Ured za rasvjetljavanje sudbina – Gaelle Nohant – dirljiva knjiga koja odaje počast svim ljudskim bićima, žrtvama nacizma

Čim sam počela čitati ovu knjigu, krenula sam istraživati i googlati. Zanimalo me je postoji li doista Dokumentacijski centar o kojem je riječ u ovoj knjizi. Naravno da postoji – Arolsen Archives je Međunarodni centar za nacistički progon tj. bivši International Tracing Service (ITS) koji ima arhivu s oko 30 milijuna dokumenata iz koncentracijskih logora, detalja o prisilnom radu i dosjeea o prognanicima. ITS čuva izvorne dokumente i razjašnjava sudbinu onih koje su progonili nacisti. Arhivi su istraživačima dostupni od 2007. a u svibnju 2019. Centar je učitao oko 13 milijuna dokumenata i učinio ih dostupnima javnosti online. Arhivi se trenutno digitaliziraju, a od rujna 2022. prepisano je približno 46 posto arhivske građe. Sve to ostavilo me je bez daha. O ovome je zaista vrijedilo napisati knjigu!

Zahvaljujući izdavačkoj kući Sonatina mogla sam čitati još jednu nevjerojatnu knjigu koja me je odvela u najmračnije doba čovječanstva. Ako ste, poput mene, strastveno zaljubljeni u knjige koje se vezuju za Drugi svjetski rat, progone židova i tadašnje sudbine ljudi, moći ćete se vrlo brzo poistovjetiti s Francuskinjom Irène, arhivisticom u najvećem svjetskom dokumentacijskom centru koja daje sve od sebe da pomogne ljudima u otkrivanju sudbina svojih najmilijih koji su bili deportirani ili ubijeni u Drugom svjetskom ratu. Predmete pronađene u oslobođenim koncentracijskim logorima diljem Europe Irene mora i želi vratiti vlasnicima ili njihovim potomcima.
Centar su osmislile savezničke sile koje su predvidjele kako će se, nakon što se ispali posljednji topnički hitac, svijet naći suočen s milijunima nestalih ljudi čiju sudbinu treba istražiti. Za taj posao, do kojeg je došla javivši se na oglas, Irène je zapravo prepoznala autentični poziv. Pedantna do opsjednutosti, ona popravlja niti koje je presjekao Hitlerov bijes tražeći tragove onih koji se nikada nisu vratili, svaki dan prepuštajući se brdima papira o njihovim životima i prije svega o njihovoj smrti. A sve to nauštrb pažnje koju će nakon burnog razvoda posvetiti sinu kojeg odgaja kao samohrana majka. U jesen 2016. povjeren joj je vrlo poseban zadatak: vratiti tisuće predmeta pronađenih u koncentracijskim logorima obiteljima njihovih prvobitnih vlasnika. Skromni predmeti kriju tajne, priče i nevjerojatne sudbine. Bilo da je riječ o platnenom Pierrotu, medaljonu s Bogorodicom ili izvezenom rupčiću, Irène zna da je svaki od tih predmeta simbol tijela koje više ne postoji. Ako budu vraćeni, nestali će nekako naći svoje mjesto među živima. U toj potrazi, Irène će upoznati ljude koji će je pokretati i voditi, od Lublina i Varšave do Pariza i Berlina. A na kraju puta pronaći će prošlost koja se i nje tiče i čeka je.

Kao čitateljica sam se s Irene uživljavala u sve te živote i patila s njom. Posebno sam osjetljiva na priče s djecom i njihovim sudbinama. Ono što me je posebno potreslo je da nas u ovom romanu autorica podsjeća i na sudbinu 12 000 otete koju su "posvojile" nacističke obitelji između ostalog i za brojne medicinske pokuse, projekt Lebensborne, ali nam govori i o željezničarima koji su skupljali poruke bačene iz i u vlakovima koji su često vodili u smrt. U priči nije izostavljeno ni poslijeratno razdoblje, u smislu nejasnoća između bivših nacista angažiranih u dokumentacijskom centru, Ireninog svekra nejasne prošlosti, otete djece koja neće biti vraćena roditeljima zbog raskola Istok – Zapad ili latentnog antisemitizma koji nikada nije iskorijenjen. Naprotiv, kao da se ponovno budi.

Od Njemačke do Poljske, preko Francuske, Engleske, SSSR-a, Sjedinjenih Američkih Država, Grčke i Soluna, Italije i Argentine, autorica nam nudi dužnost kolektivnog sjećanja i društva, kroz bogatu povijesnu fresku, sa snažnim i dirljivim likovima. Upečatljiv roman, velike povijesne kvalitete u kojem sam se pronašla i dugo nakon što sam ga zatvorila. Ambiciozan je to roman, visokokvalitetnog pisma francuske spisateljice koja je za mene pravo otkriće, ali koji zahtijeva stalnu pozornost zbog složenosti svojih intriga s brojnim likovima: Elsie – čuvaricu koncentracijskog centra, Leona, Karola, Allegru, Rudija, Agatu, Lazara – poljskog prognanika, Eve – preživjele židovke, a posebnu Witu - njihova je jedina "krivnja" bila što su bili židovi. Likovi su snažni, dirljivi i ostali su mi urezani u umu. Uz njih smo najbliže povijesti koja se nikada ne smije ponoviti. Wita me posebno šokirala. Vezala se malog nepoznatog dječaka do te mjere da ga je pratila u smrt kako ga ne pustila da umre sam i u strahu. Tijekom čitanja suze su tekle nekoliko puta.
Najviše se divim istraživačkom radu koji je pedantan i delikatan. Polazeći od stvarnog mjesta, autorica plete svoje intrigue, miješajući priče, istragu ali uvijek s poštovanjem.
Jedan itekako blistavi roman usprkos svoj toj tami dopušta nam da oživimo SJEĆANJE. Knjiga pobuđuje i preispituje ljudsku prirodu, tjera nas da izgubimo svaku nadu na jednoj stranici, da bi nam nada oživjela nekoliko stranica kasnije. Čitala sam ga u neizvjesnosti, s potrebom da saznam istinu o tim tragičnim sudbinama.
Ne propustite ovu knjigu. Uđite u Ured za rasvjetljavanje sudbina.

I... da se nikad ne zaboravi.