Biblija u Hrvata i jedna neobična priča

Vrijeme koje je pred nama za neke je "najljepše doba godine", za neke vrijeme okupljanja raseljene obitelji, za neke vrijeme duhovnosti, za neke najveći vjerski blagdan. Kako god bilo i kako god tko osjećao, vrijeme je to i kad se možda i najviše priča o Bibliji, a na televizijskim je programima najviše filmova snimljenih po biblijskim pričama.
BIBLIJA.
Neki je smatraju jednim od najljepših djela književnosti, neki najvažnijom knjigom, neki najsvetijom knjigom. Izdavački gledano ona je i bestseler jer nijedna knjiga nije toliko prodavana kao Biblija. Evo nekoliko zanimljivih činjenica o Bibliji, knjizi.

Biblija, najdugovječniji bestseler! Napisana je u razdoblju od 1600 godina i nije djelo jednog već, misli se, 40-ak muškaraca koji su pisali knjigu od 1500. godine prije Krista do 100. godine n.e. Biblija je jedna knjiga ali sadrži 66 manjih knjiga. Stari je zavjet napisan prije rođenja Isusa Krista a Novi zavjet opisuje život Isusa Krista i vrijeme iza. Poglavlja je 1238. napravio kardinal Hugo de S. Caro a podijelio je stihove 1551. Robertus Stephanus.
Cijela Biblija podijeljena na poglavlja i stihove prvi se puta pojavila 1560. kao tzv. "ženevska Biblija. " Stari zavjet obuhvaća 39 protokanonskih (istovjetne s hebrejskim kanonom) i sedam deuterokanonskih knjiga (protestanti ih, kao ni židovi, ne priznaju - apokrifi). Novi zavjet ima 27 knjiga, četiri evanđelja (Marko, Matej, Luka i Ivan), Djela apostolska, 21 poslanicu (14 Pavlovih i sedam apostolskih) i Otkrivenje (Apokalipsa). Svaka od knjiga, osim pete, podijeljena je na poglavlja i stihove. Peta koja nije podijeljena je Obadija - 32. Obadijina knjiga ima samo 21 redak i najkraća je knjiga hebrejskog dijela Biblije. Objavljuje Božju osudu koja je dovela do propasti jednog naroda i proriče se konačna pobjeda Božjeg kraljevstva. Uvodne su riječi "Viđenje Obadijino" a tko je bio Obadija, gdje je rođen, iz kojeg je plemena. što je radio - ne zna se. Identitet nije bio važan. Filomena je 57. knjiga koju je napisao Pavao, oko 60. ili 61. n.e. i napisana je taktično, s puno ljubavi i današnjim je kršćanima važna. To je NAJKRAĆA sačuvana poslanica "apostola nežidovskih naroda". U cijeloj Bibliji samo su Druga i Treća Ivanova knjiga manje knjige od Filomene. Ona je i jedino Pavlovo Osobno" pismo jer je upućeno čovjeku, kršćaninu, pojedincu i nije upućeno nijednoj skupštini ni nadgledniku. Pavao govori o jednom problemu o kojem je htio dati savjet bratu u vjeri, Filomenu, imućnom čovjeku koji je živio u frigijskom gradu Kolosima u Maloj Aziji. Tu je još i 2 Ivan, 3 Ivan i Juda. To su kratke knjige koje imaju samo stihove.

Najdulje je poglavlje Psalam 119 koji ima 176 stihova. Najkraće je Psalam 117 sa samo dva stiha. Najdulja je knjiga unutar Biblije Psalam sa 150 poglavlja, ima 43 743 riječi. najkraća je treća knjiga 3 Ivan i ima samo jedno poglavlje s 299 riječi. Najdulji je stih u Bibliji Ester 8:9 s 90 riječi. Najkraći Ivan 11:35 sa samo dvije riječi: na engleskom je "Jesus wept" ("Plakaše Isus" ili "Isus zaplače" kod nas prevođen i s tri riječi "I zaplaka Isus") Mnogo je knjiga napisano o mnogim religijama ali se za Bibliju tvrdi da je njen autor - Bog. Više od 3000 puta piše "tako je rekao Gospodin" što će kler reći da je citat. Svake se godine, u Americi, proda ili pokloni 168 999 Biblija dnevno! Prevedena je na više od 1200 jezika.

Biblija koja je osvojila ljude je ona kralja Jamesa, King James Bible, prevedena u nas kao Biblija kralja Jakova. Sredinom 16. stoljeća u mnogim europskim zemljama ljudi su željeli bolje upoznati Bibliju koja je do tada manje-više bila na latinskom. Doduše 200njak godina prije 1380. teolog John Wycliffe je preveo Bibliju s latinskog na engleski. Po cijeloj su zemlji 200 godina njegovi sljedbenici, lolardi, raznosili Bibliju. A onda je 1525. objavljen značajan engleski prijevod - bibličar Willima Tyndale objavio je Novi zavjet kojeg je preveo s izvornog grčkog jezika. Prijevod cijele Biblije tiskan je 1535. a priredio ga je Tyndaleov prijatelj Miles Coverdale. To se sve događa godinu nakon što je Henrik VIII prekinuo sve odnose i veze s Rimokatoličkom crkvom i da bi učvrstio svoj položaj poglavara odobrio je prijevod koji je nazvan Velika Biblija. To je bila knjiga velikog formata i tiskana je masnom goticom koja je bila teško čitljiva. Zbog vjerskog progona mnogi su puritanci i protestanti pobjegli iz europskih zemalja i utočište našli u Ženevi. Upravo je tamo 1560. otisnuta Ženevska Biblija, prva engleska Biblija koja je bila tiskana čitljivim slovima, podijeljena na poglavlja i retke, stihove. Kad su je donijeli u Englesku postala je strašno popularna pa su je tamo i počeli tiskati. Imala je i zemljopisne karte, rubne bilješke koje su čitateljima pomagale da bolje razumiju tekst. S druge strane, nekima se te bilješke nisu dopale jer su govorile protiv pape. I tu je došlo do problema - bilješke su bile sporne, a Velika Biblija bila je nečitka i golema i nepraktična Anglikanska crkva odlučila je napraviti novi, revidirani prijevod. Predložak je bila Velika Biblija iz 1539., anglikanski biskupi su bili zaduženi za prijevod pa se od 1568. popularno zvala Biskupska Biblija. Opet, veliki format, mnogo gravura, ali se kalvinistima nije sviđalo što je zovu biskupskom (jer su kalvinisti protiv korištenja vjerskih titula.) Nije zaživjela. Kada je na tron došao James (Jakov) odobrio je novi prijevod. Ideja je bila da prijevod bude svima prihvatljiv i da ne smije imati uvredljive komentare ni bilješke. Na prijevodu je radilo 47 poznavatelja Biblije, podijeljeni su bili u šest grupa a svaka je trebala prevesti jedan dio. Koristili su oba prijevoda, i Tyndaleove i Coverdaleov, revidirali Biskupsku Bibliju. Ali, preuzeli su neke izraze iz Ženevske i iz rimokatoličkog prijevoda Novog zavjeta koji je pak tiskan u Francuskoj, 1582. u Reimsu. Sam kralj je bio uvaženi proučavatelj Biblije. Bibliju se prevodilo pa je dosta toga izgubljeno u prijevodu.

Priče iz Biblije koje su ljudi krivo shvatili ili misle da znaju a zapravo prepričavaju krivo. Jonu nije pojeo kit već - velika riba ali se uvriježilo da se misli da je to kit. A kit je sisavac, nije riba i nigdje ne piše kakva riba. Samo da je velika. Dalila nije odrezala kosu Samsonu. Već njen sluga.

Tri mudraca? (Gašpar, Melkior i Baltazar samo da vas podsjetimo jer uvijek jedan fali kada se trebamo sjetiti). Da, no nigdje ne piše da ih je bilo troje, samo da je Isusova obitelj dobila tri dara - smirnu (plemenita mast koju je dijete dobilo kao čovjek), tamjan (koji je dobio kao bog) i zlato (koje je dobio kao kralj). U zapadnom su se kršćanstvu od 8. stoljeća ustalila imena tri mudraca a na istoku koriste druga imena. Trojica mudraca ili kraljeva došli su se pokloniti Isusu nakon što je rođen, prateći betlehemsku zvijezdu a stigli su iz Partskog carstva. Poslije smrti tri mudraca-kralja njihove su relikvije odnesene u Carigrad nakon što ih je našla sveta Jelena Križarica a kasnije su prenesene u Milano i na kraju u Köln i tamo su i danas. Melkior, sijedi starac s bradom koji je donio zlato zaštitnik je putnika i Svjetskog dana mladih, Baltazar (mladi Afrikanac ili Maur, dakle crnac, koji je donio smirnu) je zaštitnik oboljelih od epilepsije a Gašpara prikazuju kao starca u orijentalnoj odjeći. No i tu ima raznih verzija. Običaj darivanja novorođenog djeteta dolazi od tri mudraca i njihove posjete malom Isusu. Trojica su mudraca ponekad objašnjavana kao - Baltazar kralj Arabije, Melkior kralj Perzije i Gašpar, kralj Indije. U Hrvatskoj je običaj da se pri blagoslivljanju kuće iznad vrata označi G, M i B što su inicijali na hrvatskom jeziku. Izvorno su bili na latinskom pa je umjesto G za Gašpara stajalo C - Casparus. Ti inicijali su i akronim blagoslovne formule: Christus mansionem benedictat, Krist kuću blagoslivlja, a između slova se stavljaju križići kao znak blagoslova a oko inicijali brojevi koji su oznaka tekuće godine. (20 G+M+B+ 14 oznaka je recimo za 2014.)

Herod je tražio da se pobiju djeca mlađa od dvije godine, ne sva. I po Mateju 2:11 mudraci su posjetili Isusa kad je živio u kući.
Biblija ne osuđuje pijenje alkohola (Isusovo je prvo čudo bilo pretvaranje vode u vino), kockanje ni klađenje. Savjetuje ljudima da se ne utapaju u alkoholu jer gube razum. Zagovara da se ljudi ne obogaćuju brzo i ne vole novac pretjerano.
Marija nije na magarcu putovala do Betlehema, toga u Bibliji nema. To je prvi puta "objavljeno" 150 godine n.e., u Bibliji kralja Jamesa u kojoj i prvi puta opisuju Mariju kao djevicu prije i poslije rođenja Isusa.

Za rogove koje Mojsije ima, i na veličanstvenoj skulpturi Michelangela, mnogi će reći da su pogreška, zbog krivog prijevoda. Nije. Mojsije je imao rogove kad se popeo na planinu s koje je sišao sa zapovijedima. Zašto? Jer se smatralo da oni vjernici koji su vjerovali da su vidjeli boga ili da ih je on dotaknuo imaju rogove ili zrake svjetla koje im izlaze iz glave. Takav je bio stari simbol aureole.

Mnogo je zdravstvenih savjeta u Bibliji koji bi, da su ih se kasnije držali ljudi, spriječilo mnoge smrti i epidemije. Na primjer, da se oboljeli sedam dana mora oprati kao i svoju odjeću i to tekućom vodom (a ne, kako su liječnici nekada činili, da u posudi operu ruke kojima su pregledavali pacijente ili ih operirali. Bakterije u stajaćoj vodi, naravno, ostanu; zabrana konzumiranja mesa koje je zaraženo bakterijama (meso životinja koje su rastrgale zvijeri nemojte jesti), kolesterol nije zdrav (nemojte jesti loja ni volovskoga ni ovčjega ni kozjega. Loj sa životinje koja ugine ili koju divlje zvijeri razderu može se upotrijebiti za bilo što ali ga ne smijete jesti); obrezivanje muške djece osmog dana znanstvenici su potvrdili kao dan kada je razina zgrušavanja najviša. To je idealan dan kada je imunološki čovjek najjači.

Karantena? Naravno: u Levitijanskom je zakonu propisano kako postupati kod zaraza (sve dok je bolest na čovjeku neka nečist ostane jer je nečist i neka mu je stan van tabora) no tek se u 17. stoljeću u Europi uvela karantena. Isto tako Židovi su prali ruke u otopini octa kada su bile epidemije, na nosu držali platno močeno u ocat i cijeli niz pravila sprječavao je da se zaraze od kuge ili kolere - prokuhavanje vode, kuhanje hrane itd.

Hrvatska i Zagrebačka Biblija

Najstariji prijevodi DIJELOVA Biblije na hrvatski datira iz 16. stoljeća kada su ih preveli lekcionari i evanđelisti. Prijevod cijele Biblije počeo je početkom 16. stoljeća ali prvi tiskani cjeloviti prijevodi na hrvatski su tiskani tek u 19. stoljeću. Najstariji je Korčulanski lekcionar, manji fragment iz 14. stoljeća koji je pisan latinicom: potom prvi tiskani Lekcionar u Veneciji 1495. od Benardina Splićanina. Bartol Kašić preveo je cijelo Sveto pismo na hrvatski, na štokavsko narječje ijekavskog govora i latinicom 1630. (Dubrovnik, ali ga nije objavio jer se protivila Kongregacija za širenje vjere pa je objavljen u otmjenom izdanju 1999.-2000. u Njemačkoj, u Paderbornu). Ali, u 17. stoljeću nije postojao standardni hrvatski jezik pa ga je Kašić zapravo gradio sam. Kako je rekao, našijenci (nostrates) su osujetili tiskanje. Stjepan Rosa preveo je 1751. Evanđelistar i Novi Uvjet; protiv objavljivanja je bio zadarski nadbiskup Matija Karaman. Postoji i prijevod svećenika Mihovila Jurjetovića Ivakića iz 1794., Poljička Biblija iz 1768. pa cjeloviti prijevod Antuna Sovića. Ni taj nije objavljen iz jezično-političkih razloga a prevodio je od 1929. do 1932. Maksimilijan Vrhovec predložio je početkom 19. stoljeća prijevod Biblije na kajkavski i neke su knjige prevedene. Epilog te ideje događa se danas. Prava je priča o prijevodima na hrvatski. Stoljećima nismo imali prijevod koji je tiskan kod nas i k tome da je to cijela Biblija. Jer, prvi tiskani prijevod cijelog Svetog pisma na hrvatski napravio je franjevac Petar Katančić i tiskan je 1831. u Budimu. Teolog Ivan Matija Škarić svoj je prijevod objavio u Beču 1858-1861. Ivan Ev. Šarić objavio je svoj prijevod 1941-1942. u Sarajevu. Nijedna u domovini. Stoga će izdavanje Biblije u Hrvatskoj nazivati čudom. To je Zagrebačka Biblija koja je izašla 1968. u Zagrebu, u vrijeme kada tadašnja vlast nije za objavljivanjem religioznih knjiga a kamo li Biblije. No, društveni (državni) izdavač "Stvarnost" pozvao je krajem 1966. i početkom 1967. bibličare s Katoličkog bogoslovnog fakulteta i zamolio da pripreme prijevod Biblije (Bogoslovni je fakultet petnaest godina de facto, ne i de iure, isključen iz Zagrebačkog sveučilišta ali očito je bilo vrijeme da se malo popuste uzde tadašnje vlasti). Projekt je morao odobriti i zagrebački nadbiskup, tada kardinal Franjo Šeper, bibličari su Bonaventura Duda i Ivan Ćuk i uz suglasnost nadbiskupa i bibličara s izdavačem "Stvarnost" počinje prevođenje hrvatske Biblije. To je bilo 6. siječnja 1967. Deset dana kasnije, zapravo 17. siječnja, u sjedištu "Stvarnosti" Duda je predložio da se u prijevod uključe i književnici što je Juru Kaštelana i direktora Ivana Košutića razveselilo - Kaštelan je predložio da za suradnike ne zovu književne klasike koji će raditi sporo već da uključe mlade književnike. Izabrani su po stručnosti pa su na prijevodu radili i vjernici i nevjernici.

Glavni urednici su bili Kaštelan i Duda. Urednici su književnik Josip Tabak i bibličar Jerko Fućak. Suradnici su bili, od književnika, Branko Brusar, Olinko Delorko, Filibert Gass, Marko Grčić, Stjepan Hosu, Božo Kukolja, Tomislav Ladan, Nikola Milićević, Ante Sekulić i Zvonimir Mrkonjić te Nikola Šop i Ton Smerdel. S crkvene strane su i Ivan Golub, Ante Kresina, Janko Oberpki, Ljudevit Rupčić i Celestin Tomić. Golub je predložio da se uključi i mladi bibličar Adalbert Rebić koji je tada završavao studij biblijskih znanosti na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. To je prihvaćeno. Jezični suradnici bili su Marko Grčić, Kaštelan, Mrkonjić i Tabak i radili su generalnu lekturu cijele Biblije s uvidom u izvor - hebrejski. Korekturu otisaka radio je Stjepan Hosu, Bio je to veliki podvig i radili su neumorno svi, i s mnogo truda. Prevođenje je počeo 1. svibnja 1967. a zadali su si rok. (Ladan je rekao da treba početi danas, da se ne čeka zadnji čas). Uzeli su rukopisne prijevode, podloga je bio rukopisni prijevod pokojnoga profesora biblijskih znanosti na zagrebačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu Antuna Sovića. Uzeli su Mojsijevo Petoknjižje Silvija Grubišića i Psalme Filiberta Gassa. Od tiskanih prijevoda preuzet je prijevod "Pjesme nad pjesmama" književnika Nikole Milićevića i Novi zavjet bibličara Ljudevita Rupčića Kako je izgledala suradnja? Biblijski suradnik Zagrebačke Biblije Ivan Golub ovako se prisjetio: "Moja biblijska dionica bile su starozavjetne knjige Ezra i Tobija te sve biblijske knjige posvećene ženama: Ruti, Juditi i Esteri, knjiga o nježnoj Ruti, o hrabroj Juditi i o dovitljivoj Esteri. Ponosim se time. Književni suradnik na istoj dionici bio je Olinko Delorko, uz iznimku knjige Ezrine koju je književnički obradio Ante Sekulić. Podloga je bio Sovićev rukopisni prijevod. Njega je s jezično-književne strane obradio, da ne rečem ponegdje preradio, jezičar-književnik. Treba naime znati da je Sovićev prijevod s hebrejskoga uzoran što se tiče vjernosti izvorniku, ali neprihvatljiv i na kraju kad je trebalo tiskati (1939.) neprihvaćen što se tiče hrvatskoga jezika na koji je preveden. Nakon književničke ruke tekst dolazi u ruke bibličara koji ga uspoređuje s hebrejskim izvornikom. I budno pazi da pjesnička sloboda, licentia poetica, nije iznevjerila vjernost izvorniku. S tog su naslova dva prijevoda Tona Smerdela i Nikole Šopa bili isključeni. Smerdel je svoj objavio. Kako je hebrejski biblijski jezik nevelika leksika, a hrvatski, na koji se prevodi, obiluje istoznačnicama, prinos književnika bio je dragocjen, jer su za isto značenje predlagali uvijek drugu, ali istoznačnu riječ. I tako je tekst prijevoda bio i vjeran izvorniku i u duhu jezika na koji se prevodi – u duhu hrvatskoga. Bio je lišen zamornosti, jednoličnosti, ponavljanja jedne te iste riječi za jedno značenje." Pitanja koje je trebalo riješiti bila su i ime boga, je li se savez ili zavjet, (riješeno je da naziva s obje riječi), kako pisati imena...
Biblija se naziva Stari i Novi zavjet, a u samoj Bibliji upotrebljava se izraz savez. Božje ime, u hebrejskom izvorniku četveroslovlje – tetragram JHWH, u Bibliji se piše Jahve. Osobna pak imena pišu se prema hebrejskom izvorniku, a neka prema Vulgati. Latinski prijevod, Vulgata, nema glas š koji ima hebrejski izvornik pa su imena velikih proroka, prema Vulgati, Izaija, Jeremija, a ne hebrejski (Jirmijahu – Jeremija), a mali proroci pojavljuju se i u hebrejskom obliku kao Hošea. Ime Davidova oca u Bibliji se pojavljuje u hebrejskom obliku Jišaj, a ne po Vulgatinu, latinskom Jesej. Spjev Kajetana Vičića Jesseides libri XII (Prag 1700.) jedni nazivlju Jišajida, oslanjajući se na Zagrebačku Bibliju, drugi Jeseida, oslanjajući se na Vulgatu. Zagrebačka Biblija uz iznimku saveza išla je u kompromisna rješenja između hebrejskog izvornika i latinske Vulgate. Nakon nešto više od godine rada, Biblija je izašla 14. rujna 1968. što je bio nevjerojatno kratak rok. Tiskana je u 60 000 primjeraka i bila razgrabljena, pa je dotiskano još 40 000 primjeraka. Od "Stvarnosti" je Zagrebačku Bibliju otkupila 1974. izdavačka kuća "Kršćanska sadašnjost". U četrdeset godina od prvotiska Zagrebačka je Biblija izašla u 400 000 primjeraka. U izdanju "Kršćanske sadašnjosti" dosad je izašla u dvadeset izdanja. Zagrebačka je Biblija okupila suradnike književnike, bez obzira na vjersko uvjerenje i vođena je samo stručnošću. Time je – posve u duhu Drugoga vatikanskoga koncila – preteča dijaloga i inkulturacije. A prihvaćena je od svih kršćanskih zajednica. Time promiče ekumenizam." rekao je Golub. Na četrdesetu godišnjicu Zagrebačke Biblije izašla je knjiga Katice Knezović "Zagrebačka Biblija 1968. o 40. obljetnici" (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008). A ono najzgodnije je da Zagrebačka Biblija ima - spomenik. Ispred franjevačkog je samostana na Kaptolu, postavljen i otkriven 9. siječnja 2010. Spomenik je postavio grad Zagreb i Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda. Spomenik je napravio kipar Ante Jurkić, otvorena knjiga je izlivena u zagrebačkoj Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti. Spomenik je dakle otvorena knjiga - na stranici nalazi se redak prijevoda iz 1968. godine iz Psalma 119 "Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi" a taj redak želi podsjetiti prolaznika da je ovdje, na ulici i u svakom trenutku njegova života Riječ božja njegov putokaz i njegova svjetlost. Pri dnu skulpture nalaze se riječi fra Bonaventure, koji u svome podnesku kardinalu Franji Šeperu 10. siječnja 1967. predstavlja naum o prevođenju Biblije, kaže da to "čine jer to potrebe traže, a prilika se pruža dajući od svojega malo da Bog učini po svojoj milosti ono što se njemu svidi". Zagrebačka Biblija je četvrti cjeloviti prijevod na hrvatski i prvi koji je tiskan u Hrvatskoj, u Zagrebu. U komunističkom je ozračju to bio podvig ali i pokazalo da je vlast "olabavila". Od 1975. do 1984. na zahtjev Instituta za prijevod Biblije iz Stockholma Mirza Kazar je preveo Bibliju na azerski jezik (Azeri su narod većinom naseljen u sjevernom Iranu i Azerbejdžanu, šijitski su muslimani) i tiskan je u Zagrebu 1982.

Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški