Kako voljeti svoju kćer – Hila Blum – Kakvu štetu činimo u sljepoći ljubavi i može li roditeljska ljubav (u)gušiti?

Tisućama milja od svog doma Joela Linden stoji u mračnoj ulici, ispred jedne kuće u nizozemskom gradu Groningenu i kroz osvijetljeni prozor poput voajera, promatra harmoniju jedne obitelji. Viri kroz dobro osvijetljene prozore u dvije djevojčice s njihovom majkom. Curice se igraju, obitelj je zabavljena večernjim aktivnostima. Žena koju gotovo voajerski i pomno promatra njezina je kći jedinica Lea, koju nije vidjela od smrti svoga muža Meira koji je umro prije šest godina. Ona ne poznaje svoje unuke. Umjesto da pozvoni, da ih zagrli, Joela se okreće, odlazi, ulazi u vlak za Amsterdam iz kojeg će putovati dalje, u Tel Aviv, u svoju domovinu.

S ovakvim početkom ne možete a nemati upitnike iznad glave. Kako je to moguće? Što se to moralo dogoditi između majke i kćeri da njihov odnos bude toliko poremećen i zanemaren? Kako je moglo doći do tolike otuđenosti od djeteta koje je Joela voljela iznad svega, koje je bilo središte njezina postojanja i za koje bi dala život? Volim knjige na temu odnosa između majki i kćeri, najvažnijeg odnosa u našim životima. Ova me je šokirala na prvu, a na trenutke i živcirala. Bila sam nestrpljiva u očekivanju raspleta...

Hila Blum daje nam izvrstan pogled u um majke koja se pita gdje je pogriješila u odgoju svoje kćeri i zbog čega je ova tada mlada djevojka pobjegla i otuđila se toliko da između njih godinama nema nikakvog kontakta. Njezin roman “Kako voljeti svoju kćer” opisuje drugačiji oblik disfunkcionalne obitelji, koju ne karakterizira nasilje ili izravno zlostavljanje, ali u kojoj ljubav roditelja prijeti slomiti dijete. Pri tome pokazuje nevjerojatno dobro oko za suptilne međuljudske vibracije i lukavo gradi sumnju kroz koju, promatrajući svoju kćer, otvara mnoga pitanja na koja nam onda, malo po malo, daje odgovore.

O djetetu i njegovom odgoju prije porođaja nije puno razmišljala, ali kada je prvi puta vidjela Leu, preplavili su je osjećaji koji kao da nemaju ni kraja ni - mjere. Isto osjeća i otac Meir, koji je kasno ušao u ulogu oca. Djeca mu do tada nikad nisu nedostajala, no sada svoju ženu nakon što je rodila djevojčicu obasipa još više svojom ljubavlju. Bezuvjetna ljubav ih oboje preplavljuje, ali i stišće malenu. Lea se, još kao djevojčica pokušava osloboditi stiska. Sve to ostaje skriveno od Joele i jasno je da se sve događa s najboljim namjerama, ali i da ide prema katastrofi. Hila Blum ne žuri odgovoriti na središnje pitanje ovog romana. Tihim, gotovo skromnim, ali uvijek emocionalno iskrenim riječima, dopušta Joeli da opiše kako se razvio njezin odnos s kćeri. Ponekad je Lea dijete koje je tek prohodalo, ponekad tinejdžerica, ponekad beba. Nešto je pošlo po zlu za Leah u školi, a ako Joela nije bila kriva, onda je njezina ljubav prema kćeri samo pogoršala stvari. "Sve što sam ikad učinila, učinila sam iz ljubavi" majka inzistira, a istinitost te izjave – da je ljubav tako užasno skrenula s pravog puta – naježit će svakog roditelja.

Obiteljske veze rijetko su lake, a čak ni najbolje namjere nisu uvijek ispravne. Različite potrebe među ljudima vrlo brzo mogu dovesti do razdora, a kod djece i do dubokih rana koje ostaju cijeli život. Roman tjera na razmišljanje, a posebno je dojmljiv jer prikazuje samo jednu stranu priče - majčinu. Kćer Leu nemamo prilike čuti, bolje upoznati, ni shvatiti. Zar i mi sami obično ne zapnemo u vlastitim stajalištima i ne držimo li ih se zbog svojih, isključivo dobronamjernih, namjera? Kako sam i sama ponekad imala težak odnos s majkom koja me je previše "stiskala" i pokazivala određenu posesivnost, ova knjiga me je baš na trenutke 'prodrmala'. Danas, kada sam majka već odrasle kćeri i sama sam radila poneke usporedbe. Uskoro ću postati baka unuke i ne mogu si zamisliti situaciju u kojoj ne bih komunicirala sa svojom kćeri, a kamoli da ne poznajem svoje unuke.

Očaravajuća priča koja je izraelski i europski bestseler, koji je dobio najvažniju izraelsku nagradu za književnost Saphir, o potrazi jedne žene da shvati kako je veza koja je započela u blaženstvu - ona majke opijene svojim jedinim djetetom - stigla do točke nevjerojatne udaljenosti. Putujući naprijed-natrag kroz vrijeme, razotkriva sjećanja i dugo zakopane osjećaje, vraća se na beskonačne postupke roditeljske brige, svake toliko jasne i naizgled dobroćudne, a opet su zajedno nekako potkopale ono što je najviše cijenila.

S izuzetnom psihološkom preciznošću, Blum prati naizgled sićušne i nevažne, a pogrešne korake i prijevare obiteljskog života, i kako je moguće prijeći granicu između zaštitničkog ponašanja i posjedovanja, a da to i ne vidimo. Neizvjesno je možemo li, ili kako, pronaći put natrag.
Na trenutke je ovaj roman poput detektivskog u kojem je Joela glavna inspektorica, ali i glavna osumnjičenica. Svjedoka nema jer je Lein otac Meir umro, pa u potrazi za tragovima Joela može samo prebirati po svojim sjećanjima i tako razotkriti obiteljski misterij rascjepa.
Svakako čitajte ovu spretno napisanu, klaustrofobičnu i uznemirujuću, a opet hipnotizirajuću priču koja skida sjaj s aureole majčinstva, a istovremeno zaobilazi muškarce.
Želim pohvaliti i stil pisanja kao i naslovnicu.