Dijete prašine – Nguyễn Phan Quế Mai – roman koji nas uči o ljudskoj prirodi i otpornosti
U roman "Planine pjevaju" zaljubila sam se na prvu kada sam ga čitala prije dvije godine i za mene je to bila najbolja knjiga u 2021. Zato sam bila jako uzbuđena zbog novog romana sjajne vijetnamske književnice Nguyễn Phan Quế Mai – "Dijete prašine". Nisam ni sumnjala da neće opravdati moja, jako visoka, očekivanja. Tako je i bilo. Phan Que Mai me je ponovno oduševila prekrasnim pripovijedanjem i roman sam pročitala u jednom dahu. Snažna poetska saga koja vješto ispituje često marginalizirane elemente rata, rase, posttraumatskih ratnih stanja i liječenja odvela me je u Vijetnam. Sa svakom stranicom vi ste svjedočite snažnoj ulozi suosjećanja i empatije u trenucima kada čovjek čovjeku nanosi nezamislivu štetu i bol. Iako je priča često tužna i izazovna za čitanje, cijelo vrijeme ostavlja prostora za puno nade i vjere u to da dobro na kraju ipak pobjeđuje. To je isključivo zato što Phan Que Mai piše iz dubine svoga srca. Prema svojim likovima odnosi se s toliko pažnje i nježnosti da je nemoguće ne suosjećati s njima, čak i kad donose (nama) upitne odluke.
Priču nam kazuju četiri različita lika iz prošlosti i iz sadašnjosti. Svo vrijeme se kao čitatelji nalazimo malo u Ho Chi Minhu u 1980-tima i 1990-tim godinama. Pratimo siroče Phongha, napušteno dijete vijetnamske majke i crnog američkog vojnika, ostavljenog ispred sirotišta, kojeg je odgojila katolička časna sestra. On je prekriven "prašinom života", i vrijeđaju ga - on je za Vijetnamce "crno-američki imperijalist" i "dijete neprijatelja". A on sanja o boljem životu za sebe i svoju obitelj u očevoj domovini, obećanoj zemlji Americi... Vraćamo se u 1969. godinu – usred vijetnamskog rata, u selo Phu My gdje žive sestre Trang i Quỳnh. One očajnički želeći pomoći svojim roditeljima da otplate dugove, pa napuštaju svoje selo i postaju "djevojke iz bara" u prenapučenom Sài Gònu (Sajgonu), piju, flertuju (i mnogo više) s američkim vojnicima u zamjenu za novac. Kako se rat približava gradu, nekoć nevina Trang uvučena je u neodoljivu romansu s mladim i šarmantnim američkim pilotom helikoptera Danom. U sljedećem smo poglavlju u Ho Chi Minhu 2016. gdje upoznajemo ratnog veterana, bivšeg američkog pilota Dana, Amerikanca koji sa ženom Lindom dolazi u Vijetnam kako bi pronašao bivšu voljenu djevojku zbog koje osjeća neizmjernu količinu krivnje i srama. Zapravo je glavni razlog dolaska da konačno pokuša izliječiti PTSP koji ga godinama muči i slama. Jer svaki od likova ima puno upitnika nad svojim glavama i svatko od njih je spreman platiti određenu cijenu kako bi dobio odgovore za kojima žudi. Tako se prošlost i sadašnjost isprepliću do neslućenih razmjera, otkrivajući mnoge "krvave rane" među kulturama, rasama, uvjerenjima i jezicima.
Nguyễn Phan Quế Mai odlično spaja likove i njihove priče, a da pritom svakom daje dovoljno prostora za disanje i rast. Nikada ih ne osuđuje, pokazuje prema njima veliku empatiju. Traume i prijevare koje svi glavni likovi doživljavaju kroz su srceparajući. Njihovi obiteljski odnosi puni su poluistina, nepovjerenja i boli. Iako neki dožive pomirenje, postoji slabost u njihovim odnosima. Roman naglašava žrtve rata, i mrtve tako i žive. Teško je, ali neophodno štivo, pogotovo za nas koji smo živjeli u doba Vijetnamskog rata.
Roman "Dijete prašine", pun poetičnosti i humanosti još jednom mi je potvrdio da ću u budućnosti čitati sve što ova talentirana vijetnamska spisateljica objavi.
Phan Que Mai je odrasla u Južnom Vijetnamu i sama je svjedočila diskriminaciji američke djece, odnosno potomaka veza vijetnamskih barskih djevojaka i američkih vojnika tijekom Vijetnamskog rata. Trebalo joj je sedam godina da napiše ovu knjigu koristeći više izvora, uključujući razgovore s vijetnamskim i američkim veteranima. To je bio dio istraživanja za njezin doktorat na Sveučilištu Lancaster.
Iako su likovi izmišljeni, njihove životne priče nadahnute su stvarnim događajima. Oko 2, 7 milijuna Amerikanaca služilo je u Vijetnamu za rata pored ili protiv milijuna pripadnika VRV-a i komunističkih vojnika. Većina su bili mladići od kojih su mnogi i dan danas istraumatizirani. Izrazito teške sudbine imala su djeca rođena iz veza američkih vojnika i Vijetnamki, a pogotovo crna djeca u kojima se "sukobile" dvije rase. Vijetnamci su im nadjenuli pogrdni izraz “djeca prašine”, uvijek su ih diskriminirali i u pogledu obrazovanja i mogućnosti zapošljavanja. Mnoga “djeca prašine” htjela su se dokopati Amerike – obećane zemlje gdje bi mogla mirnije i normalnije živjeti sa svojim obiteljima. Ali dobiti vizu, sve dozvole za rad i život bilo je izuzetno teško. Gotovo nemoguće.
Phan Que Mai ima prekrasan stil pisanja. Njezina je proza glatka i laka za čitanje. Mnogi su odlomci vrlo dirljivi. Lekcije o ljubavi i oprostu koje predstavljaju središte ovog romana nešto su čemu svi možemo težiti u svojim životima. Način na koji povezuje različite priče je dobro napravljen i jednostavno ne mogu dovoljno nahvaliti ovu knjigu.
