Najbolji očevi u književnosti

Kad se govori i piše o likovima očeva u književnosti, Atticus Finch, lik iz romana "Ubiti pticu rugalicu" nosi naslov najboljeg, a odmah je iza njega Otac iz McCarthyjeve "Ceste". Iako ih dijeli skoro pola stoljeća, obojica su uvijek na popisu najboljih očeva, uzora i pravednih muškaraca. Doduše, Atticus živi u gradiću, odvjetnik je i sve do jednog užareng ljeta nema velikih uzbuđenja u životu. Otac iz "Ceste" ima samo jedan cilj - spasiti sina dok lutaju spaljenom zemljom. Obojica su udovci, odani svojim potomcima, snažni karakteri.  Nije teško postati otac, rekao je Wilhelm Busch, ali je biti otac težak zadatak. Dok su majke u književnosti dugoo vremena uglavnom opisivane kao njegovateljice, brižne i požrtvovne, očevi su bili oštri, odsutni, često pijanci ili pokojni. Ali ako su dobri, onda su snažni i od čitatelja voljeni likovi. Zato ne čudi da je tema očeva uvijek važna – njihovi postupci, postojanje ili nepostojanje uvijek utječe na likove, njihove živote i poteze.

Bob Cratchit, Božićna priča, 1843.

Otac slavnogengleskog pisca je zbog dugova završio u zatvoru što je utjecalo na život malog Charlesa koji je morao raditi. Znamo da su tada uvjeti dječjeg rada bili stravični pa Oliver Twist nije samo izmišljeni junak, već i autobiografski zapis vremena, slika tadašnje Engleske i iskorištavanja dječjeg rada. Ta se tema provlači kroz sve Dickensove romane. U "Božićnoj priči" Bob Cratchit, otac je za poželjeti – on je siromašan, ali ljubav i dobrota koju ima ne mogu se kupiti novcem. Vrijedan je, požrtvovan i uvijek dobre volje, zahvalan i nježan iako je potplaćen i ponižavan od bahatog Scroogea. Žrtvuje se ne bi li svojoj obitelji pružio bolji život. A da se dobro dobrim vraća, na sreću će vidjeti i Bob i njegova obitelj.

Atticus Finch, Ubiti pticu rugalicu, 1960.

Pravnik Atticus Finch je udovac, otac dvoje djece i nadasve staložen, pravedan i mudar čovjek. Svojoj je kćeri i sinu ne samo zaštitnik - uvijek ima vremena za njih, daje im važne i vrijedne lekcije, uzoran je model oca jer je zaista čovjek na mjestu. I – nije ga strah u ime pravde ustati protiv svih. Atticus je najhvaljeniji otac, uzor čitateljima, uzor svim samohranim očevima, dostojanstven, ljubazan, odan i hrabar. Jedna od najboljih filmskih adaptacija s Gregory Peckom u uloozi Atticusa Fincha gotovo je zacementirala status savršenog oca. 

Kralj Hamlet, napisan između 1599. i 1601.

Nesretnog i pookojnog kralja upoznajemo kao duha koji se tri put pojavljuje u možda i najpoznatijoj Shakespeareovoj drami. Dok je negativac, kraljevićev poočim i stric Claudius prevarom dočepao trona, otac-pokojnik snažan je lik dobrog i pravednog oca, muža i kralja. Njegov sin Hamlet razapet je sumnjama - kako je zapravo umro njegov voljen otac, kako to da se majka tako brzo udala za očevog brata? 

Otac, Cesta, 2006.

Kad je sa svojim tada mal im sinom posjetio El Paso, McCarthy je pomislio  kako bi taj grad izgledao 50 ili stotinu godina u budućnosti i zamislio plamteća brda... Par godina kasnije ideja je sazrijela i roman je bio gotov za šest tjedana. Promjena klime, utjecaj čovjeka na svijet i moguća apokalipsa ovo djelo čini svake godine sve aktualnijim, no ono što vas zaista pogodi dok čitate "Cestu" je lik sjajnog Oca. Čovjek je neimenovan kroz cijeli roman - on je dječakov otac, njegov tata. Vjeruje da mu je Bog povjerio da čuva dječaka i da ga zaštiti od zla i zla u svijetu — čak i ako to znači da će ga sam ubiti prije nego zli ljudi dođu po njega , jer u apokaliptinom svijetu nitko nije sigiran. U romanu "Cesta" Cormaca Mcarthyja odnos oca i sina je jako važan - simbolizira zaštitu djeteta. Za razliku od sina, on je uvijek duboko sumnjičav, pa i paranoičan prema drugima i njihovim namjerama - što je možda i razumljivo, a i opravdano. Otac kroz roman postaje sve bolesniji, ima težak kašalj i pljuje krv, a cilj im je plaža, ocean.... 

Gospodin Emmerson, Soba s pogledom, 1908.

On ne slijedi društvene konvencije na prijelazu u 20. stoljeće i vjeruje da je važno biti vjeran sebi. Vjeruje u ravnopravnost žena i potiče Lucy Honeychurch da slijedi svoje srce, a ne očekivanja društva. Gospodin Emmerson je drag i simpatičan, zgodan, načitan, prepun životne radosti, ali i po stavovima i po tome što uvijek kaže što misli daleko ispred svog vremena. Njegovo ohrabrenje omogućit će Lucy da prizna svoje osjećaje prema njegovomsinu kojeg je učio da je ljubav sve -  i za razliku od mnogih mladih i na silu vjenčanih parova, s mladim će Emmersonom Lucy u brak stupiti iz ljubavi i, naravno, živjet će sretno do kraja života.  

Gerald O'Hara, Zameo ih vjetar, 1936.

Tvrdoglavi Irac koji je bogatstvo stekao na pamuku, dobar je muž, gospodar i otac. On je bučan, ponosan, nerijetko grub, ali sjajan čovjek koji kao plantažer ne gleda na svoje robove kao neljude, što je bila rijetkost. Uz to brine o svojoj obitelji i čini sve kako bi im život bio lijep. Smrt obožavane žene slomit će mu srce. Rođen je u Irskoj u katoličkoj obitelji, a radio je kao seljak prije nego što je sa svojom braćom emigrirao u Sjedinjene Države. Naselili su se u blizini grada Savannah u Georgiji na američkom jugu. O'Hara je osvojio plantažu od 640 jutara od vlasnika u igri pokera. Nazvao ga je "Tara" po drevnom "brdu Tara" u Irskoj, a s 43 godine oženio je 15-godišnju Ellen Robillard, dobivši u miraz 20 robova. Ubrzo su dobili djecu, plantaža je narasla na 1000 jutara i 100 robova. Na početku Američkog građanskog rata O'Hara je bio entuzijastični pristaša Konfederacije, ali nestašice uzrokovane blokadom Unije i rekvizicije zaliha i robova umanjile su nekoć raskošne prihode i stil života njegove obitelji. Njegovu plantažu ubrzo je nastanjivao samo on, bolesne žene njegove obitelji i kućni robovi, a čudom je bila pošteđena spaljivanja tijekom "Marša na more" Williama T. Shermana 1864. Međutim, kuća je vandalizirana i opljačkana, a smrt voljene žene, uz beznađe, siromaštvo, starošću i alkoholizmom uništili su Geraldov razum. Nekad vješt i divlji jahač sjeo je na konja i pojurio...

Arthur Weasley, serijal Harry Potter, 1997. - 2007.

Ni ovaj se otac ne kupa u novcu – ima sedmoro djece, slabo plaćen posao u Ministarstvu magije, ali nikada, baš nikada ne poklekne pred izazovima bogatstvan-  nemoguće ga je potkupiti ili poljuljati mu karakter. Čini sve da bi zaštitio dvoju djecu, ali i Harryja, a ženi Molly prepušta odgojne metode. On ne viče, on je dobre volje, iskren i brižan, ali kad zatreba i hrabar. Ne broji krvna zrnca... Školovao se u Hogwartsu od 1961. do 1968. (Gryffindor!!) gdje je i upoznao Molly Prewett. Arthur je dobronamjeran, razuman i kompetentan čovjek, pokušava brinuti za svoju obitelj, čovjek je od principa. Oštro se protivio diskriminaciji "mutnjaka", i začaranih bića poput vukodlaka, i nije imao visoko mišljenje o onima koji su pristali na takva netolerantna uvjerenja. Dok je zbog toga zaradio poštovanje svojih prijatelja i obitelji, drugi, poput Luciusa Malfoya, smatrali su ga izdajnikom svoje čiste čarobnjačke krvi i tvrdio da je osramotio čarobnjake.. Arthur to nikada nije istinski uzeo k srcu, jer se njegovo mišljenje o tome što je osramotilo ime čarobnjaka uvelike razlikovalo od njihovog. Voli "mutnjačke" stvari... muči ga patkica :)

Gospodin Bennet, Ponos i predrasude, 1813.

Očevi u djelima Jane Austen uglavnom su slabići i nesposobni. Ovaj ima pet kćeri i drži da su sve blesave osim Elizabeth i možda Jane i - nije daleko od istine. Da ih voli jasno je jer je prema njima popustljiv što ne završi dobro kad mlađe kćeri zabrazde – osobito jedna – što pod znak pitanja stavlja sudbinu cijele obitelji. Nekima je on drag lik – knjiški je moljac, popustljiv, dobronamjeran, često sarkastičan, ima osjećaj časti i pravde, potiče cure da budu pametne, mlade i neovisne žene, no da je bio manje lakomislen stvari bi bile drugačije... Patrijarh je obitelji i vlasnik imanja, gospodiin koji uživa i u lovu i u druženjima. Njegovo se ime ne spominje u romanu, kao ni dob, ali znamo da je stariji od svoje žene (jer je njezina mladost ono što ga je privuklo njoj) i dovoljno star da bude u braku već 23 godine. Živi u Longbournu, smještenom u Hertfordshireu u blizini izmišljenog Merytona sa ženom i pet kćeri. G. Bennet je najpoznatiji po svojoj sarkastičnoj duhovitosti, često usmjeenoj na članove njegove obitelji (osobito ženu), a najsretniji je kada ga se ostavi na miru. Obično će izabrati put manjeg otpora, bez razmatranja posljedica. Iako je njegova ljubav prema neovisnosti spasila njegovu obitelj od dugova, nije se trudio napraviti nikakve planove ili osigurati novac za svoju ženu i kćeri nakon svoje smrt jer je mislio da će dobiti sina koji bi sve naslijedio. Kad su se zaredale kćeri, o budućnosti nije razmišljao. Djevojke su više manje za udaju, a sin njegovog brata jednog dana najavi posjet - on će naime naslijediti nakon smrti gospodina Benneta imanje. Ali, nije zao, voli te svoje kćeri i ženu i zapravo je simpatičan lik.

Dedal

Najstariji i najduže slavan otac je Dedal, "lukav", iz grčke mitologije. Neslavno je poznat zbog tragičnog kraja svog sina Ikara. Nakon što su zatvoreni u labirintu kojeg je sjajan obrtnik Dedal izgradio, on počinje smišljati plan za bijeg. Napravio je krila od pera i voska pa Dedal i Ikar odlete u slobodu, ali unatoč upozorenjima da ne leti blizu Sunca ni blizu mora - da se vosak ne bi otopio ili  morska pjena natopila pera, Ikar ne sluša. Unatoč pokušajima da uhvati sina koji pada u sigurnu smrt –  Dedal može samo očajno gledati Ikarov kraj. Tragično.

Kralj Lear, 1606.

Nema goreg oca od kralja Leara, tvrde mnogi. Više vole da mu laskaju nego li da ga vole, a mnogi se neće složiti s time da je Lear na kraju dobar otac. Podsjeća nas i na ludilo čovječanstva – on želi dati svoje kraljevstvo kćeri koja dokaže da ga najviše voli što je čin ekstremne gluposti koji ga na kraju dovodi do ludila. On je velik i grandiozan, ali taština ga svrstava na popis loših očeva. Pisca je nadahnuo stvarni Leir od Britanije. Na kraju se pokaje, ali mnogi mu ne vjeruju... ipak, izgleda da je u biti bio dobar čovjek - što god to značilo.

Don Vito Corleone, Kum, 1969.

Vito je mafijaški kum u čiji opis posla spada cijeli niz nedjela i ubojstva. Kako ništa u životu nije crno ili bijelo, tako i ovaj Sicilijanac koji je kao dječak jedva spasio živu glavu i dospio sam samcat u Ameriku te se morao probijati s dna, ima kodeks časti. Muškarac nije muškarac ako ne provodi vrijeme sa svojom obitelji o kojoj treba skrbiti tvrdi i toga se drži. Vito Corleone je vjeran svojoj ženi, obožava djecu i unuke, i za svoju djecu želi bolji živoot. Ako će ga najstariji naslijediti na tronu mafijaškog klana što je ipak obiteljskii posao, onda će najmlađi imati priliku živjeti život poštenog čovjeka. I možda, posao ozakoniti. S druge strane, posao kojim se bavi je krvav i okrutan, on nemilosrdan i lukav. 

Jean-Joachim Goriot, Otac Goriot, 1835.

Jean-Joachim je bio uspješan član francuske buržaozije, tvorničar tjestenine, bogat i sretan. Nakon smrti obožavane žene jedinu sreću nalazi u svojim kćerima Delphibe i Anastasie. One su pak dvolične i pohlepne, bez trunka morala, bez ljubavi prema ocu i žele ljubav mladih plemića, novac i uspjeh u društvu. Otac koji je držao do svoje uloge zaštitnika obitelji ne vidi koliko su one površne i zle - ništa ne može potisnuti njegovu ljubav prema njima i on nema granica. Kaže da ih voli više nego što Bog voli svijet, zato što "svijet nije lijep kao Bog, a kćeri su ljepše od njega". Sve im daje, sve im kupuje. Cijene li one to? Ne! Na njegovu nesreću, ponašaju se kao da imaju dozvolu za dovesti ga do bankrota. Čak i kad umire, on prodaje preostali komadićak posjeda da bi razmažene, pohlepne i bezosjećajne kćeri mogle otići na bal u velikom stilu. Balzac jasno i sjajno pokazuje što prekomjerna i nerealna ljubav oca prema djeci može učiniti. Uvijek aktualno.

Očevi i djeca, 1862.

U romanu Ivana S. Turgenjeva jasno vidimo što se u Rusiji u 19. stoljeću počelo mijenjati, ali i vječan sukob generacija. Otac glavnog junaka Arkadija, vlastelin Nikolaj Petrovič Kirsanov, "sijed, punašan i malo pogrbljen” sa slugom Petrom iščekuje dolazak svog sina Arkadija, diplomanta koji se vraća sa studija u Sankt Peterburgu. Kirsanov je udobno živio na obiteljskom imanju od gotovo pet tisuća hektara, a očekivalo se da će kao generalski sin i on otići u vojsku. No, slomio je nogu, 1835. diplomirao je na Sveučilištu u Petersburgu, zaljubio se u lijepu i inteligentnu kćer svog stanodavca Mašu Prepovolensku, ubrzo su se vjenčali, odselili na selo. Uskoro je došao i sin - obitelj je živjela sretno sve dok Maša nije umrla 1847. Nikolaj Petrovič je bio duboko pogođen ovom tragedijom i godinama se oporavljao, a onda se posvetio poboljšanju upravljanja svojom imovinom. Daje svojim kmetovima zemlju, čita i uči, pokušava se prilagoditi promjeni, ali osjeća da je njegovo vrijeme prošlo. Nikolaj kaže Arkadiju da više neće zapošljavati bivšu služinčad koju je oslobodio službe, ili im barem neće davati odgovorne dužnosti i posramljeno priznaje  da ima novu, nevjenčanu ženu, mladu Fenječku, ali Arkadij smatra da to nije ništa čega bi se trebalo sramiti, osjećajući nježnost prema svom dobrom i blagom ocu.  Nepraktični i pomalo apatični "očevi" u romanu su starija generacija iako se i Nikolaj i Bazrov otac Vasilij Ivanovič trude uloviti korak s novim dobom. 
Arkadijev prijatelj nihilist Bazarov želi mijenjati sve jer na mladima svijet ostaje i prezire "očeve" iako je i Nikolaj dobar otac koji vodi svoja gospodarstva po liberalnim načelima. Koliko god da su "očevi" po mišljenju mladih zastarjelih nazora, to su časni ljudi i dobri očevi, a smjenu generacija prihvaćaju. Sinovi bi samo da je to brže... Brižni otac koji neizmjerno voli sina, dobrodušan je i susretljiv čovjek koji želi izaći u susret drugima koliko god može. Za svoju generaciju on je politički liberalan. Govori malo, ali sluša vrlo pozorno, tiho razmišlja o njima i čak preispitiuje svoja, možda starinska vjerovanja u neka načela. Ljubazna i skromna narav pomaže mu da bude zadovoljan svojim životom, a uspio je istinski upoznati ljubav, prvo s Mašom, a kasnije s Feničkom, svojom ljubavnicom. On sretno živi na imanju s voljenim sinom Arkadijem i svojom novom ženom Feničkom i revno radi na provođenju reformi u svom okrugu.

Spomenimo i sjajne očinske likove. Malena Heidi u djedu ima sve – oca, prijatelja i zaštitnika. Nemoguće je ne zasuziti čitajući kako se starac od mrzovoljnog pustinjaka pretvara u divan lik. To je i Matthew Cuthbert  (Anne od Zelenih zabata, 1908.). Serijal o siročetu koje zabunom dođe na farmu Matthewa i njegove sestre Marille klasik je koji ne zastarijeva. Matthew je drag, miran, sramežljiv i ljubazan čovjek koji djevojčicu odmah zavoli – on je prva osoba koja će Anne pokazati što je to očinska ljubav, i ljubav uopće. Krasan lik.

Jean Valjean, Jadnici, 1862. Herojski i plemeniti Jean Valjean nije biološki otac Cosette, ali je čovjek od kreposti i savjesti, s njegovi ga ljubazni postupci neprestano dovode u opasnost. Upoznajemo ga kad ga uhvate u krađi štruce kruha koju je želo dati svojoj sestri i njezino sedmero djece. Kradljivac? Da, ali iz nužde. NAikada ne bježi od toga da napravi pravu stvar i Cosette nije mogla poželjeti brižnijeg skrbnika. Slično je i s Davidom Copperfieldom čiji otac nije Daniel Peggoty, ali je očinska figura i pol koja ne samo da pomaže Davidu..  

A ZLI OČEVI?

Ima i takvih. Negativci su i Pap Finn, otac Huckleberryja, zlobni i agresivni pijanac koji se pojavi na početku romana i pokrene lanac događaja, Heathcliff (Orkanski visovi)  iz pakosti i želje za osvetom svog sina maltretira do nepodnošljivosti, Gradonačelnik  Casterbridgesa koji u romanu Thomasa Hardyja prodaje svoju ženu i kćer na sajmu užasan je čovjek, a Dahlov gospodin Wormwood ne može preboljeti što ima kćer Matildu kojoj uporno ponavlja kako je želio sina, a ne nju. Tywin Lannister je uspio upropastiti živote svoje troje djece (Igra prijestolja), Aleksej Karenjin hadan je i odsutan otac koji prema sinu Serjoži ne pokazuje emocije sve dok ga Anna ne ostavi zbog Vronskog pa se posveti sinu, ali samo da ga okrene protiv majke. Tu je i slavno i potresno Pismo ocu iz pera Franza Kafke koje je napisao svom hladnom i bešćutnom ocu Hermanu i koje pokazuje jaz koji je teško, ako ne i nemoguće preskočiti. Tit Adronicus je otac kojeg nitko ne želi u blizini. A onda je tu i poludjeli Jack Torrance (Isijavanje) i Aleksandar Zalachenko u Trilogiji "Milenium" Steiga Larssona. Iako književnost vrvi očevima pijancima, neodgovornim i zlim, ovaj je među najgorima. Nekadašnji sovjetski špijun, kriminalac je koji se bavi najprljavijim zločinima – od ubojstava do prostitucije. Svoju ženu svako toliko prebije skoro do smrti, nema trunka kajanja, osjećaja ili ljubavi. Ne preže iskoristiti sve za svoje igre i poslove, on je psihopat, on je zlo. Naravno da ovi loši očevi ostavljaju duboke tragove na svojoj djeci koja izrastaju u dobre i poštene ljude njima u inat.

Ali oni dobri koji djeci daju ljubav i usađuju vrijednosti važan su dio odrastanja i formiranja karaktera. Zato, sretan vam dan dragii očevi i tateki!