Žena Medvjed – Karolina Ramqvist

Predstavljam vam četvrtu knjigu iz serije Nadilaženje granica – ženski glasovi u europskoj književnosti izdavača Iris Illyrica koja me je oduševila. U njoj se na neobičan način izmjenjuju i preklapaju prošlost i sadašnjost zahvaljujući švedskoj književnici Karolini Ramqvist, jednoj od najzanimljivijih pera danas.

Povijest kaže da se je 1542. godine mlada francuska plemkinja po imenu Marguerite de la Roque ukrcala na brod za Kanadu. Ekspediciju je predvodio njezin skrbnik Jean-François de la Roque de Roberval kojemu je francuski kralj François I. povjerio zadaću osnivanja nove kolonije koja će širiti kršćansku vjeru. Za vrijeme prelaska Atlantika, Marguerite se susrela s drugim putnicima. Jean-François ju je optužio za nemoral i izbacio na otok u blizini Newfoundlanda, u zaljevu Saint Lawrence, s njezinom sluškinjom Damienne i njezinim ljubavnikom (čije ime ne znamo). I Damienne i ljubavnik su umrli, kao i Margueriteina beba. Ali, Marguerite je preživjela. Dvije se godine hrabro borila s oštrim zimama i divljim zvijerima na otoku, naučila je živjeti u špilji i loviti. Ribari su je na kraju spasili i vratili u Francusku, a njezin skrbnik nije uspio u svojoj misiji osnivanja kolonije u Sjevernoj Americi. Neki kažu da je njezino dijete bilo prvo dijete europskog podrijetla rođeno na novom kontinentu. Službeni registri nemaju podatke o Marguerite (tada se žene nisu ni upisivale u bilo kakve knjige rođenih ili umrlih). Za vrijeme pisanja autorica više puta podsjeća koliko su često oni koji pišu povijest odlučili zanemariti žene – i kolika je to pogreška. Ali, Marguerite živi kroz književnost. Postala je poznata još za života jer je njezina priča o preživljavanju zabilježena kroz tri različita izvještaja, od kojih je jedan napisala kraljeva sestra, Marguerite de Navarre u svojoj zbirci kratkih priča "The Heptaméron" iz 1558. Zanimljivo je da je toliko toga napisano, ali da se pri tome uvijek vješto zataškavalo muško nasilje nad ženama.

U sadašnjosti "Žena Medvjed" prati pripovjedačicu sličnu Karolini Ramqvist (iako mislim da je riječ o autorici ovog romana), Šveđanki koja ima troje male djece i profesionalno piše, dok njeguje opsjednutost Margueritom. Polovica teksta zauzeta je autoričinim istraživanjem ovog ženskog glasa koju naziva "ženom medvjedom", dok druga polovica bilježi autoričine borbe s pisanjem, uključujući poremećaje vlastitog, svakodnevnog života.Ona proučava i prebire po svakodnevnim prikazima Margueriteina života između večera i školskih trčanja, a njezin se rad širi sve dok ne postane tekst koji čitamo. Tako je nastala knjiga o pisanju knjige koja spaja elemente autofikcije, književnog detektivskog rada i pustolovnog pripovijedanja. "Žena medvjed" meditacija je o vrijednostima i zamkama pisanja povijesti, posebno povijesti žena. Ramqvistova kao da postaje opsjednuta pričom žene medvjeda, okrećući joj se kad god je preplave dužnosti odgoja djece i osjećaji nepripadanja. Tijekom tog vremena, kaže nam, često je razmišljala o špilji: kako žena medvjed puže u nju i leži. Njezino je lice naslonjeno na planinsku stijenu, napola skriveno njezinom kosom. Sve je prepuno tišine i tame. Nasuprot tome, pripovjedačica zna da ona nikada više neće biti sama jer će uvijek imati svoju djecu, a u toj pomisli nije baš bilo puno utjehe. Tako se u ovom romanu kojeg presijecaju naleti emocija, preklapaju povijesna fikcija i današnji svakodnevni život, scene strijeljanja medvjeda i gledanja oca nečijeg djeteta kako umire od dizenterije do tihih frustracija, pa istraživanja knjižnice i svakodnevne muke guranja dječjih kolica po snježnim brdima Stockholma. Ipak, što više pripovjedačica saznaje o Marguerite, život žene medvjeda postaje zagonetniji. Za svog istraživanja pripovjedačica se susreće s nelogičnostima i lažima, romantiziranjima i književnim umišljajima. Čak su se i osnovne informacije o ženi medvjed pokazale dvojbenim: nismo sigurni u Margueritein točan identitet (ime je bilo uobičajeno u to vrijeme) ili spol njezina djeteta.

Od mene imate preporuku za ovu feminističku knjigu u kojoj umorna spisateljica traži svoj oslonac kroz zabačenu priču iz šesnaestog stoljeća.

A evo i malo povijesti: Marguerite de la Rocque rođena je oko 1515. godine u Francusko  i do svoje je dvadesete godine stekla ogromno bogatstvo. Posjedovala je mnogo zemlje u južnoj Francuskoj u području Languedoc, a imala je i mnogo zemlje sa svojim rođakom Jean-Françoisom de la Roqueom Robervalom. Kao imućna žena, Marguerite je živjela bezbrižno. Mnogi su njenog rođaka, Robervala, smatrali "društvenim penjačom". Udružio bi se sa svakim za koga je vjerovao da bi mu bio od koristi, a jedna od njegovih veza bila je s francuskim kraljem Françoisom I. s kojim se provodio u ženskarenju i lovu na divljač. Roberval je uvjerio kralja da ga imenuje general-pukovnikom Nove Francuske, potkraljevstvom u koje je bila uključena kolonija Kanada. Roberval je 1542. trebao isploviti na jednom od tri broda prema Novoj Francuskoj. Brodovi su prevozili stotine kolonista, stoku i opremu. On je trebao putovati na brodu Valentine, a Marguerite je odlučila putovati s njim. Nije jasno zašto bi imućna žena odlučila putovati i godinama je to neodgovoreno pitanje. Vjeruje se da je De la Roque bio zaljubljen u nju, iako je vjerojatnije da su se njegovi bračni planovi temeljili na želji da dođe do njezinog bogatstva. U svakom slučaju, Marguerite nije imala ni najmanjeg interesa za njega, već se zaljubila u mlađeg muškarca iz iste ekspedicije. To što ga je odbila, general-pukovnik Nove Francuske smatrao je uvredljivim i neoprostivim i odlučio je ostaviti Marguerite na jednom od mnogih otoka koje su mapirali, na "Otoku demona" (ili duhova), surovom i nenaseljenom mjestu koji je unutar skupine otočića danas poznatih kao Otoci Demoiselle ("mlada" dama"). Misli se da je Otok Demona danas otok Harrington gotovo neplodan i dalje surov, na kojem živi manje od 300 stanovnika. Ono što se zatim dogodilo postalo je legendarna priča o "francuskoj Robinzonici", o nevjerojatnom preživljavanju žene na pustom otoku. Jer Roberval je ostavio Marguerite i još dvoje ljudi na Otok demona koji se počeo pojavljivati ​​na kartama početkom 16. stoljeća, da bi nestao do sredine 17. stoljeća. Prema legendi bio je naseljen demonima i divljim zvijerima koje su napadale sve brodove koji prolaze ili bilo koga tko je bio dovoljno glup da zaluta na otok. Zato je Roberval bio siguran da će svo troje umrijeti...
Razlog Robervalovih postupaka se nagađa. Prema nekim navodima nije bio zadovoljan Margueriteinim "ponašanjem" na brodu jer je 27-godišnja bogata rođakinja zatrudnjela s mladićem u kojeg se zaljubila. Roberval je to smatrao skandaloznim i činom nepoštovanja prema obitelji. Drugi izvještaji govore da je djelovao iz pohlepe: ako bi tamo umrla, što se po njemu svakako trebalo dogoditi, on bi naslijedio njezino bogatstvo s kojim bi platio svoje brojne dugove. Bez obzira na motiv, imao je kao general-pukovnik ovlasti i mrtav-hladan je naredio da Marguerite odvezu na zloglasni otok s mladićem i njezinom sluškinjom Damienne. Ili, je prvo izbacio Marguerite, a njezin ljubavnik odlučio joj se pridružiti, ili su prvo iskrcali mladića, a Marguerite mu se odlučila pridružiti. Dobili s malo zaliha, uključujući pištolj, barut, nekoliko noževa i Bibliju. Kako god bilo, samo ga je njegov kalvinistički moral spriječio da je ubij. Ostavio je Marguerite i staricu koja je bila s njom od malih nogu i po toj im verziji nije ostavio nikakve zalihe, ali, žene su preživjele, sklonile su se u špilju, skupljale ptičja jaja i hranile se mekušcima. Nekoliko mjeseci kasnije pojavio se muškarac, misli se njezin ljubavnik, mornar s Cartierovog broda, koji je pobjegao s namjerom da je spasi. Donio je puške, barut i nešto hrane. Marguerite je zatrudnjela, a kćer je rodila na otoku. Svako jutro su ložili vatru na obali ne bi privukli pozornost broda koji bi ih mogao spasiti, ali - uzalud. Umrlo je novorođenče, pa čovjek i ubrzo starica. Prošle su dvije i pol godine i Marguerite je svako jutro palila vatru, lovila, preživljavala... Priča se da je lovila neobičnog medvjeda, ubila ga i od kože napravila odjeću. Po drugima, zajedno su pronašli špilju u koju su se sklonili, a Damienne i Margueritein ljubavnik su poginuli prije rođenja djeteta. OOstala je sama... Jednog su dana 1544. neki ribari vidjeli vatru na obali i Marguerite se vratila u civilizaciju, u Europu, u luku La Rochelle, gdje je postala slavna. Ali ne zbog nevjerojatnog preživjavanja, već jer je kraljica Margareta od Navarre, jedna od najpoznatijih spisateljica svog vremena, napisala njezinu priču i uvrstila je u svoj slavni Heptamerón (povijest LXVII). Od tada je priča "francuske Robinzonke" ispisana još mnogo puta i nikad nije zaboravljena.
Malo se zna o tome kako je Marguerite preživjela na Otoku demona ili što se dogodilo kada se vratila u Francusku. Nema zapisa da je poduzela nešto protiv Robervala koji je živio u Francuskoj do svoje otprilike 60. godine, kada ga je gomila pretukla na smrt. Marguerite je osnovala privatnu školu za djevojčice i proživjela svoj život u Nontronu u Château de la Mothe u Nontronu.