i pravila da će dvoboj završiti tek kad je protivnik onemogućen nastaviti dvoboj, ili nije smrtno ranjen. Pištoljski dueli čine se manje opasnima jer svaki je duelist imao pravo s velike udaljenosti na jedan pucanj pa su razumno mogli odlučiti da je pravda i čast zadovoljena čak i ako nitko nije ranjen. Mogli su i namjerno promašiti. Ishod je zapravo ovisio o tome koliko je netko bio ljut, usijane glave i krvožedan. U početku su dvoboji bili praksa viših slojeva ponajviše plemića, ali ubrzo ih prihvatili sve klase, čak i žene koje su u dvoboju koristile mačeve ili pištolje. Naravno, zakon je od Srednjeg vijeka branio dvoboje, a 1215. Četvrto Luteransko vijeće zabranilo ih je,  od ranog 17. stoljeća bili su ilegalni u svim zemljama koje su zakon prihvatile – ako je neki nesretnik dobio fatalnu ranu ili metak, taj je čin bio okarakteriziran kao ubojstvo bez obzira je li pokojnik bio izazvan ili je bio izazivač. No trebalo je osvanuti 19. stoljeće, ponegdje i 20. da dvoboji umru. U dvobojima su bili mnogi – i političari poput Lincolna, Jackson je bio u najmanje sto dvoboja a Alexander Hamilton je skončao u dvoboju. Tu su i četiri britanska premijera, znanstvenici poput obećavajućeg matematičara Galoisa koji je poginuo u dvoboju, a dva su se Francuza borila u balonima iznad Pariza nastojeći probušiti protivnikov balon. Dvoboj je izbjegao Mark Twain, ali ne i Puškin…

Miguel de Cervantes vs. Antonio de Sigura (prosinac 1568)

Nema mnogo preciznih podataka o životu pisca kojem dugujemo prvi moderni roman, ali povjesničari kažu kako je mladi Miguel de Cervantes bio pustolov koji je čeznuo za putovanjima, posebno po Italiji koja je tada bila glavni cilj svih Europljana željnih znanja, školovanja i kulture. Cervantes je 1569. otputovao u Italiju, ali moguće je da je bio manje motiviran ljubavlju prema putovanjima, a više je bježao pred zakonom. Prema vladinim evidencijama izdat je nalog za njegovo uhićenje jer je ranio Antonia de Siguru. U nalogu je određeno da se Cervantesu "odsiječe desna ruka" i da "deset godina bude u egzilu iz Madrida". Bez obzira je li njegovo progonstvo bilo samonametnuto ili je to naložio sud, Cervantes se više od deset godina zaista nije vraćao u Španjolsku jer su dvoboji - iako su mačeve bili dio outfita - bili zabranjeni. Miguel je s arhitektom Sigurom upao u divlju svađu i izazvali su jedan drugoga na dvoboj. Kad je straža stigla na mjesto događaja pronašli su razoružanog i ranjenog Siguru. Gospoda su u to vrijeme praktički morala nositi mačeve, no bio je veliki prijestup sudjelovati u dvoboju - a još veći ako se dvoboj vodio na terenu koji je pripadao kraljevskoj obitelji. Da nije pobjegao u Italiju, Cervantesu bi u najmanju ruku dali odsjeći ruku. Ironično ili ne, nakon nekoliko godina skrivanja Cervantes se vratio, borio za Španjolsku i kod Lepanta izgubio ruku zbog ozljede mačem.

Aleksander Sergejevič Puškin vs. Georges d’Anthès

Na pištoljima je brz bio i Aleksander Puškin što ga je na kraju i došlo glave. Smrtonosan je dvoboj bio onaj s francuskim časnikom u ruskoj gardi Georgesom d’Anthèsom 27. siječnja 1837., ali je prije toga Puškin preživio sigurno 20 dvoboja, iako se misli da ih je bilo čak i više. Na dvoboj je sigurno izazvan sedam puta, od čega je četiri bilo ostvarenih. Prvi dvoboj imao je sa samo 17 godina kad je izazvao svog ujaka koji mu je na plesu oteo djevojku. Srećom pomirili su se, pa do dvoboja nije došlo. S pjesnikom Kondratyjem Tjelejevim izašao je na dvoboj 1823., a od ostalih su izazivači odustali zahvaljujući moći uvjeravanja Puškinovih prijatelja. No D’Anthès je bio pravi gad – agresivno je progonio prelijepu Puškinovu ženu Nataliju. Kad sva upozorenja ni prijetnje nisu zaustavile upornog Francuza, Puškin je morao obraniti čast svoje žene. Da stvar bude gora, George d’Anthès je u siječnju 1837. oženio Natalijinu sestru Ekaterinu – možda da zaustavi sve glasnija govorkanja da ljubuje s gospođom Puškin, možda da uguši Puškinov bijes. No kako, izgleda, d’Anthès nije prestajao udvarati i zavoditi Nataliju, šogori su se našli s pištoljima u šumi Chernaya Rechka nedaleko Sankt-Peterburga. Za razliku od europskih pravila o udaljenosti od 25 do 30 koraka, ovdje su dvojica bijesnih duelista imali udaljenost od samo deset. Prvi je opalio Francuz i ranio Puškina u slezenu. Puškin je pao, Francuz je stojeći čekao njegov metak i iako ranjen, pjesnik je uspio opaliti pištoljem. Ranio je , skoro pa tek okrznuo šogora u desnu ruku. D’Anthès je pobjegao, a Puškin je umro dva dana kasnije. Natalija je navodno flertala i s carem Nikolajem, pa se pričalo da je krivnja prebačena na manje važnog časnika, no Puškina je njena glupost dovodilo do ludila. "Bila je lijepa i ništa više, samo lijepa", rekli su kasnije, "bez duše, bez mozga, bez srca, bez talenta. Čista ljepota koja je sjekla poput mača. I sjekla je." Kasnije će car Francuzu koji je ubio slavnog pjesnika skinuti sve činove i prognati ga iz Rusije. S njim će poći i Ekatarina, imat će četvero djece, a ovaj će do smrti pričati kako mu je taj izgon iz Rusije onemogućio da u Francuskoj ima briljantnu političku karijeru. Puškin je bio vrstan strijelac, ali nikada nije prvi pucao u dvobojima. Samo je jednom prolio protivnikovu krv – na svom posljednjem dvoboju. Umro je s 37 godina.

Lev N. Tolstoj vs. Ivan Turgenjev

Nekako, između pisanja Lev Tolstoj uspio je naći vremena da se sukobi s kolegom Ivanom Turgenjevom, autorom romana "Očevi i djeca/sinovi".  Njih su dvojica imali odnos pun ljubavi i mržnje, a sve je počelo s dirljivim pismom koje je Turgenjev 1855. poslao grofu Tolstoju. Tolstoj je bio na frontu, već je objavio "Djetinjstvo" i "Dječaštvo", a Turgenjev mu je napisao kako je sada dosta (ratovanja) jer je dokazao da nije kukavica, ali da je njegov instrument olovka, a ne sablja. Tolstoja je to dirnulo jer je jako cijenio Turgenjeva i ubrzo se pojavio na pragu njegove kuće u Sankt-Peterburgu. Zagrlili su se, a Tolstoj je kod Turgenjeva odsjeo mjesec dana. Ubrzo su shvatili da nemaju mnogo zajedničkog – Turgenjev je smatrao da je Tolstoj, em divlje ljubomoran, em krajnje tvrdoglav, a Tolstoju je Turgenjev bio dosadan i nije mogao shvatiti da je ovaj vlastelin - koji će kasnije većinu života provesti van Rusije - strastveni zagovornik emancipacije kmetova koje je Tolstoj imao. Turgenjev je 1852. objavio "Lovčeve zapise", kratke priča u kojima susreće sve vrste likova, većinom kmetove. To je bilo prvi put u povijesti ruske književnosti da su kmetovi opisani kao ljudi s osjećajima i talentima,  a priče su pridonijele stvarnoj emancipaciji kmetova i gotovo su sigurno pomogle Tolstoju koji je kasnije oslobodio svoje kmetove. Kad je Tolstoj otišao obojica su, svaki u svoj dnevnik zapisali kako ih je rastanak rastužio: Tolstoj je zavolio Turgenjeva, a iako su se cijelo vrijeme svađali jako mu je bilo dosadno bez njega. Turgenjevu je jasno da nikada neće biti veliki prijatelji, ali još se uvijek mogu voljeti i biti sretni zbog uspjeha jednog i drugog. U svibnju 1861. Tolstoj je došao kod Turgenjeva na posjed Spaskoja gdje je uvrijedio domaćina koji je imao izvanbračnu kćer Paulette s jednom od obiteljskih sluškinja. Svađa je izmakla kontroli i zapjenjeni je Tolstoj izazvao Turgenjeva na dvoboj. Dvoboj je na sreću opozvan, pomirili se jesu, ali sedamnaest godina nisu kontaktirali. Turgenjev, i dalje zakleti neženja je 1883. sa svoje smrtne postelje u Francuskoj pisao Tolstoju koji je u tom trenutku ogrezao u fanatičnu religioznost: "…Prijatelju, vrati se književnosti … Oh, kako bih bio sretan kad bih mogao pomisliti da moj zahtjev utječe na tebe!! …Ne mogu hodati, ne mogu jesti, ne mogu spavati, ali što onda! ...Moj prijatelju, veliki pišče ruske zemlje - usliši moj zahtjev! Koliko je sve to utjecalo na Tolstoja ne znamo, ali u književnosti je slavan dvoboj Tolstojevih junaka Pierra i Dolokova u "Ratu i miru".

Mark Twain vs. Lord

Mark Twain se nikada nije borio u dvoboju, ali ima šaljivu priču o tome kako je jedan izbjegao. Kad je unaprijeđen u glavnog urednika u malim novinama "The Daily Enterprise" u Virginia Cityju, Twain je uvrijedio urednika suparničkog lista gospodina Lorda. Twain se prisjetio da je "poletio zbog neke sitnice ili onog drugog što sam rekao o njemu - sada se ne sjećam što je to bilo. Pretpostavljam da sam ga nazvao lopovom, ili kradljivcem leševa, idiotom ili tako nešto." Gospodin Lord odgovorio mu je istom mjerom pa ga je Twain izazvao na dvoboj iako se, zapisao je "nadao da neće prihvatiti." Ali gospodin Lord je prihvatio i Twain je odmah požalio zbog svoje odluke pogotovo kad ga je njegov prijatelj Steve Gills pokušao naučiti kako pucati i gledao kako pisac iz više pokušaja nije uspio pogoditi velika vrata staje. Na sreću po pisca, a nesreću po pticu, maleni je vrabac sletio na grm na mjestu dvoboja. Gills je uperio pištolj i metkom u glavu ubio vrapca. Lord je u blizini vježbao pucanje pa je privučen zvukom došao do Gillsa i pitao koja je bila udaljenost. Ovaj je rekao da nije daleko, svega 30ak koraka. Lord je iznenađen pitao tko je pucao, a Gills je rekao kako je to bio Twain, i da, rekao je, od pet pucnjeva četiri su ovako precizni. Lord se za pola sata povukao iz dvoboja, a Mark je sačuvao glavu. Ali, izgubio je posao.

Marcel Proust vs. Jean Lorrain

Prije nego je počeo pisati svoj serijal o izgubljenom i pronađenom vremenu, Proust je skoro poginuo u dvoboju s pjesnikom i piscem Jeanom Lorrainom 1897. Lorrain je naime javno optužio Prousta da ljubuje s piscem Lucienom Daudetom, sinom poznatog pisca Alphonsea. Istina, Proust je bio gay, ali nikada nije otvoreno ni javno progovarao o svojoj seksualnosti. Iako su Daudet i on bili prijatelji ne misli se da su ikada bili i ljubavnici. Proust je izazvao Lorraina na duel. Lorrain koji je bio gay poziv je prihvatio i to vrlo mirno iako je bio poznat kao astmatičar slabih živaca. Tri dana prije dvoboja bio je hladan kao špricer i potpuno smiren. Proustov  prijatelj Reynaldo Hahn zabilježio je u svom dnevniku da je poštovanje vršnjaka bilo neprocjenjivo za samopouzdanje Prousta koji je zapisao kako se sjeća da je sjedeći u kućnom haljetku u mislima prije dvoboja već bio na poprištu i brinuo da dvoboj nije dogovoren prije podneva jer nije volio ustajati rano. Dvoboj je dogovoren na tradicionalnom dvobojaškom mjestu u Parizu, šumi Meudon, 5. veljače 1897. Dogovoreno je da će pucati iz pištolja na udaljenosti od 25 koraka. Dan je  bio hladan i kišovit. Dvojica imućnih kicoša stali su svaki na svoj položaj i izvukli pištolje. Prvi je pucao Proust i metak je pogodio tlo kraj Lorrainove noge. Lorraine je naciljao i opalio i njegov je metak debelo promašio. Svjedoci su se složili da je time vraćena Proustova čast. Proust i Lorrain nastavili su se mrziti, ali su o dvoboju izvijestile sve novine, pa su optužbe o homoseksualizmu zauvijek utihnule.

Ljermontov - gruba šala donijela je smrt

Ljermontov je umro prije vremena, sa samo 26 godina. Planirao napisati ep za koji se pričalo da će biti na razini Rata i mira. Umro je u  sličnim okolnostima kao i glavni junak njegovog revolucionarnog romana "Junak našeg doba". U sedam navečer 27. srpnja 1841., negdje u podnožju planine Mashuk u blizini Pyatigorska, usred žestoke planinske oluje, mladi pjesnik Ljermontov ubijen je u dvoboju sa svojim starim drugom Martinovim. Od tada je mnogo ljudi posumnjalo na zavjeru za ubojstvo Ljermontova, no, nema mnogo pouzdanih izvještaja o tome. A što znamo?
Ljermontov je boravio u Pjatigorsku kako bi "uzeo vodu", oporavio se od bolesti prije nego što se ponovno pridruži svojoj pukovniji. Pjatigorsk je bio popularno lječilište na Kavkazu (na ruskoj strani) gdje su mnogi bogati Rusi dolazili na liječenje. Bilo je tu i mnogo vojnika, mahom časnika, koji su bili na bolovanju ili oporavku od rana dobivenih u Kavkaskom ratu, poput Ljermontova. Ljermontov je poznavao mnoge ljude, uključujući i Martinova s kojim je išao u vojnu školu. Život je trebao biti jednostavan: ujutro bi se 'pacijenti' morali okupati u mineralnim izvorima i popiti nekoliko čaša neukusne vode. Popodne - piknik u planinama, a navečer fine večere i balovi. No na jednoj od tih zabava Ljermontov se previše šalio na račun svog starog druga Martinova, nazvavši ga "gorštakom s velikim bodežom", rugao se njegovoj čerkeskoj odjeći i oružju. Martynov ga je više puta zamolio da ga ne ismijava u društvu dama, ali Ljermontov se nije prestajao šaliti. Sutradan su se ponovno sastali i Martynov je ponovo izrazio nezadovoljstvo - dogovoren je datum i mjesto dvoboja.
Dvoboji su bili ilegalni; i sudionici i sekundanti ne bi prošli nekažnjeno pa su se održavali u tajnosti, ali s jasnim pravilima. Sudionicima je bila potrebna barem jedna sekunda svakom, u ovom slučaju po dvije. Morao je biti prisutan i liječnik, kola za odvoz mrtvih ili ozlijeđenih, a sekundant je morao prije pokušati razuvjeriti sudionike i organizirati pištolje i liječnika.
Ljermontov je do posljednjeg trenutka djelovao nonšalantno, misleći da će prekinuti dvoboj, zagrliti se i zajedno otići na večeru, a tako su mislili i sekundanti . Pokušali su dobiti liječnika, ali svi su odbili nazočiti ilegalnom dvoboju. Nisu dovezli ni kola....
Jedan od sekundanata, Vasilčikov, kasnije je pisao o događajima - i samo on - ostali, pa i Martinov, su šutjeli. Tolstoj je kasnije uzalud pokušavao nagovoriti na razgovor još jednog svjedoka, Stolipina. Prema Vasilčikovu, Ljermontov je rekao sekundantima da će pucati u zrak. Ljermontov je uperio pištolj prema gore i navodno rekao da neće pucati u tu 'budalu', a Martinov je nanišanio i opalio. Metak je Ljermontovu probio srce i on je pao ni ne shvaćajući da je pogođen, umro je trenutno. Pozvan je liječnik, a jedan od sekundanata, Glebov, ostao je s tijelom, u mračnoj šumi pod kišom koja je padala. Mrtvog su Ljermontova odvezli u stan, a Martinov i sekundanti su uhićeni.
Pjatigorsk je bio u šoku; sve su dame odale počast pjesniku čije je tijelo bilo prekriveno cvijećem. Smrt u dvoboju smatrala se samoubojstvom, ali nakon što je plaćeno, Ljermontova su kršćanski sahranili. Njegova baka kasnije je uspjela prenijeti tijelo u obiteljsku grobnicu.

U službenim izvješćima ne spominje se Lermontovljeva namjera da puca u zrak jer bi se inače Martinovu sudilo za ubojstvo. Ali zašto stari prijatelj Ljermontovu nije mogao oprostiti njegove šale? Nema dokaza o zataškavanju, vlasti su možda imale razloga da prognaju, ali ne i da ga ubiju pjesnika, iako je slanje čovjeka da se bori na frontu u Kavkaskom ratu praktički ubojstvo. Je li Ljermontov želio umrijeti? Nije vjerojatno - dobro mu je išlo kao piscu, uživao je biti na Kavkazu i imao je dobru vojnu karijeru. Nije mogao ji pomisliti da su njegove riječi toliko uvrijedile prijatelja i to je - platio glavom, a jeziva je paralela njegovog života, dvoboja u knjizi i smrti.

Sir Walter Scott protiv Henryja Webera (siječanj 1814.)

Engleska i Škotska imale su mnogo dvoboja u 19. stoljeću - što zbog fascinacije viteštvom, što zbog kataloga nevjerojatnih povijesnih romana koje je u njihove živote uveo Sir Walter Scott. Zato bi on i bio savršen kandidat za bar jedan dvoboj. Priliku mu je ponudio Weber, siromašni njemački učenjak kojeg je Scott uzeo pod svoje nakon što je ovaj bio prisiljen pobjeći iz Njemačke. Ali, Weber je patio od razdoblja nestabilnosti i činilo se da gaji zablude o ljudima oko sebe. Dok je boravio kod Scotta nakon Božića 1813., Weber je prišao piscu na poslu u njegovoj knjižnici i stavio mu pištolj na stol. Weber je objasnio da su ga predugo vrijeđali i on sada traži zadovoljštinu. Scott je nakon večere mirno upitao bi li mogli na dvoboj, uzeo pištolj i nastavio pisati biografiju Grahama Swifta. Prije večere, Scott je poslao glasnika jednom od Weberovih prijatelja koji je bio svjestan mentalne labilnosti, a zatim je nastavio častiti svog gosta ulijevajući mu, naravno, whiskey. Kad je prijatelj konačno stigao, Weber je jednostavno istrčao iz kuće i više nikada nije izazivao Scotta.

Napisala: Sandra Veić Sukreški