Dan kada sam počela voljeti sebe – Maud Ankaoua – vedar roman koji vas vodi na fantastično putovanje

Ova knjiga ulazi u prvih šest najboljih koje sam pročitala u prvoj polovici ove godine. Nakon dva romana i svjetska bestselera – "Prvi dan ostatka tvog života" i "Respire" (koji još nije preveden kod nas) uspješna francuska autorica i životna trenerica potpisuje treći roman prožet ljudskošću i mudrošću. U "Danu kada sam naučila voljeti sebe" ona naglašava naša uvjerenja temeljena na strahu koji sabotiraju našu sposobnost da volimo. Kroz čitanje ove sjajne knjige koja je ispričana u obliku putopisa, a zapravo predstavlja putovanje unutar nas samih, otkrivamo oslobađajući put do stanja slobode i trajne radosti.

Čitanje ove knjige potiče na razmišljanje, a ja sam u njemu pronašla mnogo dobrih stvari koje treba zapamtiti i primijeniti u praksi u svakodnevnom životu. Vezala sam se za Constance i njezine nove prijatelje, osjećala sam tvrdoglavu mržnju prema onome tko se poigrava njezinom ljubavlju, bila sam dirnuta dubokim i iskrenim prijateljstvom koja ona održava sa svojim životnim prijateljima.

Constance je briljantna odvjetnica koja se iz rodne Provanse seli u Pariz, i zbog posla i zbog ljubavi jer želi biti bliže Lucasu. No njegova situacija još uvijek nije idealna, jer ... Lucas je oženjen. Constance se nada i čeka od obećanja do obećanja da se Lucas razvede kako bi njih dvoje mogli živjeti svoju romansu. Nekoliko puta pokušavala ga je zaboraviti, udaljiti se, ali to joj je bilo još bolnije. Stoga se pomirila sa situacijom i nastavila ga čekati unatoč redovitim savjetima svojih prijatelja da ga zauvijek ostavi jer on svoju ženu nikada neće ostaviti. Kada privatno i u ljubavi čovjek nije zadovoljan, već frustriran i ovisan, onda se nerijetko baca na rad i u njemu traži promjenu. To je odlučila napraviti i Constance. Prijavila se za posao u prestižnom odvjetničkom uredu i tako ostvarila svoje snove no nije mogla pretpostaviti da će njezin probni rok nalikovati hodočasničkoj muci – hodanju puta Svetog Jakova tj. Camina. Potpomognuta savjetima prijatelja ona pristaje opasno izaći iz svoje zone komfora te steći nezaboravno iskustvo koje će promijeniti njenu viziju sebe i općenito ljubavi prema sebi a time I prema drugima. Constance će hodati na mnogo razinama u isto vrijeme – fizički, mentalno i pri punoj svijesti.

Još jednom nas Maud Ankaoua vodi u zadivljujući i dirljivi svemir iz kojeg izlazimo jači. Ona nam velikodušno, nadahnuto i uvjereno daje ključeve prave ljubavi, one koja nas čini duboko sretnima. Mogla bih vam dugo pričati o prvim i daljnjim poglavljima ovog transformativnog romana, o citatima koji vas uvlače u paralelni svijet i koji vas maknu iz svakodnevnog života unatoč vama samima, ali to ne bi imalo smisla. To ću prepustiti vama. Glavna poruka se vrti oko ljubavi prema sebi, ali ne na narcisoidan način, već prihvaćanjem onoga što duboko jesmo jer sreća se gradi na onome što osjećamo iznutra. Snažan roman jer je transcendentan, i otvara mnoga polja osobnog promišljanja i omogućava nam da shvatimo neke svoje kočnice, blokade i strahove. Prekrasna priča o fizičkim, tjelesnim, duhovnim i prijateljskim susretima nije samo ljetno štivo, ali je dobar odabir za godišnji kad imate malo više vremena za sebe. Ali, ovo je jedna od onih knjiga koju ćete poželjeti čitati bilo gdje i bilo kada, možda je nositi sa sobom... Osjećala sam se ponesenom na ovo putovanje, a Maudine riječi još uvijek odjekuju u meni. Dobronamjernost, samopoštovanje, ljubav prema drugima, ali prije svega prema sebi, prijateljstvo i osobni razvoj prikazani su u ovoj knjizi koja čini mnogo dobra i ostavlja trag u našim srcima.

Hvala ti Maud na porukama koje si uspjela prenijeti ovim romanom, na smjernicama koje nas maknu s krivog puta, na riječima koje govore i odjekuju. Jer uvijek je bolje slijediti pravi put šepajući, nego čvrstim korakom ići pogrešnim – rekao je Sveti Augustin.

Naročito mi se svidjelo poglavlje o višeslojnoj ljubavi. Jer ljubav jest višeslojna i može se iskazati na tisuću i jedan način.

No u jednoj ljubavnoj vezi možemo opaziti četiri razvojna oblika ljubavi. Prvi se naziva EROS, prema Afroditinom sinu. Eros predstavlja tjelesnu, putenu ljubav kojom se partneri spajaju ali na neki način odvajaju od ostatka svijeta. To je ljubav koja povezuje srce i seksualnost. Kada postoji takva ljubavna strast, druga osoba je sve za nas.
Drugi oblik ljubavi je PHILIA ili prijateljska ljubav. Tu se ljubav omekšava, prelazimo iz vatrenog erosa u vodu. Tada voljeno biće istinski volimo. Kada nismo zajedno, nedostaje nam, sretni smo kad se ponovno vidimo, dijelimo život... Istina, seksualna želja više nije toliko jaka, no zauzvrat smo sve dublje povezani. Volimo drugu osobu zbog onoga to jest, vidimo je u njenoj jedinstvenosti.
Treći oblik ljubavi je AFRODIZIJA. Time osvježujemo odnos. Afrodizija nas povezuje s našom senzualnošću, putenim užicima, Zemljom.
I četvrti oblik ljubavi je božanska ljubav ili AGAPE. To je bezuvjetna ljubav, kada u drugoj osobi prepoznajete božansko svjetlo ili drugim riječima, uživate u suštini drugog ljudskog bića. Svako ljudsko biće ima svoj put, no kada je u stanju agapea, primjećuje i drugo biće, njegovu ljudskost i svjetlo. To je neka vrsta novog povezivanja.
Pomoću afrodizije, philije i agapea možemo nahraniti erosa ako utihne. Kada ta četiri elementa, vatru, vodu, zemlju i zrak spajamo u jedno središte kako bismo Ih povezali, intenzitet duboke ljubavi ne može se smanjiti. Pozdravljajući, nježno milujući, promatrajući svog partnera, istražujući jedno drugo i prepoznajući božansku milost u njemu, rastapamo se u toj snažnoj vibraciji. Zahvaljujući toj iskrici sve oživljava. Ono MI postaje SVE, iznova se rađa i nadilazi nas.