La Dame aux Camélias (Dama s kamelijama) - odbačeni ljubavnik napisao je najljepšu ljubavnu priču

Ako je u vašem društvu pisac, uvijek možete završiti kao lik u knjizi, to je jasno. Nadahnut će ga ljubav, žena, majka, susjed, obitelj, ljubavi iz mladosti, prijatelji, kolege, stvari koje je doživio ili preživio, priče o ljudima koje je čuo.... To je slučaj i s jednim od najljepših ljubavnih romana "Dama s kamelijama" Alexandrea Dumasa, sina, a inspiracija je bila Marie Duplessis koja je do danas ostala najslavnija prodavačica ljubavi i najpoznatija pariška kurtizana. Iako se pod njene noge bacalo pola Francuske, iako su svi željeli barem malo njene pažnje, i iako znamo da je ljubovala s mlađim Alexandreom Dumasom, Marie sigurno nije mogla ni sanjati da će se o njoj pričati i u 21. stoljeću. U knjizi je doduše njeno ime promijenjeno u Marguerite Gautier, a Dumasovo u Armand Duval, ali znalo se da je to zapravo - Marie.

Dama s kamelijama - roman

Marguerite Gautier je najljepša, najdrskija i najskuplja kurtizana u cijelom Parizu. Vodi glamurozan život beskonačnih zabava i plemićkih balova. Najbogatiji muškarci Francuske pod skute joj bacaju svoja blaga. Stalna povorka ljubavnika ne znači da je ikada upoznala ljubav. A onda ona dolazi u liku mladog Armanda Duvala,koji je zgodan, ali nema novaca – on se očajnički zaljubi u nju, postaje njezin ljubavnik, nagovara je da napusti život kurtizane i živi s njim na selu. Sve prekida Armandov otac, koji, zabrinut zbog skandala izazvanog nedopuštenom vezom i bojeći se da će to uništiti šanse Armandove sestre za brak, uvjerava Marguerite da ode ii ostavi njegovog sina. I ona odlazi.... No nitko ne zna da je Marguerite bolesna...

Kurtizane Nekada je bilo sasvim uobičajeno da svaki grad, ali i gradić ima bordel. U njima su se okupljali muškarci kao u nekom klubu, uživali u hrani, piću i ljubavi. Noćne su dame živjele u kući, imale svoje sobe, zaradu davali Madame, nerijetko bivšoj kurtizani koja je o njima brinula – odjeća, hrana i liječnici, a ostalo je kod boljih Madame i za džeparac. Nije to bio lijep život, ni dobar, ali nisu umirale od gladi. Ako se žena nije "dobro" udala, ako nije bila iz srednjeg ili višeg sloja, perspektiva je bila tmurna: mogla je u gradu raditi kao pralja, sluškinja, kuharica, ili biiti zabavljačica. Jedna se balerina udala za plemića pa je sva sila djevojčica pohrlila u balet. No te male balerine nisu skončavale dobro i nerijetko su postale uzdržavane ljubavnice. Nejedna je postala prostitutka ili - kurtizana. Najslavnije kurtizane bile su ne samo lijepe, već i obrazovane, kulturne, šarmantne, no nisu živjele u bordelima već, kad su se "probile" imale svog sponzora. Same su birale ljubavnike, nerijetko imale po nekoliko "klijenata" koji su im plaćali kuće ili raskošne stanove, haljine, darovali nakit i omogućavali im život na visokoj nozi. One su bile "druga žena" za koju su službene žene znale. Gotovo da je bila star prestiža da muž ima sjajnu kurtizanu, a Marie je bila i ostala najslavnija francuska kurtizana. Druga je mračnija strana tog najstarijeg zanata na svijetu bio svijet prostitutki koje su ljubav prodavale na uglovima ulica, umirale potrošene, iscrpljene, bolesne i mlade.

Tko je zaista bila Marie Duplessis?

Rođena je 15. siječnja 1824. kao Alphonsine Rose Plessis. Sve što se o njoj zna je zapravo legenda, mit, prepričavanja... No znamo da je rođena u obitelji Marina i Marie Plessis (rođene Deshayes) u Nonant-le-Pinu, Normandiji. Otac je bio nezakonito dijete prostitutke i svećenika, često pijan, a nekako je osvojio skromnu Marie-Louse Deshayes, kćer lokalnog farmera. Alphonsine mu je bila druga kći, a on se, razočaran što nije dječak, iskaljivao na svojoj ženu - Mariene modrice nikada nisu imale vremena zacijeliti. Jednom su njeni krici bili toliko strašni da su susjedi dotrčali i našli pijanog Marina koji je Marie bacio u zapaljeno ognjište. Na kraju se Marie zaposlila u Parizu kao služavka i ostavila svoju djecu kod sestrične Agathe. Kad je Alphonsine imala 7 godina, Marie je iscrpljena i bolesna umrla u Parizu. Neželjenu su djevojčicu poslali da živi s majčinom rođakinjom, gospođom Boisard da je odgaja sa svojim kćerima. Ali žena je vodila farmu i od Alphonsine, premršave za svoje godine, očekivala da naporno radi za svoje uzdržavanje. Nitko je nije štitio, s njom su loše postupali, a onda ju je silovao neki seljak. Imala je dvanaest godina. Kad su Alphonsineini skrbnici otkrili što se dogodilo, okrivili su nju, ušli su u trag Marinu i predali mu dijete i tražili da za nju nađe ugledni zanat. Dogovorio joj je posao u tvornici kišobrana i kao šegrtici pralje. No Marin je ili da plati dug ili da napuni džepove za nekoliko tjedana pijančevanja, donio strašnu odluku: odveo je djevojčicu na večeru u udaljeni Exmes, dom poznatog lokalnog neženje, Plantiera. Nakon večere Marin je otišao, bez kćeri. Alphonsine je imala 14 godina. Sljedećeg jutra otac se vratio po svoj "honorar", a taj je "dogovor" trajao neko vrijeme. Iako Alphonsine nije imala pojma gdje se nalazi, nekoliko je puta pobjegla, ali bez uspjeha. Svjesni da je Marin svoju kćer već pokušao prodati i Ciganima i četi mountebanka (putujućih prodavača sumnjivih lijekova) susjedi su posumnjali što Marin zapravo radi. Lokalni bijes i intervencija gradonačelnika zaustavili su očev pakleni dogovor i našli djevojčici posao u lokalnoj gostionici, a u Exmesu je radila i kao služavka. Ali, otac se ponovno pojavio i odveo je u Pariz. Marin Plessis je umro kasnije iste godine, a malena je ostala sama s 13 godina u Parizu. Tu priča o dami s kamelijama zapravo i počinje.

Alphonsine postaje Marie

S petnaest godina Alphonsine je sitno, izgladnjelo siroče koje živi kod siromašnih rođaka u Rue des Deux-Écus. Bila je sama i bila je gladna. Pobjegla je od rođaka, našla posao u praonici rublja u Latinskoj četvrti, ribala odjeću i glačala podsuknje za bagatelu. Nestor Roqueplan, direktor Théâtre des Variétés, kasnije se sjećao kad je prvi puta vidio sitnu, 165 cm visoku djevojku. Bila je zapanjujuće lijepa, odjevena u dronjke i "čežnjivo gledala u štand s krumpirima" na Pont-Neufu. Sažalivši se nad njom, kupio joj je fišek pommes fritesa.

Alphonsine je svaki dan promatrala lijepo odjevene pariške djevojke koje nisu bile puno ljepše od nje. Koketirale su i probile se u lagodan život. Željela je postati jedna od njih, "grisette" koje nisu imale grube, izranjavane ruke, radile su u trgovinama ili kao krojačice, a svoje su prihode "pojačale" s darežljivim ljubavnikom. Ili dva. Alphonsine je štedjela i kupila svilenu haljinu, šešir koji joj je koketno otkrivao i skrivao lice, a sićušna stopala obula u otmjene moderne gležnjače. Radila je u trgovini haljina. Izuzetno privlačna mlada žena plijenila je poglede i žena i muškaraca. Postala je svjesna da su joj ugledni muškarci spremni dati novac u zamjenu za društvo, i privatno i javno. Postala je kurtizana. Odjednom su svi primijetili "slatkog, nasmijanog anđela koji je ignorirao dva mlada liječnika koji su se borili za njezinu pažnju, a pod ruku primala glavnog violinista u koncertnoj dvorani Le Prado". Sljedeća stepenica na pariškoj ljestvici karijere za mladu djevojku koju nije brinulo kako zarađuje za život bila je lorette – njih su podržavali brojni obožavatelji, Arthuri. Odjevene po posljednjoj modi letjele bi između butika, kafića i - ljubavnika.

Imala je 16 godina, "usne crvenije od trešanja, tamnu kosu koja uokviruje slatko lice". Dumas je Marie opisao 'kao malu figuricu napravljenu od dresdenskog porculana'. Djevojka je shvatila da nema koristi od stvaranja neprijatelja: "Stjecala je prijatelje posvuda jer nikada nije izgovorila nijednu uvredljivu riječ protiv bilo koga" rekao je jedan obožavatelj. Alphonsine nije morala dugo čekati da joj krene ne bolje. Zapela je za oko vlasniku restorana udovcu Nolletu koji ju je smjestio u stan u Rue de L’Arcade i dao joj 3000 franaka za trošenje. Za samo nekoliko mjeseci Nollet si je više nije mogao priuštiti. Antoine Alfred Agénor Guiche, deseti vojvoda de Gramont se zaljubio i vidio budućnost s njom. Poticao ju je da se "poboljša", dogovorio joj sate plesa, klavira i crtanja i da nauči čitatii i pisati. Pomogao joj je promijeniti naglasak i educirao ju je o aktualnim stvarima. Agénor joj je kupio prekrasnu odjeću, dragulje, konje i bijele kamelije, njoj omiljeni cvijet. Njegova joj je baka pomogla naučiti čitati, pa je od tada čitala novine svako jutro, pratila što se događa u svijetu i politici kako bi mogla razgovarati sa svojim klijentima. Često se pojavljivala na društvenim događanjima. Nazvala se Marie, vjerojatno po mami, a tvrdila je da je svom prezimenu dodala "du" jer je htjela kupiti imanje Plessis u Nonantu. Stekla je reputaciju diskretne, lijepe i inteligentne ljubavnice, ostajala je u odličnim odnosima sa svojim bivšim dobročiniteljima i nakon što su prekinuli. U samo nekoliko sezona postala je najtraženija pariška kurtizana. "Imala je anđeosko ovalno lice, crne oči koje su milovale u svojoj melankoliji, blistav ten i, iznad svega, sjajnu kosu. Oh, ta prekrasna crna kosa.... " Novinar Gustave Claudin opisuje je u "Mes Souvenirs": "Njezine su je osebujnost, gracioznost i šarm učinili zvijezdom u svijetu galantnosti... Marie Duplessis bila je mršava i blijeda i imala je veličanstvenu kosu koja je padala do zemlje. Bila je svojeglava, hirovita i divlja, danas je obožavala ono što je jučer mrzila, i obrnuto. Posjedovala je umjetnost elegancije do najvišeg stupnja. Za Marie Duplessis se sigurno može reći da je imala stila. Nitko nije pokušao kopirati njezinu neponovljivu originalnost. A sve dok su ih cvjećari mogli osigurati, nosila je bukete bijelih kamelija..."
Sada je odlazila kod krojačice, u restorane, kasina i u La Comédie-Française. Više nije šetala po Latinskoj četvrti, već kroz fantastične vrtove Bal Mabille nedaleko Champs-Elyseesa. Njezina povremena tuga samo je dodavala "ono nešto", tračak misterioznosti. Inzistirala je da joj se svaki dan u dom šalju naramci kamelija. Skup za uzgoj, svaki savršeni cvijet je pojačavao njezin blijedi porculanski ten. Jedan je zaljubljeni ljubavnik rekao je da je 'o ovoj čudesnoj grješnici pričao cijeli Pariz'. Trač rubrike novina pisale su o njenoj odjeći koju du pomno proučavali: 'njezina lijepa kosa bila je divno isprepletena cvijećem i dijamantima, ruke i prsa bili su joj goli, iako je nosila ogrlicu i narukvicu od smaragda'. Bila je it djevojka. Alexandre Dumas je bio izravniji kada je objasnio važan dio njenog apela: 'ona je uvijek bila spremna za ljubav'... Njezin se rad isplatio, 'Dama s kamelijama' sada je bila slavna Parižanka.

Ni godinu dana nakon što joj je kupio krumpiriće, Roqueplan je ponovo vidio tu istu, izgladnjelu djevojku, rukom pod ruku s plemićima u vrtovima Ranelagh. Alphonsine je bila Agénorova šarmantna, elegantno odjevena družica koju je ovaj pokazivao kao svoju osobnu kreaciju, kao neki Pygmalion. Alfonsine je bila zaljubljena i sretna. A onda je 1841. zatrudnjela pa joj je Agénor pronašao stan izvan Pariza. Nadala se da će dijete čuvati njezina sestra Delphine u Normandiji, ali ova nije pristala pa je bebu morala ostaviti dojiljama u Parizu. Plakala je kad je čula da je dijete umrlo. Agénor je popustio pritisku obitelji, ubrzo oženio kćer škotskog plemića, kasnije ostvario diplomatsku i političku karijeru. Opet je bila sama. imala je 17 godina.

Možda su znali što nosi i gdje se odijeva, ali no nisu znali da je bila dobročiniteljka: pomogla je sirotištu za djevojčice, platila jednoj "osramoćenoj" djevojci da živi pod njezinom skrbi, pomogla je mnogim 'palim' ženama. No stekla je i reputaciju nečuvene lažljivice. Kad su je pitali o tome, rekla je da 'laž izbjeljuje zube'. Želi li itko čuti istinu o njenom životu? Ne. Lakše joj je bilo ne sjećati se i slagati.
Bila je šarmantna i neumorno ljubazna pa se mogla uklopiti u pristojnim društvima, dobivala je pristup mjestima o kojima su druge kurtizane mogle samo sanjati. U tinejdžerskim godinama, Marie je doživjela prebolne stvari, ali nije njezina prošlost izazvala tugu - već nedostatak dobre budućnosti. Jedan je Englez zapisao kako je Marie imala prirodni takt i instinktivnu profinjenost koju nikakvo obrazovanje nije moglo poboljšati. Nikada nije radila gramatičke greške, nikakav grubi izraz nikada nije prešao s njezinih usana. Lola Montes nije mogla sklapati prijateljstva, a Marie nije mogla stvoriti neprijatelje. Nikada nije postala buntovna poput ostalih, pa ni bučna; jer joj je uvijek za petama bila sigurna spoznaja - da će umrijeti mlada.
Svirala je klavir i religiozno posjećivala kazalište gdje je bila omiljena gošća, i dobivala je mjesta u ložama na premijeri svake predstave. U njenom su se salonu okupljali plemići, uglednici, političari, pisci i umjetnici. Držala je književne salone u svom stanu nalik muzeju, svojom duhovitošću impresionirala je i Honoréa de Balzaca, Eugènea Suea i Théophilea Gauthiera. Tu su se sklapali poslovi, raspravljalo o umjetnosti, politici i njen je salon bio najpopularanije mjesto u Parizu. Jahala je šumom Boulogne i posjećivala opere, kao prava dama naručila je svoj portret kod Édouarda Viénota. Na vrhuncu popularnosti pričalo se kako za svaki dan u tjednu ima po jednog ljubavnika. Svakog je sama odabrala, a bila je toliko tražena da su morali prihvatiti dogovor i zadovoljiti se dijeljenjem garderobe u njezinoj sobi. Bila je "kraljica horizontale", žena za kojom su svi žudjeli i čeznuli. Bila je navina i djetinjasta – imala je 21 godinu kad bi išla u skupe restorane samo da bi se najela kolača i macaronsa. Ali, Marie je znala koliko vrijedi. Jednog je obožavatelja upozorila u pismu: 'Monsieur le baron, moram vam reći da moje usluge koštaju mnogo novca. Moj zaštitnik mora biti iznimno bogat da bi pokrio moje kućanske troškove i zadovoljio moje hirove.' Stari dokumenti pokazuju račun sedlara za kitnjaste uzde i reljefne stremene od 2390 franaka, oko 30 tisuća današnjih funta. Mogla si je to priuštiti. Voljela je trošiti, ali nije trošila sav svoj novac na neozbiljnosti; za svog je života svake godine darivala i crkvi dvadeset tisuća franaka.

Zašto dama s kamelijama?

Marie nije podnosila miris cvijeća - od njega bi joj se vrtjelo. Kamelije su bile lijepe, raskošne i bez mirisa. U svojoj bi loži u kazalištu sjedila s buketom kamelija u rukama. To nježno cvijeće zovu i kraljicom cvijeća jer ima eleganciju ruže i profinjenost orhideje. Kamelije su bila zapravo signal – bijele su značile da prihvaća ljubavne ponude, a crvene da ima mjesečnicu pa neka se strpe...

Ljubavi, Dumas i - Liszt

Ljubav bi joj zagrijala srce. Grof de Valory bio je nježan, velikodušan i jedva nešto stariji od nje. Tri mjeseca su bili u strastvenoj vezi. Na nju je potrošio 3000 franaka, a ona se naivno se nadala da će se vjenčati. Kad je prvi val privlačnosti prošao, poslušao je roditelje koji su rekli da će bankrotirati ako je ne odbaci. Édouard de Perregaux bio joj je amant de coeur, službeni partner koji ne plaća za njene ljubavničke usluge, a da izbjegne ljubavnike unajmio je kuću u Bougivalu, selu na Seini. Odlazili bi u Pariz u Opéru i jeli u Café Anglais ili Maison Dorée. Kad je Marie počela pljuvati krv otišli su na dva mjeseca u Baden, a kad su se vratili Édouard je shvatio da si ne može priuštiti kuću. Bila je razočarana jer je morala ponovo naći zaštitnika.Preko jednog ljubavnika je 1842. upoznala njegovog prijatelja, Alexandrea Dumasa. Bili su vršnjaci, on je bio izvanbračni sin slavnog Alexandrea Dumasa, poznatog pisca hita "Tri mušketira". Mladić je želio biti pisac, ali mu nije išlo. Ponovno su se sreli dvije godine kasnije, kad su imali 20 godina, a Marie je već bila kraljica Pariza i miljenica nevjerojatno bogatog 76 godišnjeg multimiilijunaša grofa Gustava Ernsta von Stackelberga, bivšeg ruskog veleposlanika u Kraljevini Sardiniji, pa Švicarskoj, Batavskoj Republici, Pruskoj i Austriji, članu ruske delegacije na Bečkom kongresu... Marie je grofa očarala dok je bio na odmoru u toplicama Bagneres. Njezin anđeoski izgled podsjećao ga je na njegove kćeri koje su mlade umrle od tuberkuloze. Grof je tražio da joj bude zaštitnik. Marie je pristala. Kupio joj je velebnu kuću na elegantnom  Boulevard de la Madeleine u Parizu i platio sve račune jer su njezine zabave postale najvruća ulaznica u gradu. Mogao si je priuštiti 100 000 franaka koliko je trošila godišnje. Njezin stan bio je ispunjen namještajem iz 18. stoljeća, slikama, svilom i zbirkom od 200 knjiga. Nekako sve te zabave i besane noći nisu škodile njezinom izgledu. Judith Bernat opisala je Marie u to vrijeme kao 'vrlo vitku, gotovo mršavu, ali predivno nježnu i gracioznu...  njezine tamne oči imale su milujuću melankoliju, ten joj je bio blistav. Imala je neusporediv šarm'. Grof je inzistirao da na njega gleda kao na oca, sugerirajući da bi mogla naslijediti njegovo bogatstvo. Očekivao je da mu bude odana, a zauzvrat ju je obasuo dijamantima. Ali, Marie se malo zaljubila.

Ostavljeni Dumas

Između rujna 1844. i kolovoza 1845. bila je s Dumasom, no tih je 11 mjeseci ostavilo snažan utisak na mladog pisca. Alexandre je postao njezin 'amant de coeur' i ona je njega financijski pomagala. No on je patio od ljubomore pa se zbog vlastitog razuma i ponosa počeo od nje distancirati u ljeto 1845. U kolovozu mu je pisala: "Zašto mi nisi rekao kako si, zašto mi iskreno ne pišeš? Mislim da bi me trebao tretirati kao prijatelja. Stoga se nadam tvojoj riječi i ljubim te nježno kao ljubavnika ili kao prijatelja, kako ti je draže. U svakom slučaju uvijek ću ti biti odana." On je odgovorio: "Nisam ni dovoljno bogat da te volim ni dovoljno siromašan da me vole kako bi ti htjela. Zato oboje zaboravimo – ti zaboravi moje ime koje ti mora jedva nešto značiti - a ja ću zaboraviti sreću koju je postalo nemoguće podnijeti. Nema smisla govoriti ti koliko sam tužan jer već znaš koliko te volim. Stoga zbogom – imaš predobro srce da ne bi razumjela razlog mog pisma i previše dobru narav da mi to ne oprostiš. Tisuću sjećanja.'
Marie nije odgovorila na Dumasovo pismo. Ponovno se zaljubila i to "za pravo": prava ljubav je upravo stigla. U Pariz je došao Franz Liszt.

Lisztomanija

Do 1845. jedina osoba u Parizu koja je imala više obožavatelja od Marie bio je Franz Liszt, mađarski klavirski virtuoz. Bio je Wunderkind kojeg su s devet godina poslali na studij klavira u Beč, svoj prvi službeni koncert imao je s jedanaest, a svoje prvo glazbeno djelo objavio je s dvanaest godina. Sa šesnaest je živio u Parizu s majkom koju je uzdržavao podučavajući satove klavira. Toliko je pio i pušio da se razbolio i pariške su novine greškom objavile osmrtnicu. Imao je sedamnaest godina. Sabrao se i posvetio glazbi.
Oboje obožavani imali su mnogo toga zajedničkoga: djetinjstvo koje to nije bilo, nijedno nije imalo tradicionalno školovanje što su nadoknađivali čitanjem. Nju su obožavali muškarci, njega žene. Grofica Marie d’Agoult je čak napustila muža i obitelj kako bi živjela s Lisztom u Ženevi kad je on bio u ranim dvadesetima. Dobili su troje djece - Blandine, Cosima i Daniela, ali su više-manje prekinuli do 1840., kada se Liszt vratio na turneju. Kad je Lisztomanija zahvatila Pariz, imao je 33 godine i bio senzacija. Smatrali su ga zgodnim, njegova vještina i prisutnost na pozornici izluđivali su publiku, njegova glazba bila je uzbudljiva, avangardna i tehnički izazovna. On se predavao glazbi što je izbezumljivalo žene. Doslovno su se penjale jedna preko druge kako bi ga dotaknule, otimale su se oko njegovih odbačenih rupčića i rukavica, slomljene žice klavira pretvarale su u narukvice za uspomene, ukradeni talog kave čuvale u staklenim bočicama, a jedna je žena uzela opušak cigare iz oluka i dala u njega ugraditi njegove inicijale s dijamantima. Lisztomanija je bila masovna histerija i masovna asfiksija s obzirom koliko se žena onesvijestilo kad ga je vidjelo. To će se kasnije ponoviti tek s Elvisom Presleyem. Liszt nije bio imun na popularnost, ali se nije odricao glazbe i 1840-ih je bio neprestano na turnejama i imao barem četiri koncerta tjedno.

Ljubav na prvi pogled

Marie je upoznao u foajeu kazališta 1845. kad je došao na predstavu s dramskim kritičarom Julesom Janinom koji je i opisao njihov prvi susret: "Uzdignute glave, probijala se kroz začuđeno mnoštvo, a bili smo iznenađeni, i Liszt i ja. Kad je došla familijarno je sjela do nas na klupu, iako nitko od nas nikada prije nije razgovarao s njom. Bila je duhovita žena s dobrim ukusom i razumom. Počela je razgovor obraćajući se velikom glazbeniku. Rekla mu je da ga je nedavno čula i da ju je natjerao na sanjari...i tako su nastavili razgovarati kroz treći čin drame..." Iako je još bio na turneji po Europi i svirao nekoliko večeri tjedno, davao joj je satove klavira u njezinu stanu. Bili su ljubavnici dok je on bio u gradu, i iako je nastavila viđati druge, njezina ljubav prema Lisztu je opstala. Marie se napokon zrelo i preko gave zaljubila u mađarskog genijalca.

Tuberkuloza je tada bila uobičajena i zarazna bolest za koju nitko još nije znao kako se širi. Samo nekoliko mjeseci nakon što je grof postao njezin službeni zaštitnik, Marie je imala prve znakove infekcije. Dao joj je nešto trajnije od svog novca, nešto što je uvijek nosio sa sobom i što je dao svojim kćerima – tuberkulozu. Iako su neki ljudi mogli živjeti s tim, Marien je TBC uznapredovao. Znala je da umire, a znali su i svi ostali. Prekinula je s Von Stackelbergom i pokušala sve kako bi se izliječila. Na ljekarničkim računima navedeni su laudanum, pijavice, kinin, opijumski flasteri, sirup od puževa, tinktura smrtonosnog velebilja, klistiri, šećer od šafrana i topličke vode poslane iz Bohemije i Bormija u Lombardiji. U Parizu je pokušala zaboraviti svoju bolest i slomljeno srce. Pila je, zabavljala se i kockala do iznemoglosti, zadužujući se i u kockarnicama i u ljekarnama.

Dok je Franz bio na turneji, Dumas je ipak uspio uvjeriti Marie da preseli s njim na selo kako bi joj svjež zrak, daleko od grada, pomogao. Kad joj se stanje nije popravilo i kada je njezino strpljenje s ljubomornim Dumasom iscurilo, vratila se u Pariz. Patila je za Franzom. "To je pravi užas mog života", rekla je prijateljici, "nije u redu imati srce kad si kurtizana. Možeš umrijeti od toga."

Čudan brak Sve je iznenadila naglom udajom za grofa Édouarda de Perregauxa 21. veljače 1846. On je bio bogat, blesav, zaljubljen i već je potrošio dva od tri naslijeđena bogatstva. Kao njegova žena, djevojka s farme iz Normandije postala bi grofica. Davao joj je novac i nakit i preklinjao da mu postane ljubavnica, a onda bi gorio od ljubomore. A onda je palo s neba to čudno vjenčanje u Kensingtonu u Londonu. No, nakon braka muž i žena nisu živjeli zajedno. Brak je bio pravilan prema engleskom zakonu, no ne i po francuskom, jer ga de Perregaux nije pravilno objavio prema članku 170. Građanskog zakonika. Umjesto toga, napustio je svoju ženu odmah nakon vjenčanja i pustio je da se sama vrati u Pariz. Smog je smetao Marienim plućima i vratila se u Pariz, ostavivši svog blesavog muža. Odbio je dati joj novac za uzdržavanje ili medicinske račune. ni danas nse ne zna što se točno dogodilo, osim da se Marie vratila sama. Imala sve manje vremena.

Kad se Liszt vratio u Pariz, ponovno su bili zajedno. Kasnije je napisao što mu je rekla: "Neću živjeti. Ja sam čudna žena, neću se moći uhvatiti za ovaj život koji ne mogu živjeti i ne mogu podnijeti. Uzmi me sa sobom, odvedi me kamo hoćeš. Neću ti biti na putu, spavam cijeli dan, navečer ćeš me pustiti u kazalište, a noću radi sa mnom što hoćeš!" U pismu Liszt piše grofici d’Agoult: "Nikada vam nisam rekao koliko sam se neobično vezao za to dražesno stvorenje za svog posljednjeg boravka u Parizu. Rekao sam joj da ću je odvesti u Carigrad, jer je to zapravo bilo jedino moguće putovanje na koje sam mogao poći s njom." Ali Marie nije stigla u Carigrad. Voljela je Liszta, on je volio nju, ali je ipak odabrao svjetsku karijeru jer nije htio voditi monotoni život u Parizu. Ona bi za njega napustila sve, no on je napustio i nju i Francusku i nikad je više nije vidio. Njene će ga riječi proganjati...

Marie je očajnički željela produljiti svoj život, i potrošila je ostatak novca posjećujući lječilišta diljem Europe, ali bezuspješno. Danas ćete lako naći podatak da je bila rasipna, ii da je imala dugove iako je bila najbolje plaćena kurtizana i iako njezini ljubavnicu nisu štedjeli novaca; da je trošila više od 200 tisuća zlatnih franaka godišnje, da je imala plavu kočiju s rasnim konjima, da je ručala je u najelitnijem pariškom restoranu, imala ložu u kazalištu... No novac je trošila da bi zaustavila smrt...
Svi su bili zaljubljeni u nju i ponekad je morala biti gruba. "Kad bih slušala svakoga tko je u mene zaljubljen, ne bih imala vremena jesti." Profinjena i briljantna, prerano sazrela i velikodušna bila je na vrhuncu slave kad je oboljela. Njezina je bolest napredovala i vijest se proširila Parizom. Njena je ljepota počela nestajati, zaštitnici i prijatelji užasnuti pogoršanjem i u strahu za zdravlje počeli su je izbjegavati. Do nove godine 1847. Marie je bila sama, s nekoliko neplaćenih slugu i svojom sluškinjom, a posjećivali su je samo liječnici. Posljednja tri dana života bila su najgora jer čak ni laudanum nije mogao ublažiti bol koju je trpjela. Marien kočijaš je tvrdio da na kraju nije mogla ništa ni jesti ni piti osim šampanjca.

Otišla je na svoju posljednju predstavu, Les Pommes de Terre Malades, vodvilj u Palais-Royalu, a onda pala u postelju u agoniji. Umrla je u tri sata ujutro 3. (negdje navode 5.) veljače. Tri tjedna prije navršila je 23 godine. Uz nju su u njenom stanu bili njezin muž grof de Perregaux i stari grof von Stackelberg. Liszt je bio je na turneji po Rusiji kada je do njega stigla vijest da je Marie umrla. Njezina je, izjavio je, "bila najslađa priroda, čista i spokojna, neokaljana pokvarenošću njezina sjenovitog svijeta. Marie Duplessis je bila izuzetak. Imala je dobro srce, bila je nesumnjivo najsavršenija inkarnacija Žene koja je ikada postojala. A sada je mrtva i ja ne znam kakav čudan akord elegije vibrira u mom srcu u sjećanju na nju."
Sir Frederick Ashton je osmislio 1963. balet "Marguerite i Armand" specijalno za Rudolfa Nureyeva i primabalerinu Margot Fonteyn i za glazbu odabrao Lisztovu klavirsku sonatu u b-molu. Tek je poslije saznao da su Liszt i Marie bili zajedno dvije godine. Mislio je da je to izvanredno, da je nekako sve sjelo na svoje mjesto. Rekao je kako to možda i nije bilo Lisztovo sjećanje na nju, ali - možda i jest. "Tako je Marie ostala s Lisztom do njegove starosti..."

Kad je umrla cijeli je Pariz bio potresen i samo se o tome govorilo, a o tome su izvještavale francuske novine. Tražila je da je pokopaju na mirnom mjestu, u zoru, bez buke. No na pogreb na pariškom groblju de Montmartre slilo se na stotine ljudi, bivših ljubavnika, more uplakanih žena kojima je pomagala. Pogreb je bio javni događaj, a brzo nakon je otvoren njezin stan i sva je njezina imovina i pažljivo čuvano blago, rasprodano. Poput Lisztovih obožavatelja, svi su željeli barem dio nje, neki suvenir koji će im pomoći da imaju komadić bezvremenske, neodoljive ljepote la Dame aux Camélias. Dickens je bio na tim aukcijama i zapisao je kako se 'moglo vjerovati da je Marie barem Jeanne d'Arc ili neka druga nacionalna heroina, tako je duboka bila opća tuga." Po nekim izvorima su njezine stvari prodane na aukciji kako bi platila svoje dugove. Pogreb su platili Edouard i grof, a pokopana je kao Alphonsine Plessis.

"Uvijek sam osjećala da ću se vratiti u život.", Marie Duplessis

Dok je Paris prebirao po Marienim stvarima, njezin je bivši ljubavnik osjećao grižnju savjesti - izbjegavao je Marie u njezinim posljednjim tjednima i prisjećao se njihove ljubavi, tugovao, pa je ona u njegovu umu postala svetica, a ne tvrdoglava poslovna žena s licem anđela. Trebala su mu četiri tjedna da napiše romantičnu priču koja nikada i nikako nije mogla biti Marien život. Roman je mladi Dumas objavio pet mjeseci nakon Mariene smrti 1848. Imao je, kao i pokojna ljubavnica, tek 23 godine. Sebi je dodijelio ulogu romantičnog junaka. Naravno, roman je bio odmah prepoznat kao roman à clef i zaludio je Pariz, zbog iskrenog, neumoljivog prikaza zabranjenih užitaka i poroka i priče koju su svi znali. Dumas je rekao da je tako intimnu priču temeljio na vlastitom životu jer je bio premlad da bi izmišljao. U njegovom romanu Marie je Marguerite, a on je Armand Duval. Ona se odriče života kurtizane kako bi živjela s njim na selu i oni su sretni, sve dok joj ne kažu koliko njegova obitelj pati zbog njezine veze s Armandom. Kako bi ga spasila od propasti, ona odlazi. On misli da je to zbog drugog muškarca. Kao i Marie, Marguerite ima tuberkulozu. Dok leži na samrti, lijepa i hrabra, on shvaća njezinu veliku žrtvu i ona je iskupljena od svih svojih grijeha kroz tu svoju nesebičnu ljubav. U njegovom naručju ona kaže 'Živjela sam za ljubav i sada umirem od nje'. Naravno, daleko od istine, ali Pariz je to "kupio". Roman je bio nevjerojatan hit, a više od 12 000 primjeraka prodano je u hipu čitateljima koji su uživali brkati stvarnost s piščevom fantazijom. Marie je i dalje plaćala Alexove račune iza groba.

Pravi romantični junak, međutim, bio je na turneji i bio mnogo tiši. "Jadna Mariette Duplessis. Ona je bila prva žena u koju sam bio zaljubljen”, napisao je Franz grofici d’Agoult s kojom je bio i dalje prijatelj. "Ona me podsjeća na poeziju i glazbu." Liszt je živio još četrdeset godina nakon Mariene smrti. Do kasnih 1850-ih zaradio je toliko novca od turneja da je, poput nje, većinu dao u dobrotvorne svrhe. Nastavio je s turnejama, držao besplatne satove klavira, a iako je imao još nekoliko ljubavi, nijedna nije potrajala. Nakon što su mu dvoje djece, Blandine i Daniel, umrli ranih 1860-ih, ušao je u crkvu, postao opat i zaredio se za egzorcista 1865. Nastavio je podučavati, nastupati i raditi s crkvom sve do smrti od upala pluća..
Ali.
Liszt je 1850. dovršio Liebesträume, "Snove o ljubavi", https://www.youtube.com/watch?v=KpOtuoHL45Y,  trodijelni niz klavirskih sola prema pjesmama Ludwiga Uhlanda i Ferdinanda Freiligratha. Naslov je odjek prvog razgovora koji je vodio s Marie, a misli se da ih je odabrao da ilustriraju tri različite vrste ljubavi, tri faze njihove monumentalne romanse - ljubav na prvi pogled, erotsku ljubav i ljubav nakon gubitka. Jer stihovi pjesme Freliligratha govore: O ljubavi... Doći će vrijeme, doći će vrijeme, Kad ćeš na grobu stajati i tugovati!... Kleknut ćeš uz grob, I tvoje će oči biti tužne i vlažne, Nikad više nećeš vidjeti voljenu... - Reći ćeš: Pogledaj me odozdo, Ja koji tugujem uz tvoj grob!, Oprosti mi uvrede!
Dragi Bože, nisam mislio ništa loše!...

Ako je Franz bio diskretan, Dumas - nije. Pet godina nakon što je Marie umrla sama i u agoniji, dramatizirao je svoj roman. Premijera "Dame s kamelijama" u pariškom Théâtre du Vaudeville bila je 2. veljače 1852. Predstava je odmah postala hit, a najveće glumice 19. stoljeća borile su se za ulogu Marguerite. Predstavu je vidio i Giuseppe Verdi sa svojom družicom, pjevačicom Giuseppinom Strepponi i počeo uglazbljivati priču i nastala je opera "La Traviata" 1853. Marguerite je preimenovano u Violettu Valéry, premijera je bila u Veneciji 6. ožujka 1853. i od tada se pjeva diljem svijeta.

Naličje Dumasove ljubavi

Dumas nije imao vlastitog bogatstva, pa je bio oduševljen zaradom od romana i predstave dok je unovčavao smrt žene koja mu je slomila srce. Opis Marie u romanu je laskav, iako senzacionalan, pa su čitatelji pretpostavili da je i dalje zaljubljen u nju. No ako je i nekada bio, sada je glumio kako bi je javnost obožavala. Publika je zavoljela lik tuberkulozne kurtizane i kupovali su knjigu. Godinama kasnije, izveo je svoj posljednji čin čudne osvete – glumici Sarah Bernhardt na večer premijere dao je svoje posljednje pismo koje je napisao Marie, osuđujući je i prekinuvši vezu – vezu koje se ona odrekla prije njega i vratila u Pariz. Lisztu. Ako je Marie volio za života, Dumas je Marie mrzio u smrti, pa je ironično da ju je upravo njegova knjiga učinila besmrtnom. Mariena ljepota učinila je tuberkulozu pomodnom bolešću, čiji se simptomi i danas smatraju standardima krhke ljepote, a njena priča predložak je za svaku tragičnu romansu o mladim, lijepim, propalim seksualnim radnicama.

Roman je bio inspiracija i za Chopinov balet, ali i niz baleta, kazališnih komada, a samo u broadwayskim kazalištima izvedeno je šesnaest verzija. Snimljeni su i filmovi – četiri nijema pa onda još pet pod naslovom "Camille" (u nekim dijelovima engleskog govornog područja roman je objavljen kao "Camille"). Tu krhku kurtizanu glumile su Lillian Gish, Eleonore Duse, Sarah Bernhardt, Theda Bara, Maria Félix, Viivian Leigh, Isabelle Huppert, a najslavnija je verzija, čak i danas "Camille" Georgea Cukora iz 1936. s Gretom Garbo i Robertom Taylorom. Devetnaesti film nadahnut romanom bio je Oscarom nagrađen musical Buzza Luhrmanna "Moulin Rouge".

Prava biografija

Nadahnula je nedavno biografiju A. G. Mogan, "Kći Pariza: Dnevnik Marie Duplessis, najslavnije francuske kurtizane". Priča je to o djevojčici sa sela koja je preživjela okrutnost, napuštenost i muku ženske sudbine u to vrijeme, koja se probijala kroz klasne i kulturne slojeve Pariza od jednog bogataša do drugog sa svojom senzacionalnom ljepotom koja joj je osvjetljavala put. Tako je nadmašila sve represije koje su žene u to vrijeme trpjele i postala jedna od najpoznatijih osoba koje je Europa 19. stoljeća upoznala. Nije samo njezina ljepota osvajala srca, već i njezin neumorni duh, nepokolebljiva iskrenost i sirova predanost pronalaženju ljubavi, bez obzira na cijenu - ideal koji joj je uvijek izmicao. S njom su muškarci bili opsjednuti bez obzira na dob, status, novac... Marie je bila kurtizana koja je osvojila svijet kao nijedna druga žena, u prošlosti ili sadašnjosti. Prikazivali su je kao feministicu.

Sve te legende odlučio je jednom zauvijek, 40 godina nakon Mariene smrti ušutkati njezin prijatelj iz djetinjstva, novinar Romain Vienne. Dok je radio u San Franciscu, nagovorili su ga da vidi "La Dame aux camélias". Kao odgovor, Vienne je napisao memoare, "La Vérité sur la dame aux camélias","Istina o dami s kamelijama", u nadi da će njenu priču distancirati od izmišljotina. Nakon djetinjstva ii nakon što je samu sebe izumila, ponovo su se vidjeli u Nonantu. Otkrila mu je da se vratila u Normandiju kako bi se oporavila od rođenja 'prelijepog' dječaka tri mjeseca ranije. Nije ga mogla zadržati, jer ga je njegov bogati otac odveo da bude odgojen u Burgundiji kako je priličilo njegovom plemenitom podrijetlu. Kad je Vienne ispitivao Marie o ocu, počela je plakati i na njegovo iznenađenje, branila je uspomenu na oca koji ju je prodavao za svoje piće. Ona koja je kasnije izlagala crvene i bijele kamelije kako bi reklamirala svoju seksualnu dostupnost, kao dijete pronađena je kako besciljno luta livadama u blizini sela, izbezumljena, pretučena, krvava i prestravljena. Lokalni bijes seljana zbog zvjerstava nad Alphonsine spasio ju je od prisile da se vrati u naručje zlostavljača; a oca su doslovno prognali. Romain je bio oduvijek u nju zaljubljen, a pamtio je svaki njihov razgovor od riječi do riječi. On je prvi dao tragičnu sliku žene koja je postala romantična junakinja salona i bestseler lista. A onda je i Dumas, sjajan promatrač uhvatio njen lik i glas. Istina, modificirao je mnogo toga da izbjegne cenzuru, pa ju je gotovo iskupio – no danas se svi slažu da bi se ona (iz)borila za svoje mjesto pod suncem, a ne patetično pokajala. Ali je smrt to zaustavila.

Tu je i biografija "Djevojka koja je voljela kamelije" Julie Kavanagh koje na čitatelje ostavljaju snažan dojam i izaziva poštovanje prema djevojci. Bila je odlučna, nije se dala uškopiti lažnim moralom, bila je izložena bullyingu svoje sestre, ali i pariškog društva i nekih ljubavnika – svi su imali neku sliku kako bi se ona trebala ponašati i kakva žena bi trebala biti. Marie je rekla Judith Bernat prije smrti: "Zašto sam se prodavala? Jer mi pošten rad nikada ne bi donio luksuz za kojim sam žudjela. Što god se činilo da jesam, obećajem ti da nisam ni pohlepna ni razvratna. Željela sam upoznati profinjenost i užitke umjetničkog ukusa, radost življenja u elegantnom i kultiviranom društvu... Uvijek sam birala svoje prijatelje. I voljela sam, o, da, stvarno sam voljela, ali nitko nikada nije odgovorio na moju ljubav. To je pravi užas mog života."

Zahvaljujući Dumasu koji je u nju bio silno zaljubljen, pa ogorčen, Marie je postala besmrtna. On i Verdi su to nesretno biće pretvorili u jednu od ikona umjetnosti. Od tragične mlade žene iz Normandije postala je legenda. Zato ne čudi popularnost romana – to je na kraju prekrasan književni spomenik jednoj ženi i jednoj ljubavi, čak i ako o nije bila ljubav kurtizane i pisca već kurtizane i skladatelja.
Dumas je kasnije apisao mnogo romana i bio cijenjeni književnik, član francuske Akademije, dobitnik Legije časti. Volio ili mrzio Marie, na kraju je, kad je umro 1895. sa 71 godinom, pokopan na groblju Montmartre. Nekih stotinjak metara od Marie.

Posjetite muzej La Dame aux Camélias - U Gacéu se Rose-Aphonsine/Marie dobro sjećaju. Njeni rođaci još uvijek žive u blizini, a uspomene su u muzeju dvorca. Kustos je s ljubavlju skupio osobne suvenire diljem Francuske, pa kolekcija uključuje sićušne svilene haljine, nakit, pisma i bilješke. Unutar impozantne tvrđave Gacé, maleni je hommage, muzej posvećen lokalnoj djevojci čiji je kratki život bio ispunjen strašću, slavom, tragedijom i užasom.

Izdavač: Znanje

Sandra Veić Sukreški