Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja – Mary Ann Shaffer & Annie Barrows – očaravajući epistolarni roman

Imali ste pravo svi vi koji ste mi preporučili ovu knjigu. Predivna je! Zaljubila sam se u nju nakon prvih par stranica.

U siječnju 1946., 32-godišnja Juliet Ashton kreće na turneju po Engleskoj kako bi promovirala svoju knjigu koju je napisala pod pseudonimom Izzy Bickerstaff, a kompilacija je komičnih kolumni koje je napisala o životu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako je koristila pseudonim, Juliet piše svom izdavaču da želi povući taj lik i pisati pod svojim pravim imenom.
Jednoga dana dobila je pismo od nekog Dawseyja Adamsa, koji živi na otoku Guernsey i koji ima njezin primjerak "Essays of Elia" . Dawsey želi saznati više o autoru, Charlesu Lambu i Juliet mu šalje Lambovu knjigu i u pismima slučajno saznaje da je Adams dio "Guernsey Literary and Potato Peel Pie Society" . A to je društvo počelo kao paravan za stanovnike koji su kršili policijski sat za njemačke okupacije Guernseyja. Juliet se počinje dopisivati s nekoliko članova Društva, nadajući se da će imati dosta materijala za članak koji piše o dobrobitima književnosti za dodatak uglednog "The Times Literary". Što više Juliet saznaje o Dawseyju i stanovnicima otoka Guernsey, sve je znatiželjnija i na kraju odluči i otputovati na otok. Upoznaje članove, ali i doznaje da su za vrijeme rata Nijemci uhitili Elizabeth McKenna, omiljenu osnivačicu Društva, i poslali je u zatvor u Francuskoj t. Članovi Društva odgajaju njezinu kćer Kit dok se Elizabeth ne vrati. Juliet priihvaćaju kao staru prijateljicu i pomaže im čuvati Kit. Jer to su ljudi koje je možda spojilo jedno pismo, ali daleko ih više spaja ljubav prema knjigama. A onda dolazi još jedno pismo, od Francuskinje koja je s Elizabeth bila u koncentracijskom logoru Ravensbrück....

Sviđa mi se što ova knjiga govori o knjigama i ljubiteljima knjiga, ali i o pričama iz ratnog i poslijeratnog Londona i Guernseyja pod njemačkom okupacijom. Iako je priča puna ljubavi i svakodnevnih životnih situacija, nisu izostale ni strahote rata i nacističke ere, iako je okosnica romana ljubav i prijateljstvo.
Ono što je posebno, je stil pisanja ovog romana – u obliku razmjene pisama koji danas u vrijeme SMS poruka, mailova i društvenih mreža djeluje baš nostalgično. Tu je i prekrasan jezik izražavanja , napisan na tako šaljiv i šarmantan način. Na Guernseyju se također može osjetiti srdačnost ljudi koji su još uvijek pravi susjedi i pomažu jedni drugima. Snažni likovi dobro su razvijeni i čine mi se vrlo stvarnima. Autorica je dobro pronašla ravnotežu između duhovite priče, ali i ozbiljnih ratnih tema, stvarajući vrlo dirljiv miks. Donekle sladak ton samo mi je rijetko zasmetao. U svakom slučaju, ovo je drugačijii roman koji će se posebno svidjeti onima koje zanima povijest, priče koje se temelje na stvarnim događajima i - ljubiteljima lijepog pisanja.

Ovo je i knjiga za sve knjigoljupce i sve koji vjeruju u ujedinjujuću snagu književnosti. Za mene je bio užitak čitati, stranicu po stranicu, a ime kluba prijatelja (Guernseyer Friends of Poetry and Potato Peel Casserole Club) još me tjera na razmišljanje kako bih ja nazvala književni krug u kojem povremeno pričam o knjigama……I da ova knjiga me potakla da uskoro otputujem na otok Guernsey. Slike otoka su zaista primamljive. Bilo mi je fora saznati o kanalskim otocima koji se nalaze između Engleske i Francuske, a o kojima do sada nikad nisam čula. Knjiga me je potaknula na istraživanje i googlanje tih otoka i njihovih stanovnika. Osim toga autorica romana, Amerikanka Mary Ann Shaffer, bila je knjižničarka, a roman koji je pisan epistolarnim stilom njezin je prvijenac koji je završila sa 70 godina uz pomoć svoje nećakinje, spisateljice Anne Barrows. Nažalost, nije dočekala uspjeh i svjetsku slavu svog romana jer je knjiga objavljena nakon njezine smrti 2008. godine.

Od mene najveća preporuka za ovaj roman neobičnog stila, neobična imena i nezaboravnih likova.

Guernsey je drugi najveći otok skupine Kanalskih otoka, 43 km zapadno od poluotoka Cotentin, Normandija. Skupina osim njega ima još tri naseljena otoka Herm, Jethou i Lihou te mnogo malih otočića i hridi. Na Guernseyu živi oko 64 000, ljudi a velik je 62 km četvornih. Normanska i francuska kultura utjecale su na tradicionalni jezika otoka, Guernésiais, no otok je zasigurno proslavio francuski pisac Victor Hugo koji je ovdje u azilu proveo petnaest godina i baš tu napisao neka od svojih najpoznatijih djela. Od 30. lipnja 1940. Kanalsko otočje okupirale su njemačke trupe. Sedamnaest tisuća ljudi od ukupne populacije Guernseyja od 41 000 evakuirano je u Englesku prije njemačke okupacije, a među njima je bilo 80 posto djece s Guernseyja koja su ratne godine provela kod rođaka ili stranaca u Velikoj Britaniji. Većina djece vratila se kući nakon završetka rata 1945. Nacisti su deportirale više od 1000 stanovnika Guernseyja u logore u južnoj Njemačkoj, osobito u Lager Lindele. Guernsey je oslobođen 9. svibnja 1945. Kasnih 1940-ih otok je sanirao oštećenja nastala za vrijeme okupacije.

Ali Guernsey je pomalo neopjevani heroj Drugog svjetskog rata. Okupiran i odsječen od svijeta iskusio je svu okrutnost nacista: "Nijemci su cijelo vrijeme postavljali bodljikavu žicu. Minirali su sve plaže. Posvuda su postavili topove, podigli osmatračnice. Pretvorili su Guernsey u tvrđavu”. Kad je Hitler, naime,  shvatio da neće moći osvojiti Britaniju, naredio je da se Kanalski otoci pretvore u neosvojivu utvrdu, kao dio Atlantskog zida koji je trebao služiti kao obrana od savezničke invazije. Hitler je silno želio učvrstiti mali komad Britanije koji je uspio okupirati. Tako je obala otoka betonirana, i činila je osam posto cijelog Atlantskog zida, koji je prekrivao obalu zapadne Europe i Skandinavije. Zapravo, maleni otok Guernsey bio je jedno od najutvrđenijih mjesta na Zemlji u to vrijeme! Gradili su bunkere, puškarnice, tunele, a za gradnju su koristili ratne zarobljenike:"Većina robovskih radnika došla je na Otoke 1942. Držali su ih u otvorenim šupama, iskopanim tunelima, a samo neke u kućama. Provedeni su po cijelom otoku do njihovih radnih mjesta: mršavi do kostiju, odjeveni u otrcane hlače kroz koje se vidjela gola koža, često bez kaputa koji bi ih zaštitili od hladnoće. Bez cipela i čizama, noge su im bile zavezane krvavim krpama. Mladi momci, 15 i 16, bili su toliko umorni i izgladnjeli da su jedva mogli stavljati nogu pred nogu. Stanovnici Guernseyja stajali bi pred njihovim vratima i nudili im ono malo hrane ili tople odjeće koje su mogli izdvojiti."
Na tisuće fizičkih radnika dovedeno je iz Europe kako bi pomogli u izgradnji ove tvrđave. Dok su kvalificirani radnici dobivali malu plaću, većinu su tretirali kao robove, bili su bez hrane ili pristojnog skloništa, prisiljeni raditi duge sate na utvrđivanju Guernseyja. Jer Guernsey je bio odsječen od vanjskog svijeta: "Nijemci su zatražili 1942. sve bežične uređaje – naravno, bilo je skrivenih, slušanih u tajnosti, ali ako bi vas uhvatili, mogli ste biti poslani u logore. Zato ne razumijemo toliko stvari o kojima sada možemo čitati." Svi su radiji bili zabranjeni, a otoci odsječeni od Britanije i vanjskog svijeta, a sve su vijesti bile jako iskrivljene od njemačke propagande. Nisu imali pravog pojma što se događa. Nakon Dana D, zalihe na otoku su presušile, a i lokalno stanovništvo i Nijemci bili su na rubu gladi.
Dok su Isoline zalihe domaćeg žestokog pića održavale raspoloženje Društva u knjizi i filmu, alkohol je zapravo bio vrlo rijedak tijekom rata. Uz to, otočani su sakrivali odbjegle ropske radnike: "Elizabeth je, bezobzirna kao i uvijek, počinila zločin koji su njemačke okupacijske snage izričito zabranile – pomogla je sakriti i nahraniti odbjeglog zarobljenika njemačke vojske. Uhićena je i osuđena na zatvor na kontinentu."
Tajno društvo je doista postojalo, ali ne "Društvo za književnost i pitu od krumpira s Guernseyja" već "Guernsey Underground News Service", GUNS. Uz pomoću skrivenih radija saznali bi istinu, napravili tajne biltene koje bi dijelili sumještanima.
A zgodno je i ovo: knjiga koja je Juliet spojila s otočanima je zbirka eseja Charlesa Lamba, engleskog esejista, pjesnika i antikvara u nas poznatog po pričama za djecu "Priče iz Shakespearea", koju je napisao u sa sestrom Mary Lamb.

Mary Ann Shaffer je zapravo planirala napisati biografiju Kathleen Scott, žene engleskog polarnog istraživača Roberta Falcona Scotta. Istražujući građu za roman, otputovala je u Cambridge i otkrila da su dokumenti gotovo neupotrebljivi. Isfrustrirana, odlučila je ostatak putovanja provesti na otoku Guernsey, jednom od Kanalskih otoka, koji su poznati po tome što su geografski bliže kontinentalnoj Francuskoj nego Ujedinjenom Kraljevstvu. Čim je stigla, zračna luka je zatvorena zbog guste magle i cijelo je vrijeme provela u knjižari zračne luke, čitajući o povijesti njemačke okupacije otoka za vrijeme Drugog svjetskog rata. Roman je 2. kolovoza 2009. došao na prvo mjesto liste najprodavanijih knjiga The New York Timesa i zadržao se 11 tjedana. Prodano je više od pet milijuna primjeraka u svijetu.

Mike Newell je režirao 2018. film po romanu s Lily James kao Juliet Ashton. Film je zaradio 15,7 milijuna USD-a diljem svijeta i dobio pozitivne kritike kritičara.Mary je kao knjižničarka radila u javnim knjižnicama San Anselmo, Larkspur i San Rafael, bila je urednica u Harper & Rowu, a radila je i kao prodavačica knjiga u knjižarama u Larkspuru i Corte Maderi. Umrla je sa 73 godine.