Drago mi je da je Mama mrtva – Jennette McCurdy – toksično zlostavljanje u obitelji

Priznajem naslov "Drago mi je da je mama mrtva" je provokativan i pogađa kao maljem u glavu.
Eksplozivan i iskren prvijenac me je već nakon par stranica izuo iz cipela, šokirao i dirnuo u srce. Intrigantan naslov otkriva ono što sam kao čitateljica očekivala: obračun. Ali kako, obračun s vlastitom majkom? Kako je moguć tako brutalan naslov? Što se tu zapravo događa? Mnogi od vas ste me to pitali. Čudili se kada sam najavila knjigu, zgražavali se nad ovim naslovom. Ali, on je vrlo realan, nužan i brutalno iskren. Zar roditelji ne mogu biti zlostavljači, narcisi, manipulatori? Itekako, na žalost, mogu. Najčešće se najgora zlostavljanja nad djecom događaju upravo unutar najuže obitelji. Jennette McCurdy iskreno progovara o prevladavanju toksičnih odnosa unutar obitelji, o zacjeljivanju i podnošenju posljedica smrti manipulativne i toksične majke.
Volim ovaj tip knjiga, autobiografske, brutalno iskrene, bizarne, priče s neočekivanim obratima i ishodima. Zato će ovo biti jedna od najboljih knjiga koju sam pročitala u 2024. godini.
U prvom dijelu autobiografskog romana Jennette krajnje otvoreno opisuje kako ju je majka kao dijete tjerala da postane glumica. Izbjeljivali su joj zube i bojali kosu kako bi dobila što više uloga. Majka je uvijek odbacivala kćerine vlastite potrebe kao besmislene i prikazivala kćer kao nezahvalnu i lijenu. Jennette vrlo slikovito opisuje svijet show businessa u koji je doslovno bila gurnuta, mnoge naporne audicije za glumce, mnoge teško ostvarene male proboje na putu do još veće slave. Na kraju "kćerkica Net" ne želi ništa više nego ugoditi svojoj majci. Brzo je prihvatila metodu smanjenog unosa kalorija koju joj je majka preporučila kada je imala 11 godina a da bi što dulje zadržala svoje dječje oblike i karakteristike. Naučila je rano tumačiti suptilne signale svoje majke kako bi mogla što brže reagirati na promjene njezina raspoloženja. Kuća im je bila u totalnom neredu i sa svoja tri brata jedva je pronalazila neki stolac da u miru pojede skroman obrok ili odmori. Često nisu mogli pronaći krevet u koji su trebali leći i spavati – od nereda i nepospremanja. Čak i nakon majčine smrti (od raka i to kroz četiri ciklusa recidiva), Jennette ostaje emocionalno povezana s majkom. Njezina je kronična bulimija konačno prisili da počne s terapijom. Ali kada na red dođe preispitivanje njezinog odnosa s majkom, ona užasnuta prekida terapiju. Šokantno je i duboko dirljivo koliko bulimija utječe na Jennette. Tek nakon još jednog pokušaja uspijeva se suočiti sa svojom pričom i malo po malo pronaći svoje granice. Knjiga me duboko dirnula i šokirala.

Ova životna priča bi mnogima mogla pomoći da osjećaju ono što do sada nisu smjeli osjećati, a kamo li izreći na glas. Svima onima koji se nose s ovom vrstom traume mogu lakše razumijete svu kompleksnost udaljavanja od toksičnog zlostavljanja u obitelji. Za Jennette to nije bio izbor, već nešto što je morala učiniti da bi preživjela i, kad-tad, počela samostalno živjeti i rasti. Rane nastale zbog nerazumijevanja nije mogla izliječiti tako što bi natjerala druge da je razumiju, već jer je imala hrabrosti sama se suprotstaviti nevoljama, uz osjećaj srama i dopuštenje da postavi oslobađajuće granice koje su joj spasile život.
Njezina emocionalna patnja dovela je do stanja beznadnosti, depresije, ovisnosti, poremećaja u prehrani, sumnji u samu sebe, odustajanja od vlastitih potreba, prigušivanje vlastite mladenačke radosti, utišavanja njena unutarnjeg glasa. Nezdrava odanost, pokoravanje nestvarnim očekivanjima i pritiscima, samosabotaža i podčinjavanje, žestoka ljutnja i intenzivno potiskivanje vlastitih osjećaja neke su od posljedica ponašanja koje je usvojila. Sve se to događalo na nesvjesnoj razini.
Ta potresna borba i odlučnost i snaga, o tome je ovdje riječ, a Jennette nas je podsjetila da savršena obitelji ne postoji i da bolni obiteljski problemi mogu ostaviti dubok trag dugo nakon samih interakcija koje su ih prouzročile. Bilo je tu zadiranja u intimu, posramljivanja, špijuniranja, kontroliranja, sklonosti pretjeranom raspravljanju, ocrnjivanju i laganju od strane njezine majke. Toksična obiteljska dinamika je u potpunosti potkopala kreativnost, nezavisnost i osobnu odgovornost. Prema kraju knjige Jennette dolazi do još jednog šokantnog otkrića.
Zaključak nakon čitanja ovog potresnog svjedočanstva je da se svatko smije pobrinuti za samoga sebe i vlastite potrebe.