Kad se vratim – Marco Bolzano – obiteljska drama iz tri perspektive - što je to "talijanska bolest"

Gotovo da svatko od nas poznaje bar jednu ženu koja je otišla van domovine čuvati starije ljude, brinuti o njima. Novi roman sjajnog talijanskog književnika Marca Bolzana nakon prethodnog "Ostajem ovdje" govori upravo o tom "egzodusu" žena koje zarađuju u stranim zemljama ne bi li pružile bolji život djeci. I, potvrdio je što sam pomislila kad sam čula da je preveden novi Bolzanov roman - pročitat ću ga u dahu. Tako je i bilo, i potpuno me "zarobila" obiteljska drama "Kad se vratim" ispričana iz tri perspektive jedne rumunjske obitelji.

Daniela je samo jedna od žena koje ostavljaju dom, grad, domovinu i svoju obitelj kako bi brinule o onemoćalim i bolesnim starcima u zapadnim zemljama. Radi u Milanu, 24 sata dnevno, pouzdana je i njegovateljica i dadilja puna ljubavi. Živi sa starcima, spava na pomoćnim krevetima i sofama, nema privatnosti, nema slobodnog vremena, ne govori jezik ljudi o kojima brine i da - radi za bagatelu! Ta strana priče je više-manje poznata. No kakva je priča s druge strane? Što je s njihovim obiteljima? Što više Daniela pomaže tuđim (vrlo često disfunkcionalnim) obiteljima, to više zanemaruje vlastitu djecu i obitelj koja postaje - disfunkcionalna. Djeci nedostaje mama, mužu nedostaje žena, obitelj se raspala. A Danieli jako, jako nedostaju djeca, Manuel i Angelica. Svi se vrte u krug koji ne donosi ništa dobro. Obično muž napušta ženu i stvara novu obitelj, a djeca ostaju sama ili u najboljem slučaju s djedom i bakom. Majka i žena potpuno je nemoćna dok iz daljine pima takve vijesti... Djeca popuste u školi, postaju gnjevni i očajni tinejdžeri, ali sve ide "u rok službe". No kad se nešto dogodi njezinom sinu tinejdžeru, Daniela mora donijeti radikalnu odluku.

Ovaj roman me je jako dirnuo. Priča je to koja se događa svaki dan i godinama. Vratila me u djetinjstvo kada je i moja majka prihvatila posao vođenja apoteke u Njemačkoj. Povela me je sa sobom kada sam imala samo pet i pol godina. Nije me ostavila u Hrvatskoj, ali me smjestila u internat u Njemačkoj gdje sam provela godinu dana u suzama i očaju dok me ipak nije izvukla. Dozvolila mi je da živim s njom uz obećanje da ću se par sati dnevno (dok nisam u školi) uspjeti brinuti sama za sebe dok ona ne završi s poslom. Danas sam joj neizmjerno zahvalna na toj odluci. Znam koliko je ona njoj bila teška i riskantna, ali tako je moja majka ostala sa mnom i ja s njom. Manuelova i Angelicina nije.

Znakovit je i početak romana: "Nisi se trebao roditi." Tu rečenicu Moma mi ponavlja već šesnaest godina. Moma je moja majka i tako je zovem otkad znam za sebe." Prvu perspektivu onoga što se događalo u rumunjskoj seoskoj obitelji priča nam tinejdžer Manuel kojeg je jako povrijedilo to što se majka doslovno iskrala iz kuće, a da se od njih nije niti oprostila. "Djeco moja, našla sam posao u Milanu. Moram ići kako biste mogli učiti i jesti kako treba. Nema smisla razgovarati s tatom o tome, pa sam krišom otišla." Prva rečenica puna je tjeskobe, tuge, zamjeranja i navješta nevolje... Što Danielina odsutnost čini njezinoj djeci?

Roman tjera na razmišljanje i potiče rasprave na temu žena koje svoje najbolje godine troše na napuštanje vlastitih obitelji da bi brinule za onemoćale starce, radeći na crno. Analizira i stanje u svijetu vezano za brigu o starijim, nemoćnim i bolesnim ljudima, o starcima o kojima vlastiti potomci ne brinu već radije plate nekoga. Danas smo zgroženi kada čitamo o povijesti, o kolonijalizmu i robovima radu, a suočeni smo s ovakvim sustavom, modernim oblikom ropstva. Žene uglavnom rade danonoćno, uglavnom nemaju reguliran radni odnos ni ugovor o radu, za manje novce nego bi dobile "domaće" njegovateljice.

U pogovoru Marco Balzano opisuje svoje intenzivno istraživanje među radnicama-migranticama. Razgovarao je s mnogim medicinskim sestrama i otputovao u Rumunjsku. Mnoge žene poput Daniele pate od sagorijevanja, koje nazivaju "talijanska bolest". Naklonost strancima za koje se neminovno vežu uzrokuje opasnu otuđenost od vlastite obitelji i osjećaj krivnje prema djeci. Žene u sjeni, skrivene su iza "zavjesa" koje nitko ne vidi. Bolzano ne sudi, već nudi vrlo autentičnu sliku kroz nekoliko različitih perspektiva. Senzibilizira čitatelje koji ne vide te žene i možda na njih gledaju kao na migrantice koje kao da im smetaju, a temu osvjetljava sa svih strana. Otac koji je napustio obitelj, iako iz sebičnih razloga, prilično je dobro prošao, dok djeca, rodbina, susjedi i cijela seoska zajednica upiru prstom u majku. Ona je njima glavni krivac...
Bolzanove knjige prevedene su na 30 jezika. Osim što piše romane, pjesme, eseje, surađuje s radijem i predaje književnost u jednoj milanskoj gimnaziji.