Lucy kraj mora – Elizabeth Strout – novi roman sa sjajnom junakinjom Lucy Barton

"Blagoslov je što u životu ne znamo što nas čeka", rečenica je vodilja koja se provlači kroz treći roman o Lucy Barton. Novi roman "Lucy kraj mora" (i ponovo uspješan) iz pera sjajne Elizabeth Strout, autorice svjetskih bestselera i dobitnice Pulitzerove nagrade, oduševio me je, a prvi pokazatelj je što sam ga pročitala u dva dana iako sam odugovlačila s čitanjem da bih što duže bila u Lucynom društvu. Kako Elizabeth Strout u prvom licu piše o uspješnoj spisateljici, naravno da sam se kao čitateljica "ufurala" u priču da su to njezini memoari, ali - nisu. Teško se priviknuti na činjenicu da je Lucy izmišljena junakinja koja nema veze s Elizabethinim životom. Voljela bih da ima.

Elizabeth Strout na najbolji mogući način nastavlja priču o Lucy Barton, svojoj osjetljivoj heroini koja nije pošteđena životnih nedaća. Nezaboravna je ovo priča o obitelji i prijateljstvu, krhkosti našeg postojanja i nadi koja nas održava na životu čak i kad se svijet raspada.

Lucy je uspješna spisateljica i majka dviju odraslih kćeri. U ožujku 2020. nazove je bivši muž William koji joj je i dalje (ili još uvijek) najbolji prijatelj i zamoli da čim prije spakira stvari i s njim napusti New York - on je u Maineu, naime, za njih dvoje iznajmio u gradiću Crosby kuću na obali, na zabačenom rtu, daleko od svega. Vrijeme je pandemije i uskoro će cijeli svijet biti zaustavljen. Naročito je to vidljivo u New Yorku, gradu koji nikada ne staje, nikada ne spava. Ali izgleda da su ga ovaj puta pandemija i lockdown uspjeli utišati, učiniti ga mrtvim i pustim. William je parazitolog i jedan od onih koji brzo shvaćaju što se sprema. U početku žele u Maineu provesti samo nekoliko tjedana, nešto kao privremeni bijeg od rastuće prijetnje virusa, ali kako je zavladala pandemija, pa karantena i na kraju je proglašen i lockdown, tjedni se pretvaraju u mjesece, mjeseci u godinu. U u usamljenoj kući nad morem su Lucy i William i njihova komplicirana prošlost. Sada su na selu gdje se obično samo ide usred ljeta, a prvo "zaključavanje" dogodi se kad su Lucy i William već tamo. Ali Lucy nema mira: brine za svoje kćerke Chrissy i Becku s kojima ima težak odnos koji je posebno je dobro opisan. Jedna se kćer razilazi s mužem, a druga gubi bebe. William se, s druge strane, suočava s nadolazećom mirovinom. U njima su oluje, ponovni zajednički život prisiljava ih da se suoče s njihovom poviješću, emocionalnim labirintom ljubavi, žaljenja i pomirenja. A vani svijet postaje sve luđi. Svaku večer u nevjerici gledaju televiziju i vijesti. Svi smo to doživjeli prije četiri godine, zar ne?

Dugo je i monotono vrijeme u osamljenoj kući uz more koju hitno treba obnoviti. U dugim šetnjama Lucyne se misli bave dosadašnjim životom, tugom za drugim mužem Davidom koji je preminuo prije godinu dana, o odraslim kćerima koje joj jako nedostaju, samoćom, ali i novim poznanstvima. Puno toga će se promijeniti nakon što se pandemija smiri, ali Lucy to u tom trenutku, naravno, ne zna.

Apsolutno sam oduševljena s ovim romanom, to je prekrasna knjiga koja me je i zabavila i dirnula. Još su me se više dojmili mnogi mali odlomci koji pokazuju iznimno preciznu moć zapažanja i veliku životnu mudrost. Radosti i dubine ljudskog suživota, društveni razvoj i politički stavovi dovedeni su do vrhunca. Ovim savršenim romanom Elizabeth Strout je ponovno nadmašila samu sebe. Jer, sve o čemu ona piše potpuno je nespektakularno, no upravo ta svakodnevica čini njezino pisanje tako posebnim. Sve što je rečeno moglo bi se dogoditi svakome od nas. Strout, ili Lucy, oštre su promatračice svijeta oko sebe. U izolaciji Lucy postaje jasno svjesna koliko je američko društvo duboko podijeljeno. Mnogi ljudi ondje podržavaju aktualnog predsjednika što Lucy isprva ne razumije. William joj objašnjava: "Ova je zemlja tako rastrgana, Lucy. Cijeli svijet je rastrgan. Osjećam se kao... kao da su svi na svijetu poludjeli, a sve što mogu reći je da, po mom mišljenju, idemo prema katastrofi. Svi su jedni drugima za vratom. Ne znam koliko još naša demokracija može ovo izdržati". Ne može se to reći točnije nego ovim riječima koje Strout stavlja Williamu u usta.

Lucy i William, koji su granice svojih stanova u New Yorku zamijenili "luksuzom" oronule kuće s trijemom, itekako su svjesni svoje privilegije. U gradiću Crosbyju uživaju u slobodi kakvu ne bi mogli imati u New Yorku. Mogu ići u šetnje, upoznavati ljude na otvorenom, mogu obavljati svoje aktivnosti a oboje su financijski pozicionirani tako da više ne moraju raditi. Lucy, koja zna i za drugačije, ništa od toga ne uzima zdravo za gotovo. Možda im upravo intimno poznavanje oba svijeta omogućuje da uvijek ostanu neutralni prema drugačije mislećima. Na predsjednikove pristaše gledaju jednako kao i na svoje vršnjake, s jednakom ljubaznošću i empatijom.

Dobitnica Pulitzerove nagrade Elisabeth Strout ne samo da ima oko za detalje, ona ih može izvrsno izraziti riječima. Kad čitam ovakav roman, uvijek primijetim koliko se jedna osoba malo razlikuje od druge. Bez obzira jeste li Amerikanka ili Hrvatica, osjećaji iznutra su isti. Ili obrnuto: Kako američki pisac može znati što ja osjećam u Hrvatskoj? Posebno mi se sviđa stil pripovijedanja radi kojeg osjećam duboku povezanost s ovim romanom. Nježan, razgovorni ton čini da se osjećam kao da autorica sjedi pokraj mene na sofi i priča o sebi. Rečenice poput: "Kao da mi je svaki dan bilo ledeno prostranstvo koje sam morala prijeći" ili "I u ledu su bila zarobljena stabalca i grančice, jedino tako to mogu opisati, kao da je svijet postao nekakav drukčiji krajobraz, a ja se svaki dan moram probijati kroz njega" ili "Često bih se probudila noću, ležala potpuno mirno; maknula bih masku za spavanje i ne bih se micala. Ležeći prisjećala sam se različitih dijelova svojeg života" su me oduševljavale.

S druge strane, ovo je prvi roman o pandemiji korone koji sam pročitala. Vremenski odmak je vjerojatno bio dovoljan da se opet mogu baviti temom. Moram reći da su opisi situacija umirujući. Nisu histerični i kreštavi, nego baš onako kako je stvarno bilo što mi se jako svidjelo. Elizabeth se koristila prirodnim mikrokozmosom u to vrijeme kako bi ispitala odnose među ljudima i emocijama, intimno istražuje obiteljske ljubavi i veze. Jer u ovom romanu priča o ljubavi, velikim osjećajima, gubicima, strahovima, obitelji i mnogo više od samog virusa. Posebno mi je odgovaralo što vrlo, vrlo malo govori o koroni i bolesti. Za Lucy i Williama je to samo virus što daje romanu općenitost koja me impresionira. Da se za nekoliko godina dogodi još jedna pandemija, ovaj bi roman sigurno ostao aktualan jer, kao što je gore rečeno, virus nije žarište nego samo ljuštura.

Nevjerojatno je koliko možemo vidjeti sebe u iskustvima drugih ljudi. Ovu knjigu preporučujem svima koji se ne boje prisjetiti se zaključavanja kroz fiktivni roman. Sve romane autorice koja je osvojila svijet nađite na: Strout