Dnevnik Anne Frank - jedna od najpoznatijih i najprodavanijih knjiga ikad

Knjiga koja je na mene ostavila duboki trag. Pitam se na koga nije. Čitala sam je nekoliko puta. Prvi put mi ju je u ruke stavila moja mama. Rekla je "ovo moraš pročitati i nikada ne zaboraviti". Neko vrijeme sam kao mlada djevojka bila opsjednuta pričama i knjigama o progonima i stradanjima Židova. Gutala sam takve knjige. Nikako to nisam mogla shvatiti i prihvatiti. "Dnevnik Anne Frank" sam kasnije pročitala još nekoliko puta. Nekoliko puta sam i posjetila njenu kuću u Amsterdamu, koja je danas muzej. I dalje si sve to ne mogu objasniti u glavi. Tu jednostavno nema zdrave pameti ni logike. Što su ti ljudi sve morali proživjeti. Ovdje bi željela da se svi bolje upoznamo s ovom krajnje neobičnom, tužnom i tragičnom pričom, koja, u prkos tome i dalje daje veliku nadu i ima smisla. To sam tek nedavno shvatila. Pročitajte zašto.

Jedno je drvo, kestenovo, spomenuto u knjizi - tri puta (zanimljivo je da i moja kuća gleda na drvo kestena). "Skoro svako jutro odlazim na tavan… ne bih li istjerala zagušljiv zrak iz mojih pluća. Sa svog omiljenog mjesta na podu gledam plavo nebo i goli kesten, na granama kojeg sjaje kišne kapljice koje izgledaju poput srebra, i galebove, i druge ptice dok klize na vjetru… Dok god postoji ovo, razmišljala sam, a ja mogu živjeti i to gledati, ovo sunce, ova nebesa, bez oblaka, dokle god to traje, ne mogu biti nesretna". Riječi zapisane rukom djevojčice bile su dugo sakrivene, namjerno i pomno, da bi kasnije njen otac dobio u ruke dnevnik koji su joj on i njena mama darovali za 13. rođendan, a koji je, u tišini, mraku i strahu, postao njena najbolja prijateljica. "Nisam znao da joj toliko znači vidjeti komadić plavog neba, promatranje galebova u letu i koliko joj je bio važan taj kesten jer, koliko se sjećam, nikada se nije zanimala za prirodu. Ali, čeznula je za njom dok se osjećala kao ptica u kavezu. Jedinu utjehu mogla je naći u razmišljanju o prirodi. Ali, o tome nikada nije govorila", rekao je Otto Frank kasnije.

Kada je 1993. taj kesten, već ostario, počeo pobolijevati, gradske su vlasti uložile 160 000 eura na sanaciju tla da bi spasili drvo. Nekoliko je godina drvo napadala jedna vrsta jako agresivnih gljivica koja izaziva trulež drveta i uništava korijene što pak narušava stabilnost drveta. Šest su mjeseci 2005. botaničari pokušali naći neki recept da drvo ozdravi, podrezali su krošnju, a čak je 42 posto drveta bilo trulo. Doveli su najbolje botaničare na svijetu, jednog Engleza i jednog Nizozemca, nekoliko je puta odlučeno da se drvo mora srušiti, sudovi su donosili nove i nove odluke, raspravljalo se treba li izgraditi potpornje i kako, što ako se drvo sruši i tako sve dok oluja nije poharala grad, a vjetar drvo prelomio na metar od zemlje. No, primijetili su da iz slomljenog gorostasa raste mladica, iz boka, i nadali se da će se mlado drvo održati. Palo stablo imalo je 27 tona i morali su ga ukloniti ali, mladica je preživjela. Danas je 11 izdanaka posađeno na mnogim krajevima svijeta – u SAD-u - u muzejima, školama, parkovima, a prva je mladica zasađena u travnju 2013. u Dječjem muzeju u Indianapolisu. Jedan je primjerak poslan u New York, na mjesto sjećanja na žrtve 11.9., jedno u Little Rock u Arkansasu u kojem se vodila borba protiv rasizma i segregacije, a otputovale su i u Massachusetts, Kaliforniju, Idaho, Michigan i Washington D.C. Zašto je to drvo toliko važno? To je kesten kojeg je s prozora tavana promatrala jedna djevojčica koja je naglo odrasla u djevojku, ženu i postala glas razuma koji je snažno odjeknuo svijetom, a čiji se eho čuje i danas. To je bio kesten Anne Frank. Kada je 2006. glumica Emma Thompson bila pozvana da prva, stavi prvi list na drvo Anne Frank rekla je sve što smo osjećali kad smo prvi puta primili knjigu koja je kod nas prevedena kao "Dnevnik Anne Frank" iako je u svijetu izašla pod nazivom "Dnevnik mlade djevojke". Anne je pisala dnevnik koji je taknuo naša srca. Čitali smo ga i kasnije jer postoje knjige koje treba čitati nekoliko puta, i uvijek su u nama njene riječi izazivale razne osjećaje – tužni smo jer znamo kraj, ali i veseli jer je Anne inteligentna i duhovita djevojčica.

Njeno je djevojaštvo nevino, njena je sudbina mračna, ali nada koju je imala, ljubav i razmišljanja djevojčice koja se s obitelji sakrivala, nadajući se životu i preživljavanju, ostavila je svima nama obvezu da, u životima koje živimo neopterećeni stravom u kojoj je ona živjela, napravimo što bolje i što više dobra. To je doista leksikon kako odrasti, kako biti čovjek. Voljela je filmove i glumce kao i milijuni djevojčica tog vremena koje su bile začarane novom modom, filmovima, velikim platnima. Ali, slažemo se s Emmom – Anne, da je uspjela preživjeti, ne bi bila filmska zvijezda. Bila bi spisateljica, pomagala bi drugima, pokušavala bi svijet učiniti boljim mjestom, a nepravde i segregacije ispraviti. Voljela bi hrabro, slavila svaki dan i veselila se sitnicama koje prolaze pokraj nas, neprimijećene. Ona je bila neobično obična djevojčica čije su "ja bih" naše mogućnosti, prilike. Možda i obveza. Neke knjige nose u sebi mnogo toga – divne likove, opasne zlikovce, sjajne priče, isprepletene sudbine, napete zaplete i rasplete, daju nam čaroliju, izmame suze, smijeh, osjećaje a neke, poput ove, u sebi nose svjetlo. Unesu svjetlo u nas i obasjaju nas iznutra. Mali dnevnik, crveno-bijeli karirani s kopčom, postao je jedna od najpoznatijih knjiga na svijetu. Nelson Mandela knjigu je dobio u zatvoru i kasnije je pričao kako ga je, odraslog muškarca, oženjenog i koji je iskusio i očinstvo, ohrabrila - mogao se s njom poistovjetiti, a tragedija, rekao je, te mlade dame, dublje je ušla u njegovu dušu. "Ako ona, sa samo 13 godina može imati takve ideje, akcije, mi je moramo pratiti", rekao je, "a njen je život onakav po kojem bi mladi ljudi mogli oblikovati svoje živote. Jer pokazuje nesalomljivost, snagu duha, hrabrost."

Rijetko se snimaju filmovi koji na nas ostave duboki utisak. No, "Pisci slobode" (Freedom Writers) kao i "Greška u našim zvijezdama" knjige su po kojima su snimljeni dobri filmovi. U oba je duh Anne Frank. U "Piscima slobode" predanost profesorice engleskog djeci otkrije ne samo čitanje, pisanje i kako se izvući iz bezizglednih života, već čitanjem "Dnevnika Anne Frank" u njemu nađu podršku, ljubav, prevladaju svoje predrasude, čak i one tako snažne u američkom društvu, rasne. Na kraju im u školu u posjetu dođe i Miep Gies. U filmu je to zaista prava Miep, vitalna starica koja je cijeli život provela u očuvanju uspomene na Anne Frank. U "Greškama" mladi par, povezan i ljubavlju i knjigom, odlazi u Amsterdam i posjete kuću Anne Frank. Nezaobilazno mjesto za turiste je ta kuća, ali i za sve one koji su zavoljeli Annu kroz njene riječi, i koji se osjećaju obveznim održati njeno viđenje svijeta - svijeta koji prema njoj nije bio ni pošten, ni blag. Scena u kojoj se mladi (književno-filmski) par poljubi u kući Anne Frank izmamit će suze jer kao da slave ljubav u sobi djevojčice čiji su snovi zauvijek zapeli između tih zidova. Ovo je dakle dnevnik i knjiga za koju, prije nego je počnemo čitati, znamo kako će završiti, a ipak u nama budi nadu da će možda kraj biti drugačiji. Da će Margot upisati medicinu, a Anne i Petar imati neku šetnju, poljubac u nekom parku... Možda će ostati zajedno, a možda neće. Navijamo za te mlade ljude koji, poput štakora žive u skučenom prostoru, smiju se, svađaju, mire i ljute, maštaju, strepe. Znamo kraj, ali se ipak nadamo. "Dnevnik Anne Frank" obavezna je lektira u osmom razredu osnovne škole ali, kako je kod nas sve labavo, može se zaobići. U trenutku kada Europom vlada desnica, a ponegdje je bliža onoj 1930-ih nego li političkoj opciji koja nikada neće dozvoliti da se ikakva segregacija, rasizam, odvajanje ljudi po vjeri, rasi, bilo kojem opredjeljenju dogodi, "Dnevnik Anne Frank" podsjetnik je i leksikon i dnevnik i – upozorenje.

Pamtimo li knjigu "Sadako želi živjeti"? Priča o djevojčici koja je preživjela nuklearnu bombu i zbog koje danas bolje razumijemo origami ždralove koji nose nadu, besmisao rata, strahote koje nastaju od ratova koji traju i danas. Ipak, rat je nedavno poharao i našu domovinu i mnogo je djece stradalo. Zato “Dnevnik Anne Frank” nije samo dnevnik koji možemo uvrstiti u tzv. književnost Holokausta (Levi, Remarque, Kertész ..). To su riječi koje smo svi imali u sebi s 13 ili 14 godina i frapantno je kako su uvijek isti snovi i iste želje i iste ljutnje. Potpuno svejedno gdje živimo i kako se zovemo, mi se ljutimo na roditelje, idu nam na živce stariji, pokušavamo se smjestiti negdje u život, odlučiti što bismo htjeli, zamišljamo što bismo sve mogli, zaljubimo se, maštamo i nadamo se. Naši su izbori, doduše, drugačiji. Nitko nam ne brani da hodamo ulicom ili odemo u kino, kazalište, slastičarnu ili da se kupamo na nekom bazenu. Biramo školu. Imamo prijatelje. Gledamo kesten tako da podignemo glavu ispred debla i zapiljimo se u krošnju. Možemo ga i zagrliti, sjesti ispod njega, u hlad, s nekom dobrom knjigom, ili samo brbljati s prijateljima i smijati se glasno i baš nas briga za svijet oko nas. Kad se te male, svakodnevne, sasvim obične stvari ograde, zabrane, drvo postane predmetom želja. A kada prolazimo kraj njega mi ga ni ne primjećujemo.

Svake godine stotine tisuća novih čitatelja upozna Anne Frank. Knjiga je najprevođenija nizozemska knjiga, a prvi je puta prevedena u Njemačkoj 1951. U Engleskoj i SAD-u tiskana je 1952. Američkom je izdanju dirljiv predgovor napisala Eleonor Roosevelt. U Španjolskoj je izašla 1955. Prevedena je na 70 jezika u preko 60 zemalja i do danas je prodano više od 35 milijuna primjeraka. Na kraju, poslušajte Anne, živite svaki dan. Sve prilike koje vam se ponude, iskoristite. Sve dane, iskoristite. Volite život, volite ljude i ne radite razlike, ne sudite nekome po imenu, rasi, vjeri ili jer je različit od vas. I, stavite svoj list. Zato sjetimo se danas Anne Frank jer rođena 12. lipnja, na današnji dan davne 1929. u Frankfurtu.

Photo:Creative Commons