Djevojka u plavoj haljini, na prozoru u sumrak – Alena Schröder - o majkama i kćerima i tajnama koje ih povezuje kroz generacije

Kakva prekrasna knjiga! Njemački bestseller "Djevojka u plavoj haljini, na prozoru, u sumrak" priča je o četiri generacije žena, o njihovim odlukama i teškoćama kroz odnose majki i kćeri, a istovremeno roman o sudbonosnim ljubavnim vezama, progonu Židova i holokaustu. Sve teme o kojima volim čitati.

Evelyn, baka, bivša liječnica, tvrdoglava, stroga, i ogorčena devedesetpetogodišnjakinja živi u domu umirovljenika i radije potiskuje sjećanja na prošlost, nego da svojoj dvadesetsedmogodišnjoj unuci Hannah, koja ju redovno posjećuje, prizna svoje osjećaje i ne tako ugodne uspomene iz najranijeg djetinjstva. Jer Evelynin život nije baš najbolje počeo... Hannah studira njemački u Berlinu, nesretno je zaljubljena u svog profesora i zapravo ne zna kako bi trebala izgledati njezina budućnost. Rano je ostala bez majke. Posjećujući baku u domu, otkriva pismo iz Izraela o ratnom povratu imovine i vrijednih umjetnina. No Hannah je sigurna da njezina obitelj nije ni najmanjeg židovskog podrijetla i nije joj jasno kakvu bi imovinu njezina baka ili majka mogla potraživati. Njena znatiželja sve je veća, a u svom istraživanju dobiva podršku mladog kolege, stručnjaka za nacionalsocijalizam i istražitelja koji radi za izraelski ured. Malo-pomalo uspijeva dešifrirati svoju obiteljsku povijest, iako u tome nimalo nema podršku bake.

Tajanstvena priča se polako otkriva i to ovoj knjizi daje posebnu čar i napetost. Sve počinje sa Sentom, Evelyninom majkom, a Hannahinom prabakom. Senta je bila pametna i vesela mlada žena koja je nakon Prvog svjetskog rata planirala sa svojom prijateljicom Lotte napustiti Rostock i otići u Berlin te tamo slobodno i neovisno živjeti. U tim planovima ju je omela neplanirana trudnoća s Ulrichom. Vjenčaju se no Sentu taj nepromišljeni brak guši. Obiteljske obaveze su previše za nju. Brigu za malenu bebu doživljava kao veliki i nepodnošljivi teret. Odluči napustiti muža i kćer misleći kako će se ubrzo po nju vratiti, samo da se snađe i sredi u Berlinu. Ali za Sentu počinje novi život, pun izlazaka, novih mogućnosti, ponuda za posao i ona vrlo brzo postaje uspješna novinarka, izdavačica i spisateljica. No nad Europom se, a pogotovo Berlinom, nadvija crni oblak nacionalsocijalizma. Počinje Drugi svjetski rat, deportacije Židova i oduzimanje imovine i umjetnina. Sve se mijenja. Rat na svakome ostavlja neizbrisive. Nekoliko glasova isprepliću se u jedan i drže nas "na rubu sjedala" sve do kraja.

Iz stranice u stranicu priča postaje nevjerojatno fascinantna i toliko intenzivna da se teško odmaknuti od knjige na jedan trenutak, ali je i dirljiva i autentična i lijepa. Snaga i čvrstina ovih žena, njihova pobuna protiv društvenih očekivanja i uloga, njihova nijemost, nedostatak ljubavi, šutnja, strahote rata, nehumanost nacionalsocijalista tjeraju vas da roman doslovno "gutate". Likovi su uzbudljivi, stvarni i uvjerljivi, a nižu se pitanja: kakva su bila očekivanja i kolika je bila bol koja dolazi s majčinstvom i kako to uskladiti s ambicijama za karijeru. O tome se, pogotovo u doba društvenih mreža, premalo govori. Obično se majčinstvo pokazuje kao idealno, prekrasno i mirno razdoblje u kojemu uživaju i majka i dijete. Idealizira se maksimalno, a stvarnost je pritom sasvim drugačija. Koliko je ženama lako ili teško pomiriti majčinstvo i karijeru tema je koja se provlači kroz generacije, a od početka 20. stoljeća kada rad, a time i financijska neovisnost, postaje sve aktualnija tema kod žena. To je i dan-danas opterećeno napetostima u društvu, očekivanja majki su i dalje složena i kontradiktorna, a jako dobro znamo koliko odnos s našim majkama presudno utječe na naše vlastito odrastanje, ali i na vlastito majčinstvo.

Naravno da me je zanimalo jesu li likovi stvarni? Je li Alena pisala biografiju svoje obitelji? Nije. Ali je priča o Senti i Evelyn (majci i kćeri) dijelom priča Alenine prabake i bake. To me je još više privuklo ovoj knjizi. Alenina je baka naime, zatrudnjela u ranoj dobi i bila je nesretna majka koja je na kraju ostavila svoju dvogodišnju kćerkicu jer je htjela drugačiji život, bolje mogućnosti za vlastiti razvoj i uspjeh. Trebamo li to a priori osuđivati? Zgražati se? Mogu si misliti koliko je to bila teška odluka i koliki je utjecaj imala na živote budućih generacija žena u toj obitelji. Isto tako, ovo je autentična priča sudbine židovske obitelji u koju se Senta drugi put udala. Na temelju obiteljskih fotografija i dosjea Alena je uspjela donekle rekonstruirati priču pa je pretočiti u roman. Poslužili su i časopisi i novine iz tog razdoblja kako bi se prenio tadašnji svakodnevni život i odnos prema životu.

Alena Schröder napisala je ovaj roman tako da je čitateljima lako razumljiv, senzibilan i pun. Svidio mi se i kraj iako nije bio onakav kako sam očekivala. Knjiga me definitivno svo vrijeme tjerala na razmišljanje i preporučujem je svima koji vole romane s povijesnom pozadinom i koji cijene raznolike ženske likove. Od Berlina 2017. i mlade Hannah do priče koja počinje 1924. u Rostocku i nastavlja se u Berlinu kasnih 1920-ih, Alana nas sigurnom rukom vodi kroz generacije žena jedne obitelji, kroz to putovanje, sudbine, kroz sagu u kojoj ima ljubavi, gubitaka, odlazaka, susreta, strahova, bjegova... svega što život nosi.

Zanimljiv naslov romana opis je slike Johannesa Vermeera koja ima sporednu ulogu u zapletu. Ta ljupka slika pokazuje djevojku odnosno mladu ženu, uz prozor, u plavoj haljini... U Vermeerovu "Djevojku s bisernom naušnicom"lako se zaljubiti — ona je mlada, mlada, lijepa (roman je zaista lijep) i gleda u vas. Ali slika "Djevojka u plavom čita pismo" majstora iz 17. stoljeća je drugačija — lice joj je zasjenjeno, vidimo njen profil, potpuno zadubljena u pismo.... Nosi kratku plavu jaknu punog kroja sa sjajem koji bi mogao biti od satena. Korištene su razne nijanse jer Vermeer je napravio svoju prekrasnu plavu - "nebesku plavu", kako ju je nazvao Vincent van Gogh - s lapis lazulijem kojeg su uvozili iz Afganistana već u 17. stoljeću. A taj se kamen mljeo, komadić po komadić, samo za dio platna na kojem bi slikar taj dan radio jer nije bilo načina za očuvanje boje... Ta mlada žena, misle, nešto je starija od one s bisernom naušnicom — manje je nevina, ozbiljnija, usta su joj lagano otvorena, glava lagano prema naprijed. Dok gledamo sliku mi kao da čekamo da nam kaže tko joj piše, kakve su vijesti i to je ta veza koju Vermeer daje slikama i nama, gledateljima, ma u kojem da se stoljeću zateknemo red platnom. Ali ne znamo što čita... možda je to ljubavno pismo, možda neke dobre vijesti, možda manje dobre... A "Žena čita pismo" (Brieflezende vrouw) slika je Johannesa Vermeera, nastala oko 1663. dio je zbirke Amsterdama od ostavštine bankara Adriaana van der Hoopa 1854., bankara i u prvoj polovici 19. stoljeća jednog od najbogatijih ljudi u Nizozemsko koji je ostavio gradu 250 slika i zapravo tako potaknuo osnivanje Rijksmuseumu u Amsterdamu. Ova je slika tu od otvaranja 1885. To je prvi Vermeer kojeg su nabavili, a danas je jedna od četiri slika jednog od najvećih majstora slikarstva.