Olive Kitteridge – Elizabeth Strout – niz sjajnih priča
Nakon "Zovem se Lucy Barton" i "O, Williame" odlučila sam pročitati sve knjige ove sjajne književnice. Piše fenomenalno i privlačno kroz snažan jezik na visokoj razini. Knjige su joj pune mudrosti i hrane za razmišljanje, poput neke panorama ljudske prirode. Elizabeth Strout je definitivno zaslužila Pulitzerovu nagradu.
"Olive Kitteridge" je roman u kojem se isprepliću slike o drugima i samom sebi kroz životne laži koje s godinama i dalje ne želiš prepoznati. Zapravo je zbirka kratkih priča, epizode iz života stanovnika obalnog gradića Crosbyja u državi Maine. Umirovljena učiteljica matematike Olive Kitteridge poveznica je svih priča, pa su neke ispričane iz njezine perspektive, u nekima se pojavljuje kao sporedan lik, ili neke od likova samo spomene, a u nekim se pričama Olive ni ne pojavljuje. Ima tu imena koja se ponekad ponavljaju, ali i imena koja ponekad nestaju jednako brzo kao što su se pojavila. Osim toga je autorica ponekad ugradila velike skokove u vremenu. Knjiga počinje epizodom kada je Olivein sin Christopher u pubertetu, u sljedećoj priči već je završio školovanje, a u četvrtoj epizodi ima 38 godina i oženjen je. Potrebno je pažljivo čitanje pa su i meni u početku ti "skokovi" pomalo otežavali čitanje jer nisam shvaćala koja je poveznica između priča i likova, kada se što događa, ali vrlo brzo sam usvojila ovaj neobičan stil pripovijedanja i pisanja i sve je sjelo na mjesto. U mnoštvu malih, zanimljivih epizoda o susjedima i njihovoj malograđanskoj svakodnevici, u kojoj kao da su isprepletene sve životne priče, upoznajete Olivein život, njezine brige i želje, odumiranje iluzija, njezin ponekad bolan put do same sebe. Puno toga se spominje usputno, značenje se otkriva tek kasnije. Nisu to samo epizode iz života stanovnika Crosbyja. Čitatelj doznaje kako Olive vidi sebe i kako stanovnici reagiraju na nju. Slika o sebi i vanjska slika se ne podudaraju, a očite su životne laži u koje ni protagonisti ni čitatelji ne žele vjerovati. Mukotrpan je to proces i tegoban put za Olive da se suoči s istinom. Tek u posljednjoj epizodi pomiruje se sa samom sobom. Tek kroz prisutnost Jacka Kennisona, novog muškarca u njezinom životu nakon muževe smrti, ona može čuti istinu i sama je izgovoriti. Posebno dirljivo, ali i neumoljivo otvoreno je Elizabeth Strout, opisala starenje. Kao čitatelj, polako stariš uz Olivu. Zaključak je da nitko ne može zaustaviti tijek života, a vječna mladost (srećom) ne postoji. U svakom slučaju, sjajna knjiga, puna topline, mudrosti i dubine!
Stroutova se ne libi govoriti o lošim stranama života i problemima kao što su suicidalne misli, preljub i depresija, teme s kojima se ne može svaki čitatelj jednako dobro nositi, iako su dio života, kao što su kišni dani dio vremena. Upravo ta stalna promjena perspektive daje potpunu sliku Olive Kitteridge. Ona nije nimalo laka: previše psuje, drska je, mračna, cinična, svakom se unosi u lice svojim mišljenjem, htjeli ljudi to čuti ili ne, i ima svoj pogled na svijet koji se ne može nužno opisati kao društveno prihvatljiv. Oba je zajedljiva, ironična, nemilosrdno iskrena, bez dlake na jeziku, ali i duboko empatična i primjećuje promjene i užasava ih se, ali ih ponekad i ne prepoznaje. Ali "psi koji laju ne grizu", kao što je dobro poznato, pa se u Olive Kitteridge krije vrijedna duša koju treba zaštititi svom snagom. Usprkos svim tim manama i dozi bezobrazluka, svejedno sam prema njoj osjećala veliku simpatiju. Oliveino ponašanje je posve ljudsko. U mnogim situacijama sam se mogla poistovjetiti s njom – kao ženom, majkom, bakom ili svekrvom.
Roman je proglašen najboljom knjigom 2008. u izboru "The Washington Post Book Worlda", "Chicago Tribunea" i "Wall Street Journala", a 2009. nagrađen je Pulitzerovom nagradom za književnost.
Moja velika preporuka za ovu knjigu, a ja jedva čekam čitati još Elizabethinih poslastica. Navukla sam se.
Književnica iz New Yorka koju s pravom nazivaju atlantskim Čehovom rođena je 1956. Rano je prepoznala svoj spisateljski poziv. Sa 16 godina počela je slati svoje priče časopisima. Napokon je 1982., s 26 godina postigla uspjeh i mogla proslaviti izlazak romana. Nastavila je pisati priče za književne časopise sve do 1998. kada je objavljen roman "Amy i Isabelle".
Ostale naslove nađite ovdje: Elizabeth Strout
Po romanu je snimljena i nagrađivana serija u produkciji HBO-a u kojoj glume Frances McDormand, Richard Jenkins i Bill Murray.
