Zuzanin dah – Jakuba Katalpa – što čovjeka održava na životu?

Ne pamtim kada sam čitala potresniju knjigu. Doslovno sam se tresla u nekim trenucima, plakala i toliko suosjećala sa Zuzanom Liebeskindovom, kćeri vlasnika tvornice šećera kojoj u djetinjstvu ništa nije nedostajalo. Pripovjedačica nas na početku priče detaljno upoznaje sa Zuzaninom obitelji i porijeklom i počinje znakovitom rečenicom: "Liliana Liebeskindova nikako ne može začeti". Liliana čezne za djecom, pokušava na razne načine zatrudnjeti, ali ne ide. Sreća u obliku bebe doći će s njezinih punih 47 godina, kad 1924. ona i njezin muž Abraham Liebeskind napokon postanu roditelji djevojčice Zuzane. Kroz prvi dio života njihova voljena kćer korača lagano, okružena morem ljubavi mame i tate dok se miris spaljenog šećera širio imanjem koje je bilo odmah do tvornice koju je uspješno vodio njezin, strastveni poslovni čovjek. Svoju ljubav prema poslu malo po malo je prenosio na kćer. U gradiću Holašovice blizu Praga te su 1930-e bile itekako slatke. Djetinjstvo je Zuzana osim uz roditelje provodila i s dva dječaka – Janom i Hanušem čiji su očevi radili u šećerani. Sinovi računovođe i automehaničara i Zuzana bili su trojac iz snova iako su svi na različitim društvenim razinama, no kao djeca jednaki. Zajedno proživljavaju slatke dječje avanture, njihovo prijateljstvo traje godinama i promatramo kako se njihovi odnosi razvijaju. U početku je to čisto dječje prijateljstvo, nop polako se, s godinama pretvara u naklonost, otkrivanje osjećaja, zbunjenost jer tek upoznaju svoja tijela i svoje osjećaje. Prijateljstvo Jana, Hanuša i Zuzane s njihovim odrastanjem pretvara se u nešto više. Međutim, nitko od njih ne govori o tome, a među dečkima se sve više osjeća rivalstvo. Zuzana izabere jednog od njih, a mi nNestrpljivo čekamo vidjeti kako će na to reagirati onaj drugi, koji u sebi ima dozu zlobe i skrivenog nasilja. Usprkos tome svijet je tada još bio u ravnoteži sve dok se nad Europom nisu nadvili Hitler i njegov sulud i rat.

Za vrijeme njemačke okupacije Zuzana počinje mučno i ubrzano sazrijevati. Bolno urasta u povijest, a povijest se upisuje u nju. Kako je židovskog porijekla, njezina je sudbina unaprijed određena i zapisana. Skrivanje, otkrivanje, prijevoz i koncentracijski logori njihova su budućnost i - kraj. Abraham Liebesking je imao bezbroj poziva i mogućnost skloniti se na vrijeme, ali nije očekivao da će se stvari razvijati tako suludo i okrutno. Baš poput mnogih drugih. Kao Židovi koji ne prakticiraju vjeru Liebeskindovi osjećaju da ih to neće spasiti, i gube sve više i više svog uobičajenog života. Otac pun ljubavi nastoji što duže zaštititi svoju kćer i njezino školovanje i život održati što normalnijim. Zuzanini prijatelji Hanuš i Jan ostaju u Holašovicama, ali im se putevi razilaze. Nakon završetka rata Zuzana se vraća iz koncentracijskog logora, ali gubici su veći nego što je očekivala. Može li i dalje voljeti nakon svega što je prošla? I - ima li uopće izbora?

Dramatična priča o ljubavi u različitim oblicima, zbunjenim dušama tinejdžera, o snazi koju čovjek može izvući iz sebe, dirljiv odnos oca i kćeri pun osjećaja i poštovanja, negiranje opasnosti koja se nadvila nad tom obitelji - o svemu tome bez imalo uljepšavanja Katalpova jako lijepo piše. Na početku priče sve je obavijeno mirisom šećera i kao da je umotano u pahuljastu šećernu vunu, ali prema kraju postaje sve više gorčine. Ovo nije "samo" priča iz logora iako je nevjerojatno upečatljiva i strašna. Ova priča ne istražuje ni povijest, ni pitanje krivnje ili kazne. Ne sudi, već opisuje. Daleko je važnija tema povezanosti dva dječaka i djevojčice i njihova transformacija u odrasle ljude koji žude za pripadanjem, ljubavlju i sjedinjenjem. Čak i u teškim, olovnim vremenima...

Češka književnica Jakuba Katalpa, pravim imenom Tereza Jandova rođena je 1979. u Plzeňu. Studirala je psihologiju,medijske studije i čehistiku na Karlovom sveučilištu u Pragu, diplomirala 2005. Prvo objavljeno djelo bila je zbirka kratkih priča "Lijepe bolesti" iz 2000., a zatim zbirka "Priča bez imena" 2003. Nakon toga počela je pisati pod pseudonimom Jakuba Katalpa.

Prvi "Može li se blato jesti?" objavljen je 2006., ušao je u uži izbor za nagradu Magnesia Litera kao pisačko otkriće godine. Potom je 2008. napisala prvi roman "Gorko more", možda najosobnije djelo koje je ušlo u uži izbor za nagradu Jiří Orten za mlade pisce. Katalpa 2012. objavljuje roman "Nijemci", do danas njezino najpopularnije djelo koje je osvojilo nagradu Czech Book Award i nagradu Josef Škvorecký te bio nominiran za nagradu Magnesia Litera za prozu. Priča o Čehinji koja živi u Londonu i koja putuje u potragu za svojom otuđenom bakom Njemicom. Dok je većina njezinih ranijih radova bila eksperimentalna, Němci karakterizira realizam, a naslov češka (i naša) riječ potječe od riječi "nijemi" i ovdje je referenca na napetu tišinu oko povijesti Češke Republike s Njemačkom. Nakon što je 2017. napisala roman "Blog", 2020. Katalpa je objavila roman "Zuzanin dah" koji se bavi tenzijama života u Sudetima. Priča priču o kćeri vlasnika židovske tvornice šećera tijekom Holokausta.

Jakuba je za mene je pravo knjiško otkriće. Piše kratkim i prodornim rečenicama dok se radnja ubrzano razvija. Sigurno ću posegnuti i za njenim drugim djelima.