Gabriel García Márquez i njegov "izgubljeni" roman - "Vidimo se u kolovozu" stiže uskoro u Hrvatsku! - posljednji roman jednog od najvećih, najvažnijih, ali i najomlijenijih pisaca

Sreća je kad se za naših života dogodi da možemo čitati djela nekih pisaca, iščekivati novu knjigu, i onda - uživati. Moja je generacija imala tu sreću da je u svojim mladim godinama izašao roman Sto godina samoće. Prvi Kolumbijac koji je dobio Nobelovu nagradu već je bio jedan od najpopularnijih pisca na svijetu, a sa svakom novom knjigom njegova je reputacija rasla. Postao je književna ikona, prva su izdanja njegovih romana prodavana u milijunskim nakladama po svijetu, i prevođena na više od 20 jezika. Nobelovu je nagradu dobio ne "samo" za "Sto godina samoće" već, kako su objasnili "za svoje romane i kratke priče u kojima se kombinira fantastično s realističnim u svijet prepun mašte, a koji reflektiraju život latinoameričkog kontinenta i njegove sukobe". A taj je čarobni kontinent imao “golpe”, državne udare, koji su se obrušavali na zemlje poput iznenadnih oluja, ostavljale krvi i lešine i usprkos bogatstvu i potencijalu imale uvijek nekako nestabilnu budućnost i mnogo sjena.
Kad je Gabo, kako su ga od milja zvali Kolumbijci, umro u svom domu u Mexico Cityja s 87 godina, njegovu su domovinu preplavili žuti leptiri koji su jedan od "sporednih" junaka i tako lijepih poetičnih slika u romanu o generacijama obitelji Buendíja. Zlatni leptir, mariposa dorado ili mariposa amarilla je, otkako su u jatima lepršali oko Mauricija Babilonija, i danas, gotovo pa simbol Gabriela Garcíje Márqueza pa će sigurno i ovogodišnjeg rođendana 6. ožujka biti mnogo, mnogo leptira. Ali dogodit će se i nešto veličanstveno.

Danas se olako barata riječima "legenda" i "senzacija", ali pred nama je zaista senzacija i jedan legendarni pisac, Gabriel García Márquez čiji će roman, posljednji kojeg je napisao, nazvan "izgubljenim romanom", izaći u cijelom svijetu baš na njegov rođendan. Tako su odlučili njegovi sinovi, režiser Rodrigo i dizajner Gonzalo García Barcha koji su često bili prevoditelji ocu koji je doduše govorio engleski, ali su interviewe prevodili oni. On bi pričao španjolski kojeg je toliko oplemenio svojim pisanjem. Dvadeset je godina, od 2000. to 2021. uz Isabel Allende i Jorgea Luisa Borgesa, Carlosa Ruiza Zafóna i Roberta Bolaña bio u svijetu najprevođeniji pisac koji je pisao na španjolskom. Četvrti je bio njegov stari rival Mario Vargas Llosa s kojim se jednom – potukao. A onda je 2023. Márquez "pretekao" Miguela de Cervantesa kao najprevođeniji pisac na španjolskom jeziku prema Svjetskoj karti prevođenja. Márquez je bio slavan i zbog samonametnutog egzila. Kao izgnanik iz Kolumbije veći je dio svog odraslog života, kao rezultat bijesa i frustracije zbog nasilja koje je zavladalo njegovom zemljom, nastanio se u Meksiku. Zbog novostečene slave i otvorenih stavova o američkom imperijalizmu, Márquez je bio označen kao subverzivac, odbijane su mu vize za SAD i zabranu je maknuo Bill Clinton čim je postao predsjednik SAD-a. Ukinuo je zabranu ulaska u zemlju, a kao svoj omiljeni roman naveo "Sto godina samoće". O Márquezu se opet pisalo...

"En Agosto Nos Vemos", preveden kao "Vidimo se u kolovozu","bio je plod konačnog napora da tata nastavi stvarati unatoč svim izgledima", rekli su sinovi. "Čitajući ga još jednom, gotovo deset godina nakon njegove smrti, otkrili smo da roman ima mnogo i vrlo ugodnih prednosti, a ničega što bi nas spriječilo da uživamo u najistaknutijim aspektima Gabina djela: njegovoj sposobnosti invencije, poeziji jezika, zadivljujućem pripovijedanju, njegovom razumijevanjem ljudskog bića i njegovoj naklonosti prema iskustvima i nesrećama, osobito u ljubavi, što je, vjerojatno, glavna tema svih njegovih djela," dodali su.

Nastala je strka i uzbuđenje – tko će dobiti prava, tko će prevesti, tko urediti knjigu. To je, kako je rekla urednica u Penguinu Random Houseu, Isabel Wall izuzetna čast. Objaviti ponovo otkriveno remek-djelo svijetu i to na deset godišnjicu smrti rijetka je prilika. Roman će izaći i kod nas, i u Americi i na španjolskom u svim zemljama španjolskog govornog područja, osim Meksika. No odmah su počele rasprave kako Gabo navodno nije želio objaviti taj roman. Posljednjih se deset godina života, naime, borio s demencijom, a posljednji su njegov objavljen roman neki kritičari dočekali na mač, a ne na nož. Svjestan da gubi pamćenje, odlučio da ovaj neće objaviti. 

Sva djela genijalnog Kolumbijca možete naći na: Gabriel García Márquez 

Možda je García Márquez znao da je veliki pisac, a možda je bio "samo" posuda u koju je kapala čarolija iz nekog drugog svijeta. Znate ono kad vam nešto uspije, pa se nakon nekog vremena iznenadite koliko je to dobro? Pred kraj je života, kada ga je zaborav, baš kao u Macondu, hvatao na sve načine i na svakom mjestu, García Márquez  je počeo ponovno čitati svoje knjige - što je prije izbjegavao. Kad ih je pročitao bio je iznenađen, a još kad je vidio svoje lice na omotima knjiga zbunjeno je pitao sina: "Odakle je sve ovo došlo?" Dirljivi su memoari sina Rodriga koji opisuju posljednje dane tate i pisca koji je bio, kako ga je nazvao The New York Times, "mađioničara književne čarolije". Iako je objavljeno da je obolio od demencije, nadali smo se da još uvijek može pisati. U svibnju 2008. objavljeno je da Márquez dovršava novi "ljubavni roman" koji još nema naslova i da bi trebao biti objavljen do kraja godine. Međutim, u travnju 2009. njegova agentica, Carmen Balcells, rekla je čileanskim novinama "La Tercera" da Márquez vjerojatno više neće pisati što je brže-bolje osporio urednik "Random House Mondadori" Cristobal Pera. On je izjavio da García Márquez dovršava novi roman "Vidimo se u kolovozu" (En Agosto Nos Vemos ). I - na tome je ostalo. Roman nije izašao.

Gabo je umro 17. travnja 2014. malo više od mjesec dana nakon svog 87. rođendana. Meksikom su zavladali žuti leptiri... Jer Gabo je 1961. preselio je s obiteli u Mexico City, i tamo je, 1965., nakon četiri godine "sušnog razdoblja" počeo pisati "Sto godina samoće". Inspiracija mu je, rekao je, došla dok su se vozili na izlet u Acapulco. Iako je doživio lijepe godine, svi su oplakivali slavnog i voljenog pisca, i u Kolumbiji i u Meksiku, u cijeloj Latinskoj Americi, u svijetu. Ako je i napisao išta, nećemo to vidjeti. 

I onda - roman.

Marquez je pred kraj života rekao sinovima da poslije njegove smrti rade što hoće – nadamo se samo da neće prodati prava za film "Sto godina samoće" – a oni su tek sada ipak odlučili tiskati roman. Podsjeća to na "slučaj Harper Lee" kad je, nakon smrti američke književnice, objavljen roman Idi postavi stražara. Senzacija? O da. Jer žena je napisala samo jedan roman, Ubiti pticu rugalicu, i onda se – povukla. Ispalo je da je "Ptica" bila drugi roman, a "Stražar" prvi, ali je objavila samo "Pticu", jedan od najljepših i tako potrebnih romana i danas, u ovom podijeljenom svijetu. Ali ona nije dala "zeleno svjetlo", nije imala djece, odluka je to bila njezine agentice pa se o tome naveliko polemiziralo. Nije pristala, nije rekla da može...

Márqueza je dao dozvolu i zato čekamo, jer roman je, kažu oni koji su ga čitali, prevodili, opremali, "stalno iznenađujući i predivno senzualan", to je "duboka meditacija o slobodi, žaljenju i misterijama ljubavi jednog od najvećih pisaca koje je svijet ikada upoznao".  

Uz najavu romana su i misli kolega. "Nijedan pisac od Dickensa nije bio tako čitan i tako duboko voljen kao Gabriel García Márquez" rekao je Salman Rushdie. "The Guardian" je napisao kako se "za malo pisaca može reći da su napisali knjige koje su promijenile cijeli tijek književnosti. Gabriel García Márquez učinio je upravo to'".

Kako? Njegov je magični realizam, on je "odgovoran" za "južnoamerički boom", kad su 1960-ih i 1970-ih relativno mladi južnoamerički pisci postali poznati i u Europi i u svijetu. Njihove su knjige bila među prvim latinoameričkim romanima objavljenima u Europi, i postali su odjednom svjetski poznati zbog svojeg pisanja, ali i zagovaranje političkog i društvenog djelovanja. Neki su imali sreću doći do tržišta i publike izvan Latinske Amerike preko prijevoda i putovanja, a neki su s tog nemirnog kontinenta ili svojih domovina otišli u egzil. "Boom" je iznjedrio i Argentinca Julia Cortázara, Meksikanca Carlosa Fuentesa, Peruanca Maria Vargasa Llosu i možda najslavnijeg, Kolumbijca nastanjenog u Mexicu - Márqueza. Oni su osporili ustaljene konvencije latinoameričke književnosti, eksperimentirali su (kao u slikarstvu nekoć impresionisti), pomakli, promijenili, a zbog političke klime Latinske Amerike 1960-ih bili su i jako politični. "Nije pretjerivanje", pisao je kritičar Gerald Martin, "reći da je Južna Amerika bila poznata po dvije stvari iznad svih ostalih u 1960-ima. To je bila, prije svega, kubanska revolucija (iako Kuba nije u Južnoj Americi), njen utjecaj na Latinsku Ameriku i Treći svijet općenito, i drugo, procvat latinoameričke fikcije. To je promijenilo sliku kontinenta u kojem su lijepe žene i ljudi koji pjevaju i plešu i nose velike šešire. Južna je Amerika, Márquezovo "čudesno carstvo" kako je rekao kubanski je pisac Alejo Carpentier i opisao Gabin stil kao magični realizam. "Bilo u fikciji ili publicistici, u epskom romanu ili priči, Márquez je sada prepoznat kao "najpopularniji i možda najbolji pisac na španjolskom od Cervantesa" rekao je Carlos Fuentes. "On je jedan od onih vrlo rijetkih umjetnika koji uspijevaju zabilježiti ne samo život, kulturu i povijest jedne nacije, već i čitavog kontinenta, i majstor pripovjedač" koji nam, kako je The New York Review of Books jednom napisao, "na svakoj stranici daje  čudo i ekstravaganciju života."

Treba li ovom svijetu "Vidimo se u kolovozu"? O da! Treba. Ne samo zato što sam pristrana i što mi je Gabo jedan od najdražih pisaca. Treba, jer u svakom svijetu uvijek dobro dođe čarolije... Zato, "vidimo se u ožujku" kad ćemo u ruke primiti "izgubljeni", pa pronađeni posljednji roman velikog Gabe.

Sandra Veić Sukreški