Euforija – Elin Cullhed - posljednja godina Sylvije Plath u sjajnom romanu

Već je svima poznato da sam pomalo "opsjednuta" životom, stvaralaštvom i tragičnim završetkom života pjesnikinje i književnice Sylvije Plath o kojoj je napisan i objavljen golem broj stranica, studija, romana... U svim je književnim djelima Sylvijin muž Ted Hughes sveden na ulogu "muža" i nije imao "pravo glasa" jer je u fokusu bila ona. Za života, izgleda, to mu je i odgovaralo, jer nikad nije pričao o njihovoj vezi. Sve dok pred svoju smrt nije objavio zbirku pjesama "Rođendanska pisma" i na neki način prekinuo šutnju i ignoriranje razno raznih verzija opisa njihovog odnosa. Iako Poet Laureat u javnosti je najčešće povezivan kao okrutan muž tragično umrle pjesnikinje kojeg su njezini obožavatelji optuživali kao glavnog krivca.

A onda je 2015. godine je nizozemska književnica Connie Palmen napisala sjajnu knjigu "Ti kažeš" temeljenu na faktografiji. Uvjerljivi portret slavnog pjesničkog para kroz naraciju Teda Hughesa prikazuje njihovu samouništavajuću ljubav , kreativnu povezanost i konstantne neuroze. Inspiracija i glad oko te teme kod književnika ne prestaje. Taj pjesnički par intrigira i dalje mnoge pa i švedsku spisateljicu Elin Cullhed koja se je i sama našla u sličnoj situaciji kao žena autora, majka male djece dok se pokušavala dokazati kao spisateljica. Elin pametno kombinira stvarni sadržaj s izmišljenim prikazima postupaka i emocija Sylvije Plath, žene koja je bila razapeta između majčinstva, neovisnosti, književnosti i vlastite tame. Njezin brak s pjesnikom Tedom Hughesom bio je pun tragičnih uspona i padova. Sylvia je postala žrtvom svog vremena, prisiljena na norme i uloge koje nije mogla (ili nije htjela) ispuniti. Odrasla u Americi koja je imala "lov na vještice" i prijetnju hladnog rata, očekivane uloge kao žene i depresije u njoj su pobudile želju za pobunom - preko književnosti. Nesretne okolnosti, njezina poezija i kontinuirani uspjeh njezine jedine knjige "Stakleno zvono" učinili su je ikonom feminističkog pokreta zbog kojeg se uvijek iznova spominje i veliča.
Već je na prvim stranicama romana jasno da će tema biti sve samo ne "lagana" jer opisuje posljednju godinu Sylvijinog života koja je bila izrazito teška i nabijena emocijama. Karakteriziraju je opsesivne misaone strukture, razni psihološki problemi, suicidalne misli, konačni neuspjeh braka koji se evidentno raspada i mnogi toksični odnosi. Uglavnom je riječ o zajedničkom životu bračnog para, Sylvijinoj trudnoći i njezinoj borbi za slobodnim razvojem kao književnice. Elin uvjerljivo uspijeva prikazati Sylviju, što i nije čudno ako se i sama našla u sličnoj situaciji. Kroz perspektivu pripovijedanja u prvom licu, kroz Sylvijine oči, ona daje priču o ženama i borbi da uz majčinstvo i pritisak društva, ambicija, Syvijine bolestii i iz te perspektive njezine borbe. Nemilosrdni pogled iznutra koji je ovdje predstavljen na vjerodostojan i autentičan način, omogućuje nam da suosjećamo sa Sylvijom, iako me ona svojim ponašanjem itekako odbijala. Bilo je trenutaka kada sam namjerno odlagala knjigu. Povremeno sam htjela uletjeti u njihovu kuću i prodrmati Sylviju za ramena i reći joj da se sabere. Ali, to ne ide tako s ozbiljnom bolesti kakva je depresija. Ova, Elinina Sylvia se pred nama skoro raspala na komadiće. Iz manično euforične faze padala bi u duboku depresiju i sumnjala u sebe. Prava je žrtva koja pati i postaje nepodnošljiva. Njezin emocionalni svijet je poput bijesnog vrtloga. Ta različita ponašanja čine je vrlo uvjerljivom kao osobom, a ovaj roman vrijedan čitanja. Ona sebe uvijek iznova vidi u natjecanjima koja je sama odabrala, patljiva je i ponekad nepodnošljiva. Njezin je emocionalni svijet ekstremno promjenjiv i pun grižnje savjesti, na trenutke je pretjerano prijateljski raspoložena, da bi u isto vrijeme postala opsesivno zahtjevna. Pred kraj nas autorica, srećom, pošteđuje opisa samoubojstva 1963. jer roman završava otprilike dva mjeseca ranije, nakon Sylvijina preseljenja u London. Ali, postavljeni su tragovi, tamni obrisi u Sylvijinu naizgled svijetlu pripovijest. Sylvia je na izmaku snaga, iako je upravo to bilo njeno najproduktivnije razdoblje pjesničkog i kreativnog stvaralaštva pjesnikinje koju nazivaju najvećom 20. stoljeća.

"Euforija" je prevedena na više od 25 jezika i dobila je prestižnu književnu nagradu "August". Zanimljivo je da je ove veljače bila 50. godišnjica Sylvijine smrti, da uskoro izlazi kod nas "Stakleno zvono" pa svakako pročitajte ovu priču - ja sam je čitala baš oko obljetnice i ponovo me obuzelo divljenje i fascinacija s tom sjajnom, mladom, nesretnom, talentiranom ženom. Jer, "Stakleno zvono" srušilo je mitove o ženama, ulogu žena kao "samo" majki i kućanicama 1950-ih, otkrilo ženin seksualni identitet i otvorilo pitanje mentalnog zdravlje u vrijeme kada su to bile taboo teme, kad je uloga žene bila uklesana u (patrijarhalni) kamen, kad su se trebale udati i rađati i kad su se žene borile da pronađu svoj glas. Sylvijin odjekuje snažno i danas.

"Euforiju" je bolno čitati, ali – usred sve te patnje − ona je i veličanstvena. Roman je to koji se bavi vječnim problemom žena: kako je biti rascijepljen između sebe same i bivanja majkom. – Dala-Demokraten