Staza soli – Raynor Winn – kako pronaći sreću na putu beskućništva

Ova senzacionalna knjiga zauzet će visoko mjesto na ljestvici meni najboljih pročitanih knjiga u 2024. Pročitala sam je u dahu uz pokoju suzu. Osjećala sam Raynorinu i Mothovu bol i duševnu i fizičku. Što znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, što znači spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći nakon što ostaneš bez svog doma, svog utočišta i svog života pokušavala sam saznati i osjetiti čitajući ovaj čarobni i jedinstveni putopis. Dodatnu težinu daje i činjenica da je Mothu dijagnosticirana nepobjediva teška bolest (kortikobazalna degeneracija) koja mu je otežavala hodanje.
"Staza soli" me je duboko dirnula jer govori o stvarnim događajima. Svo vrijeme sam suosjećala s glavnim likovima – bračnim parom Raynor i Moth Winn koji su više od trideset godina u skladnom braku, a onda, zbog dva šamara sudbine u vrlo kratkom vremenu gube sve: svoju farmu u Walesu koju su godinama gradili i uređivali, gube društveno okruženje, životne navike, rutine i prihode od kojih su živjeli i školovali djecu. Kakav to mora biti osjećaj? Kako se to može preživjeti? Kako je to kada ti se čini da više nemaš izbora? Ili ipak imaš?

Čitajući prvo poglavlje ledila mi se krv u žilama.
"Ovrhovoditelji su došli do stražnjeg dijela kuće, počeli lupati po prozorima, isprobavati zasune, tražiti način kako da uđu. Čula sam jednog od njih kako se penje na klupu u vrtu, gura kuhinjski svjetlarnik, viče."
Zamišljala sam si kako bih se ja osjećala da mi ostanak u mom domu ovisi o dugogodišnjem povlačenju po sudu, o nepravednim sudskim odlukama, o izdaji prijatelja, o krivoj procjeni prijateljstva i partnerstva.. ma i nebitno o čemu. Sam ishod takvog iscrpljujućeg sudskog procesa je iznimno bolan. A tek ostati bez krova nad glavom, ostati bez ognjišta, ostati bez farme, vrta, ovaca, hrane, i svega onoga što čini dom.

S dva ruksaka krenuli su zapravo u zastrašujuće beskućništvo, ali s nadom da će pronaći rješenje. Njihov plan je bio: pješačiti najluđom i najdužom obalnom stazom u Engleskoj, Stazom jugozapadne obale, od Mineheada u Sommersetu, kroz sjeverni Devon, Cornwall i južni Devon, sve do Poolea u Dorsetu. Hodati Stazom soli. Djelovalo je idilično. Dobit će dovoljno vremena da u preko tisuću kilometara razbistre glavu i skupe snagu za nove početke u svojim 50-im godinama.
Stalno sam se pitala kako će vratiti vlastiti život i dostojanstvo kad su toliko izbačeni iz kolosijeka? Kako će se susresti s predrasudama i odbijanjem, ali u isto vrijeme otkrivati sreću svoje ljubavi i učiti crpiti snagu iz prirode. Kroz šture i kratke dijaloge, suptilnom samoironijom, Raynor Winn nevjerojatnim umijećem pripovijeda o ovom "izletu" prema najnižem rubu društva – beskućništvu.

Svo vrijeme sam navijala za beskućnički par nadajući se da će izdržati unatoč teškim udarcima sudbine, da neće odustati i da će njihova fizička snaga biti dovoljna. U isto vrijeme sam s njima lutala zanimljivim krajolicima i razmišljala kako bih se ja ponašala u njihovim cipelama i, priznajem, poželjela posjetiti tu obalu, upoznati njezine pitoreskne gradove, pubove, restorane ali pod sasvim drugačijim okolnostima.

Knjiga opisuje život koji je stao, život koji se ne odvija kao nama – na brzoj traci. Vrlo brzo sam se uživjela u poneke situacije, smrzavala sam se s njima u hladnim i kišovitim danima i noćima, a i prisjela mi je tjestenina kao i njima. Jer Raynnor i Moth, osim što su ostali bez kuće, ostali su i bez ušteđevine. Tjedno su raspolagali s od 49 funti s kojim su se trebali prehraniti. Često im to nije bilo dovoljno da svaki dan imaju pošteni obrok. Kroz sve te nevjerojatne okolnosti, susrete s ljudima i prirodom, uskraćenosti, sumnje, strahove, nade dobila sam nevjerojatno obogaćujuće, dirljivo, tužno i 'predivno' čitalačko iskustvo. Divljenja je vrijedna nevjerojatna hrabrost da se krene na tako naporno, ali i obogaćujuće pješačenje, često pod najtežim uvjetima i osobnim poteškoćama.

Životna priča o ljubavi, gubitku, ponovnom otkrivanju vjere u sebe će mi dugo ostati u srcu i mislima. Jedva čekam nastavak ovog neobičnog putovanja. Drugi i treći dio Raynorinog bilježenja putovanja čekaju da budu prevedeni na hrvatski. Ova je knjiga dar sebi ili nekome tko je u životnim problemima, nekoga tko ne vidi izlaz iz svoje teške situacije. Na kraju uvijek ima nade, uvijek imamo izbor. Sve na kraju bude dobro... jer ako nije dobro onda još nije kraj.

Po memoarima "Staza soli" (The Salt Path ) snimljen je i film koji je režirala Marianne Elliott, prema scenariju Rebecce Lenkiewicz. Glavne uloge igraju Gillian Anderson i Jason Isaacs

"Staza soli" bila je u užem izboru za nagradu Wainwright 2018. i 2018. Costa Book Awards u kategoriji biografije. Suci su knjigu opisali kao "apsolutno briljantnu priču koju treba ispričati o ljudskoj sposobnosti da izdrži i nastavi stavljati nogu pred nogu." U svibnju 2019. osvojila je prvu nagradu RSL Christopher Bland, u rujnu 2019. je bila najprodavanija knjiga u britanskim nezavisnim knjižarama.
Winn piše o prirodi, beskućništvu i divljem kampiranju, a njezina druga knjiga "The Wild Silence" bila je u užem izboru za nagradu Wainwright za pisanje o prirodi 2021. Treća knjiga Landlines (2022.) opisuje putovanje dugo 1600 kilometara sa svojim mužem duž 320 kilometara staze Cape Wrath u sjeverozapadnoj Škotskoj, opisane kao "najteže i najluđe što Britanija može ponuditi" , i dalje kroz Škotsku i Englesku do Puta jugozapadne obale.