Kuća za ptice - nježan i lijep roman o neobičnoj ženi koja je proučavala ptice

Violinistica Gwendolen Len Howard odlučila je s 40 godina napustiti svoj gradski život. Preselila je na englesko ladanje i posvetila ostatak života svojoj jedinoj istinskoj strasti - pticama. U maloj je kući u Sussexu u mjestašcu Ditchling živjela u svojoj "Bird Cottage", proučavala ptice i brinula o njima, ali ne miješajući se u njihove živote. Neke su bile pitomije, neke bi dolazile samo po orah ili maslac ili bi čupkale tepih pa niti nosile u svoja gnijezda. A ona je bilježila njihovo ponašanje - kad savijaju gnijezda, kako traže partnera, kako se hrane, kako reagiraju. Malo po malo skliznula je u svijet gdje su joj ptice značile više od ljudi. Ali nije bila poludjela usamljenica. Naprotiv, napisala je dvije knjige o pticama koje su postale bestseleri: Birds as Individuals (1952) i Living with Birds (1956). Objavila ih je pod pseudonimom, Len Howard čime je dodatno prekinula vezu s obitelji s kojom nije našla sreću. Ta žena koja je desetljećima zagonetka potakla je spisateljicu Evu Meijer da napiše romansiranu biografiju u kojoj je pokušala prikazati Gwen. ili Len kako su je zvali. kao neobičnu ženu koja je dobrovoljno otišla od svjetla velegrada u prirodu u kojoj se osjećala bolje. Skromna, mirna,  posvećena istraživanju doživjela je 79 godina okružena pernatim prijateljima.

Gwendolen je danas poznato ime, no i kao glazbenica i kao naturalistica i dalje je zagonetka. Pedeset godina nakon smrti 1973. Eve Meijer je objavila roman Kuća za ptice intrigirajući nas pričom o ženi koja je odlučila prkositi očekivanjima društva i okoline u kojoj je (ne baš sretno) odrastala, i koja je crpila radost iz svojeg odnosa prema prirodi. Danas bi bilo manje čudno da netko grad zamijeni za malenu kućicu i smirenje pronađe u prirodi ili u proučavanju ptica, no tada su na nju, kao uostalom i neke druge istraživačice gledali ispod oka. Zato je dragocjena ova lijepa i nježna knjiga, s daškom mraka jer s vremenom ona je sve usamljenija, odbija ljude osim nekoliko dobrih prijatelja i potpuno se posvećuje pticama. "Želim saznati kako se ponašaju kad su slobodne", rekla je.

Bila je najmlađe od četvero djece u udobnom domu više srednje klase Henryja Newmana Howarda, britanskog pjesnika i dramaturga i Florence Howard, rođene Warman. Rođena je u gradu Wallingtonu, a s obitelji je živjela u raznim domovima diljem Engleske i Walesa. Neurotična majka i bučna kuća nisu bile idealno mjesto za život, a tata je često bi u svom pjesničkom svijetu i rastresen. Na sreću, s tatom je otkrila ljubav prema pticama, a strasno je zavoljela glazbu. Njezin je otac bio cijenjeni pjesnik, ali se borio s novom zbirkom želeći napraviti nešto fenomenalno pa nije bio tooliko prisutan. S druge strane, Lenina bolesna majka nije pokazivala nimalo ljubavi prema svojoj djeci. Od djetinjstva Len voli ptice, tretira ih kao jednake (i misli da su nepokolebljivije od većine ljudi) i sanjari o odlasku u svijet. Zaljubila se ali je dečko šarmirao njezinu koketnu sestru. Len se povukla. Kasnije će susret pokazati da je bila u pravu. No kako je znala? Kad je napokon otišla od kuće, započela je glazbenu karijeru u Londonu, davala satove glazbe, organizirala koncerte za djecu siromašnih i, najvažnije, svirala violinu u orkestru pod vodstvom slavnog Sir Malcolma Sargenta. engleskog dirigenta, orguljaša i skladatelja kojeg smatraju vodećim britanskim dirigentom zborskih djela. On je radio s Ballets Russes, Huddersfield i Royal Choral Society, D'Oyly Carte Opera Company, te Londonskom filharmonijom, te Hallé i Liverpoolskom filharmonijom, BBCjevim Simfonijskim orkestrom i Kraljevskom filharmonijom. Sargent je imao visoke standarde i nerijetko bio neugodan prema članovima orkestra, ali s njim se Gwen sjajno nosila. Kao da je nju previše cijenio da bi joj se "upucavao" ili prema njoj bio neugodan. Bio je suosnivač Londonske filharmonije, prvi dirigent Liverpoolske filharmonije kao stalnog ansambla i odigrao je važnu ulogu u spašavanju Kraljevskog filharmonijskog orkestra od raspuštanja 1960-ih. On je pozvao Gwen da svira kod njega, jer je bila neverojatno talenirana. No usprkos dobrom statusu u orkestru i kod Sargenta, Gwendolen, koliko god da je željela putovati i živjeti van doma, u svijetu,grad uznemiruje. Prisutnost ptica pomaže joj stabilizirati život. Prvi svjetski rat donio je traumu od koje se nikada nije otresla - njezin voljeni brat Kingsley nestao je, ona je izbezumljena, a ne zna podijeliti osjećaje s obitelji. Tvrdoglavo je neovisna, ali kao žena tada ima zacrtan put: brak i djeca No ne želi se udati, a misli da njezino istraživanje ptica nije shvaćeno ozbiljno jer nije znanstvenica što je možda manji "grijeh" - veći je što je žena. Bila je daleko ispred svog vremena, kažu danas.

Zato je 1938. je kupila zemljište na rubu sela Ditchling i dogovorila izgradnju kuće koju je kasnije nazvala "Bird Cottage". Povremeno bi se odazvala pozivu za sviranje i violinu nije prestala svirati na selu, ali je odbila prošnju i odlučila živjeti mirno, na rubu sela, u prirodi i s pticama. Oko kuće stavila je natpise jer ptice su plašljivi stvorovi i od šoka se oporavljaju danima. Kako nije bliska s majkom, ni sa sestrom, ona dopušta da njezine veze s drugim ljudima i obitelji - uvenu. Ali 1938. je i ona ne može pobjeći od ljudi. U selu ima nekolicinu prijatelja, ali više brine o prehrani ptica nego li svojoj jer im daje maslac, orahe, zrna... I zapisuje, crta, bilježi, ptice imaju imena, kao draga Zvjezdica, i Len prati njihove život. Svoja otkrića šalje u časopise i priče očaravaju čitatelje. Oko 1949. počela je prvo objavljivati ​​svoje bilješke s terena i "biografije ptica" u britanskim prirodoslovnim časopisima, a 1950. njezinu prvu knjigu objavio je Collins Press. Uspjeh je bio nevjerojatan i nastavila je pisati i objavljivati ​​o svojim pticama barem do 1957.Kako su je urednici nagovorili da svoje istraživanje pretvori u knjige, pomalo je nevjerojatno da su postale bestseleri. Nevjerojatno su popularne, prevedene su na nekoliko jezika (uključujući nizozemski) i Howard prima poštu od obožavatelja. Ali, nju to ne zanima. Dolaze joj napuhani istraživači. Nju to ne zanima. Dolaze potencijalni studenti. Nezgrapni i bučni. Ona ih otjera jer plaše ptice. Dolaze novinari. Ne želi da je prikažu kao neku čudakinju. Ne znima je slava. Samo život ptica. Zadivila je svijet svojim zapažanjima o sjenicama, crvendaćima, vrapcima, kosovima, drozdovima i zebama i pticama koje su živjele u blizini, slobodno letjele i izlazile kroz njezine prozore, a neke bi sjele na njezino rame dok je tipkala ili crtala. 

Proučavala je i ponašanje ptica i njihove individualne osobnosti, učila o njihovoj inteligenciji, emocionalnom životu i karakterima, sposobnosti za igru ​​i humor, rasponu njihovih pjesama, što im se sviđa i što ne sviđaju i njihovoj vezi s Lenom. Njezina su istraživnja pretočena u knjige "očaravajuća, životno obogaćujuća, otkrivajuća i potpuno originalna", "prekrasna evokacija života proživljenog u intimnom kontaktu s prirodom i knjiga o pticama koja nije nalik nijednoj drugoj". Nakon uspjeha "Birds as Individuals", Len je provela 1950-e nastavljajući produbljivati ​​razumijevanje ptica u svom vrtu. Druga knjiga govori o jednoj iznimnoj velikoj sjenici koju je Len nazvao Zvjezdica (Star). S ogromnim strpljenjem, dosljednošću i osjetljivošću, Len uspijeva naučiti ptičicu da broji pomoću kuckanja kljunom. Zvjezdičiin karakter i inteligencija otkriveni su u ovoj intimnoj ptičjoj biografiji, za razliku od svih dosad ispričanih, a jer je otvorila svoju kuću divljim pticama, Len je zadobila njihovo povjerenje dovoljno da dođe do zapanjujućih otkrića o njihovim sposobnostima. Druga je njiiga, pišu danas "puna radosti i čuđenja, kao i dubokog znanja i fascinantnih detalja. "Život s pticama" donosi priču o hromom mladunčetu, priče o roditeljima velikih sjenica i njihovim bebama, promatranje ptica selica i kako je točno Len uspjela razviti takav neobičan odnosi s divljim pticama. 'Čini se da je Howard stajala na rubu komunikacije s divljom pticom, nešto što je do sada bilo teško zamislivo..." Tko zna bi li je ovakve pohvale veselile...

Zaista je i dan dans neobično koliko je Len razvila intiman, kohabitacijski odnos s divljim pticama a samo ih je hranila (za ratnoga doba davala im je svoje obroke), tjerala predatore, brinula za oštećena gnijezda, (od starih kutija napravila bii im nove "kućice" dalje od kuće) i dopustila im da ulete, prolete, lere, ali i spavaju po i u kući. A onda bi za njima čistila... Nije bila zapuštena žena, dom nije bio prljav, ali je bio njen i - ptičji. 

Bila je uvjerena da je strah primarni motivirajući čimbenik u većini ponašanja ptica kojeopažaju ljudi, i želljela se boriti protiv znanstvenih zaključaka koji su izvučeni iz takvih opažanja (u laboratorijima ili kavezimagdje se ptice ne mogu ponašati prirodno).No pokušavala je imati kontrolu nad okolinom a da bi maksimalno povećala osjećaj sigurnosti "svojih" ptica. Postavila je oko kuće znakove i natpise. Na kraju su ih svi poštivali, čak i zalutali vojnički odred usred rata. Bila je povučena i imala je stroge upute svima koji su je dolazili posjetiti u Bird Cottageu. Kad je imanje čija je zemlja graničila s njezinim prodano i kad je objavljeno da će se tamo graditi mnogo manjih kuća, pokrenula je javnu kampanju 1960. da spriječi taj projekt. I uspjela! Za svoje je knjige izdvojila posebne, upečatljive ptice, a njezino joj je glazbeno obrazovanje pomoglo da ima jedinstveni uvid u pjev ptica. Posljednji dio prve knjige posvećen je dubinskoj analizi te teme.

Tužno je da njezina Bird cottage danas ne postoji. Gwendolen Howard umrla je 5. siječnja 1973. u svojoj Kući za ptice sa 79 godina. Svoju je kuću ostavila zakladi Sussex Naturalist i obećano joj je da će napraviti prihvatilište za ptice. Nisu ispunili obećanje, već su prodali kuću za dobru cijenu. Novi je vlasnik odmah posjekao stabla. Njezin je grob još uvijek tamo. Bezimen, iza kuće za ptice.

Objavljivala je članke u časopisima Out of Doors i Countrygoer, The Countrymanu, a onda objavila, na nagovor izdavača i te dvije knjige. Dugo su i one bile zaboravljene. S ovim romanom nepravda je barem malo ispravljena. Jer i njezine knjige sada je moguće ponovo kupiti.

Sandra Veić Sukreški