Dućan Nebo i zemlja – James McBride – veliki Američki roman koji slama i iscjeljuje srce

Ovaj složeni, lijepi roman pročitala sam u par dana. Na početku mi je bilo malo teško pratiti sve te silne likove, njihova imena, boju kože, zanimanja i uloge, ali onda je jednostavno sve sjelo na svoje mjesto. McBride je dizajnirao uvjerljiv ambijent post-depresijske ere u Americi. Počinje kao misterij oko ubojstva, ali je zapravo bogat portret zajednice, one koja je duboko podijeljena rasom, etničkom pripadnošću i klasom, ali i zajednicom koja se okuplja i spaja oko onoga što je najvažnije – borbe protiv netrpeljivosti, prevare i licemjerja. Priča obiluje bogatim razvojem karaktera i ostavlja čitatelja s puno pitanja. James McBride ima taj dar da zagrli čitatelja objema rukama i vodi ga kroz svaku stranicu iskreno i s humorom. Njegovi likovi su puni suosjećanja i ljudskosti. Ova knjiga daje nadu i pruža ljubav, revolucionarna je knjiga o rasi, religiji i povijesti, a McBride je bio inspiriran pričama svoje bake, židovske imigrantice iz Poljske koja je vodila trgovinu hranom u dominantno crnačkom naselju u Pottstownu u Pennsylvaniji 1920-ih i 1930-ih godina.

Knjiga počinje 1972. godine u gradu Pottstownu u Pennsylvaniji, gdje za vrijeme iskapanja temelja za novi stambeni kompleks radnici pronađu kostur na dnu bunara. Tko je to bio i kako je tamo dospio bile su dvije dugo čuvane tajne stanovnika Kokošjeg brijega, Chicken Hills, sada oronulog kvarta gdje su živjeli Židovi, Afroamerikanci i talijanski imigranti rame uz rame dijeleći svoje ambicije 1940-ih godina.
Neki predmeti pronađeni u blizini tijela, poput mezuze, navodi policajca da ispita jedinog židovskog stanovnika grada, Malachija, koji živi u napuštenoj sinagogi. Ali mjesto zločina "odnese" uragan Agnes. Vraćamo se u Pottstown 1920-ih i 1930-ih, na Kokošji brijeg, mjesto gdje su Moše Ludlow, židov emigrirao iz Rumunjske i njegova žena Chona skladno živjeli, vlasnici su lokalnog kazališta s plesnom dvoranom i trgovinom mješovitom robom "Nebo & Zemlja" koju vodi Chona. Moše je bio uspješan Amerikanac, ali još je vjerovao u magiju. Kokošji brijeg je bila siromašna zajednica s većinskim crnačkim stanovništvom, a Crnci Kokošjeg brijega voljeli su Židovku bugarskog porijekla Chonu. Gledali su je kao žilu kucavicu slobode, bila je više od "samo" susjede. Bio je to dokaz američke otvorenosti za jednakost. Ipak u središtu ove ekspanzivne priče nalazi se crni dječak Dodo, dvanaestogodišnje siroče koji je godinama prije oglušio od eksplozije peći, a majka mu je par godina nakon toga umrla od teške bolesti. Pod svoje okrilje uzeli su ga Moše i Chona. No dobiju obavijest i naredbu da dječaka moraju predati kako bi ga država smjestila u ozloglašenu državnu bolnicu za lude i slaboumne Pennhurst*. Chona je jako protiv toga, skriva dječaka kod svoje prijateljice Afroamerikanke Beatrice koja ima puno djece, s nadom da ga tamo vlasti neće tako lako pronaći. Treba li taj židovski par riskirati već tako i tako izazovne živote kako bi dječaka pokušali spasiti od najgore sudbine? Kulturna uvjerenja i strahovi isplivavaju na vidjelo u cijeloj toj neobičnoj diskriminiranoj zajednici., a što vodi ka istinskim, dubokim i trajnim vezama, često s više neizgovorenog razumijevanja nego eksplicitnom suradnjom.

Osim Mošea i Chone zavoljela sam Natea, čovjeka nasilne prošlosti koji je pronašao stabilniji život i želio biti očinska figura crnom gluhom dječaku. Nate i njegova žena Addie planirali su osloboditi dječaka. Sviđala mi se Novinarka koja je pekla najbolju pitu na svijetu, kao i hrabra crnkinja Miggy koja je imala snažne veze među utjecajnim ljudima koji su mogli pomoći u spašavanju dječaka. Crnkinje Kokošjeg brijega bile su usko povezana zajednica, većina radi kao sluškinje kod bijelaca, svakog jutra odlazeći niz Brijeg do grada kako bi prale odjeću, kuhale hranu, odgajale djecu i omogućavale bjelkinjama život pun povlastica.

Povijesni roman Dućan Nebo i Zemlja prepun je empatije, ljubaznosti, i priči o suživotu jedne zajednice Na mjestima je knjiga srceparajuća, a posebno me dirnula Chonina sudbina i Dodina nevolja. Chona je bila moj omiljena junakinja, sa srcem od zlata koja je uvijek davala namirnice na dug crnim susjedima i hranila gladnu djecu iz susjedstva. Prizori iz ozloglašene umobolnice su bili jednako srceparajući i plakala sam za Dodom i molila za njegov spas. Mc Bride je vješto zabilježio političke i društvene komentare iz 1930-ih godina, kako je Amerika dočekala imigrante i kako se suočava s uzvratom bijelih zajednica prema obojenom susjedstvu. Moja je preporuka: obavezno čitati ovaj lijepi roman, osobito tražite li vjernu snimku društvene klime 1930-ih u Americi. Mc Bride osvjetljava borbu onih na marginama društva i snagu ljubavi i zajednice.
Ako vjerujete u dobro u moć zajednice ovo je knjiga za vas.

Roman je bio nominiran ili je osvojio razne nagrade, mnoge američke, a obuhvaćaju širok raspon kategorija od povijesne fikcije do povijesnih misterija (nagrada Kirkus, Libby Book Award, National Jewish Book Award, Ohioana Book Award..), a New York Times ju je proglasio jednom od stotinu značajnih knjiga 2023.

*Penhurst je mračna, mračna priča o jednoj od najvećih i najstarijih američkih institucija za one drugačije, bolesne, stare... Eastern Pennsylvania State Institution for the Feeble-Minded and Epileptic osnovana je 1903. kad je država odobrila osnivanje "državne ustanove za slaboumne i epileptičare". Povjerenstvo je trebalo imati na umu broj i status slaboumnih i epileptičara u državi i odrediti smještaj za izgradnju doma za brigu o njima. "Otkrili" su 1146 slaboumnih osoba u "ludnicama" i 2627 u ubožnicama, bolnicama, popravnim domovima i zatvorima, a kojima je bila "hitna potreba za specijaliziranom institucionalnom skrbi". Trebala bi primiti najmanje 500 zatvorenika ili pacijenata, počela je gradnja, a u studenom 1908. u bolnicu je primljen "Pacijent broj 1". U samo četiri godine rada, Pennhurst je bio prenapučen i počeo primati imigrante, siročad i kriminalce.
"Stanari" su klasificirani u mentalne kategorije (imbecili ili umno poremećeni, "ludi"), u tjelesne kategorije (epileptičari ili zdravi) i u stomatološke kategorije (dobri, loši ili liječeni) nakon prijema, bili bi raspoređeni na izradu madraca, izradu i popravak cipela, poljoprivredu, pranje rublja, šivanje, pečenje, mesarstvo, bojanje i rad u trgovini. A onda je 1913. zakonodavno tijelo imenovalo Komisiju za skrb o slaboumnima koja je izjavila da su "osobe s invaliditetom nepodobne za državljanstvo jer predstavljaju prijetnju miru", te je preporučilo program skrbništva. Komisija je željela spriječiti miješanje gena zatvorenika s općom populacijom. U dvogodišnjem izvješću koje je podnio Upravni odbor, glavni liječnik Pennhursta citirao je Henryja H. Goddarda, vodećeg eugeničara: "Svaki slaboumnik je potencijalni kriminalac. Javnost, iako danas više nego ikad prije, uvjerena da je dobro izdvojiti idiota ili izrazitog imbecila, još se nije uvjerila u ispravno postupanje s defektnim delinkventom, koji je pametniji i opasniji od individua". Upravni odbor pokrenuo je 1916. plan za izgradnju kuća posebno za žene kako bi ih odvojio od muškaraca, djelomično kako bi spriječio trudnoću. Krajem 1960-ih počelo se pisati po uvjetima u Penhurstu, a 1981. ga je "Time" opisao kao "mjesto s nedostatkom osoblja, prljavo i nasilno." Napokon je 1983. devet je zaposlenika optuženo za optužbe za šamaranje i premlaćivanje pacijenata (neke u invalidskim kolicima) do organiziranja da pacijenti napadaju jedni druge. Lavina je krenula... Godine 1977., američki okružni sudac Raymond J. Broderick presudio je da uvjeti u državnoj školi Pennhurst krše ustavna prava pacijenata, tužbi obitelji i pacijenata su se kasnije pridružile Sjedinjene Države i Udruga za retardirane građane Pennsylvanije i konačno je zatvorena 1987. nakon 79 godina (!) kontroverzi.
Jedna od najstarijih i najvećih institucija u SAD-u bila je dom tisućama (neki kažću stotinama tisuća) ljudi. Na dan kad je sudski nalog donesen 1978. ljudi koji su tamo živjeli, njih 1156 preseljeni su u male društvene domove (Community Living Arrangements), a proces deinstitucionalizacije trajao je devet godina i uključivao je raspravu o planovima liječenja sa svakom osobom i obitelji. Ali ljaga nije bila isprana.
Za vrijeme boravka pacijenti nisu imali kontakte ni sa kim izvan Pennhursta, nisu znali ni koje je doba dana, n i kakvo je vrijeme i bili su potpuno izolirani od vanjskog svijeta. Nije to bio jedini slučaj: užas Willowbrookea je razotkrio u potresnoj reportaži Geraldo Rivera nakon što su ga liječnici, zgroženi onim što su vidjeli pustili unutra da kaže svijetu što se zapravo događa iza zatvorenih vrata. Ispalo je da je država iz obitelji izdvajala slabovidne, gluhe, tjelesne invalide i prisilno ih smjestila u ustanove. Ispalo je da, da "očiste" populaciju.