Sitnice koje život znače – Lorenzo Marone
Prekrasan roman pun dubine, topline i šarma koji pruža potpun užitak čitanja po tematici se odlično uklopio u prosinac i vrijeme oko Božića i ovo zimsko doba. Lorenzo Marone stvorio je prekrasnu priču koja me natjerala na razmišljanje, ali me ujedno i nasmijala. Kroz pripovijedanje se provlače tuga, strah od starosti, bijeg od samoće, propuštene prilike u životu i naravno ljubav. Iako ovo na prvu zvuči prilično depresivno, uvjeravam vas da nije. Autor nije zaboravio na potrebnu dozu humora i sarkazma, tako da me knjiga prvenstveno prilično zabavila. Likovi su dobro razrađeni i dovoljno ih stigneš upoznati, tako da sam se uspjela uživjeti gotovo u svaki lik.
Ogorčeni sedamdesetsedmogodišnji Cesare s dovoljnom dozom sarkazma, ali i mnogo šarma, govori o svom životu i svom pogledu na svijet oko sebe. Izvana se doima distanciranim i hladnim, sebe i opisuje kao sebičnog, ali zapravo mu je stalo do ljudi u njegovom životu – iako to ponekad ne želi priznati. Cesarova žena Caterina umrla je prije nekoliko godina, pa on živi sam u stambenoj zgradi u Napulju. Djeca su odrasla i žive svoje živote. Prisjeća se učestalih svađa sa ženom i udaljavanja od nje. S kćeri koja je u nesretnom braku, nije u najboljim odnosima, jer se stalno nadmudruju i prepucavaju. Sumnja da mu je sin ( na kojeg je jako ponosan) gay i to ga užasava. Zbog svega toga Cesare nije uvijek simpatičan, ali otvoreno priznaje da je griješio u životu ili priznaje da se nije uvijek ponašao korektno, pa nema što zamjerati niti djeci.
Osim djece koja ga povremeno posjećuju ili on njih, tu su i unuk i čudni susjedi od kojih svatko ima svoj teret. Osim što se bore sa starošću i njih muče tuga i usamljenost. Na kraju tu je Rossana zbog koje starac guta "plave tablete" kako bi je mogao voljeti za određenu cijenu. U stambenoj kući u kojoj živi nalazi se još nekoliko "izgubljenih duša". Od nedavno tu je i Emma – nova mlada i nesretna susjeda.
Odmah na početku roman "Sitnice koje život znače" dirnuo me je znakovitom posvetom: "Nježnim dušama koje vole ne voleći sebe" i ugodno me iznenadila svojim suptilnim mudrostima. Priznajem da su me Cesareovi komentari i pogledi na život baš živcirali, ali me je oduševila njegova iskrenost i otvorenost. Zapanjujuće je kako je autoru to pošlo za rukom zaronivši u emocionalni svijet jednog 77-godišnjaka. Kako sam sve više čitala Cesare, ta ogorčena muškarčina čije je srce na pravom mjestu mi se jednostavno sve više sviđao.
Priča daje duhovit, ali promišljen pogled na pozne godine života, govori nam o propuštenim prilikama, o teretu i zadovoljstvu starenja. Osobito su mi se svidjele brojne duboke istine kroz koje Cesare kao da ležerno prolazi. Nerijetko sam označavala retke i odlomke. Cesare nas uči uživati u životu i zašto treba imati hrabrosti živjeti i donositi odluke. Jer ništa nije gore od neproživljenog života.
Moja velika preporuka za ovaj roman koji nas poziva da živimo, sklapamo prijateljstva, iskazujemo svoju ljubav i da imamo hrabrosti boriti se za sebe i druge. Knjiga će vam sigurno izmamiti puno osmjeha i pružiti dovoljnu dozu zabave.
Lorenzo Marone rođen je u Napulju 1974. i jedan je od najplodnijih i najuspješnijih suvremenih talijanskih pisaca. Dosad je objavio desetak djela, uglavnom romana, među kojima se ističu "La tristezza ha il sonno leggero" (2016), "Magari domani resto" (2017), "Un ragazzo normale" (2018), redom ovjenčanih uglednim talijanskim nagradama kao što su "Giancarlo Siani" i "Bancarella". S prvim romanom "Sitnice koje život znače" (2015) osvojio je publiku i kritiku i dobio nekoliko važnih književnih priznanja, među kojima nagradu "Stresa di Narrativa". Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika i postala bestseler. Prema njoj je snimljen i film "La tenerezza" u režiji Giannija Amelija. Za svoj je posljednji roman "Le madre non dormono mai" (2023.) primio Nacionalnu književne nagrade "Pisa“ i "Elsa Morante". Živi i radi u Napulju.
