Ustanova - Ninni Holmqvist – Zastrašujuć i dirljiv roman!

Već me dugo jedan roman nije toliko šokirao kao ovaj. Doslovno sam širila oči i sve teže gutala čitajući ga. Poput zašećerenog je horora. Priča o nepotrebnim ljudima. Nepotrebni? Tko su oni?

U Švedskoj žene s navršenih 50. a muškarci sa 60 godina života, ako do tada nisu, u očima vlade i društva, živjeli život koji vrijedi, dakle stvorili obitelj i imali djecu i time pridonosili dobrobiti zemlje, moraju odustati od svog života i preseliti u naselje zatvorenog tipa tzv. Ustanovu. Smještaj je bajkovit, luksuzan, sve im je osigurano – stan, prekrasni vrtovi, dobra hrana, vanjske i unutarnje tjelesne aktivnosti, masaže, saune, zabave i učenje. Izgleda - savršeno, no ima jedno veliko "ali".
U Ustanovi nad njima provode pokuse, kojekakva medicinska i psihološka ispitivanja kako bi oni ipak mogli ispuniti svoju dužnost prema društvu. Odvojeni od vanjskog svijeta, moraju sudjelovati u testovima koji često imaju velike nuspojave, uključujući smrt. Doniraju organe 'važnim' članovima društva (roditeljima i adolescentima) dok na kraju, u završnoj operaciji, sve svoje organe ne daruju društvu.
Zvuči zastrašujuće, a opet tako realno, jer se čini da nismo daleko od takvih suludih praksi. To je koncept koji bi se mogao dogoditi, vjerojatno ne za mog života, ali s obzirom na to da ljudi žive sve duže i duže, a starenje društva je sve izazovnije jer se o starcima samcima nema tko brinuti, ovakav koncept nas tjera da se zapitamo ne bi li nekim ljudima bilo bolje u Jedinici – ustanovi poput ove.
Ironija je u tome što je za mnoge štićenike njihovo kratko vrijeme u Jedinici sretnije i ispunjenije nego li im je ikada bio život "vani". Poruka je jasna - kada je vrijeme ograničeno, vi ga cijenite i koristite više nego kad se čini beskonačnim. A ovo bezgotovinsko društvo "bez brige i pameti" istinski je rajsko... osim što nema izlaza, nema vanjskih prozora, nema privatnosti i nema osjećaja prolaska vremena. Festivali se ne slave, a vanjske vijesti su nebitne.
Dorrit Weger je upravo napunila 50 godina-. Živjela je svoj život kao usamljenica, spisateljica i sada će ostatak života provesti u 'instituciji'. Tamo upoznaje istomišljenike, sklapa prijateljstva i zaljubljuje se. Može li se pomiriti sa životom i ljubavlju kojoj se nije nadala, kako se nositi s boli i suosjećanjem u okrutnosti društva prerušenom u brigu o svojim stanovnicima, a sve u skladu sa zakonima "demokracije" i kapitala. Mora bespomoćno gledati kako voljeni oko nje slabe i umiru kroz pokuse i donacije organa.

Ispričana razmjerno distancirano, jednostavno, klinički precizno, a elegantno ova distopijska priča zbog potresnog sadržaja nas kao čitatelje emocionalno približi protagonistima. Osobito je taj činjenični stil pripovijedanja ponekad vrlo dirljiv. Učinci ove prakse na društvo, kao na primjer na samopoštovanje pojedinca, vrlo su dobro opisani. Dirljiva distopija koja tjera na razmišljanje i koju mogu preporučiti!

Za i nakon čitanja morate se zapitati: koliko vrijedi život pojedinca? Jesu li neki ljudi vrjedniji od drugih zbog onog što doprinose društvu? Je li udoban život dan nezamjenjivim osobama poštena trgovina za žrtve koje se od njih očekuju? Upravo je to ovu knjigu čini uznemirujućom.
Zanimljivo je i to da su "Ustanovu" po tematici i porukama povezivali s knjigom japanskog književnika Kazua Ishiguroa"„Ne daj i nikada da odem" u kojem su djeca u jednom engleskom selu skrivena od vanjskog svijeta, odgajana da vjeruju da su posebna i da je njihovo zdravlje od iznimne važnosti ne samo za njih već i za društvo čijim članom će s vremenom postati. Ustanova Hailsham također skriva mnoge mračne tajne. A pada nam na pamet i "Čuvarica svoje sestre"... Zastrašujuć i dirljiv roman!

Ninni Holmqvist rođena je 1958. u Lundu, a sada živi u Scaniji, u Švedskoj. Prevoditeljica i spisateljica, objavila je dva romana i dvije zbirke priča. Ovaj je roman izazvao salve hvale publike i kritike, ali i rasprava.