Margaret Mitchell - samo jedna knjiga, ali klasik koji i danas obara rekorde

Uglavnom pišemo o velikim imenima književnosti čije knjige nabrajamo... znamo od svakog barem dva, tri djela, no što ako je riječ o osobi koja je poznata po samo jednoj knjizi? Doduše, jednoj od najprodavanijih ikad, ali samo jednoj?

Margaret Mitchell - samo jedna knjiga koja i danas obara rekorde Iz čiste dosade 25godišnja je mlada žena, tek udata, napisala 63 poglavlja knjige koja je postala jedna od najomiljenijih, najpoznatijih, najprodavanijih knjigu o američkom Jugu. Napisala je svjetski bestseler čija prodaja traje i danas i po kojem je snimljen jedan od najvećih filmova zlatnog doba Hollywooda. Bila je novinarka u "Atlanta Journal Sunday Magazineu" koja je nakon nekoliko nezgoda i na kraju teške ozlijede zgloba morala otići na bolovanje. Šepala je neko vrijeme po redakaciji, no kako joj noga nije prestala naticati, a bolovi su bili jači morala je na bolovanje i - strogo mirovanje. Da ne bi umrla od dosade, počela je - pisati. To je bila Margaret Mitchell a roman koji je napisala "Gone With the Wind" kod nas preveden kao "Zameo ih vjetar". Saga je to o Jugu, o ratu, o ljubavi, o mržnji, o ljudima kakvih više nema ili koji su morali prihvatiti da se svijet koji su poznavali mijenja. Knjiga nije odmah izašla na svjetlo dana. Deset je godina Margaret radila na likovima, zapletu, raspletu, istraživala povijesne činjenice, sakupljala podatke i nitko nije znao da piše. Sakrivala je to od svih, i obitelji i prijatelja, a kada su jednom došli nenajavljeni gosti stranice koje je poslagala po podu u panici je prekrila tepihom. Nije imala namjeru knjigu objaviti, ali kada je njena prijateljica čula da Margaret misli napisati knjigu (iako je knjiga već bila gotova) rekla joj je "Ma zamisli, ti da napišeš knjigu!!" ne baš prijateljski, pa se povrijeđena Margaret koju je da se prihvati pisanja nagovorio muž uputila uredniku Macmillanu s ogromnim rukopisom. Kasnije je požalila i poslala uredniku telegram: "predomislila sam se. stop. pošaljite mi rukopis natrag". No znao je stari lisac Macmilan što ima u rukama.

Južnjačka ljepotica Margaret Mitchell

Osim što je napisala jednu knjigu koja se i danas godišnje prodaje u tisuće i tisuće primjeraka i koja je jedna od najpopularnijh knjiga svih vremena, njen je život bio zanimljiv, a na kraju je, kao i svaki velebni roman - tragično završio. Rođena je 8. studenog 1900. kao Margaret Munnerlyn Mitchell u bogatoj i uglednoj obitelji. Otac Eugene Muse Mitchell bio je odvjetnik, a majka, Mary Isabel,  May Belle Stephens  sufražetkinja. Klasična južnjačka obitelj, starosjedioci Atlante u Georgiji, bogati i lijepi imali su i dva sina, Russela Stephensa koji je umro kao dijete i Alexandera Stephensa koji je rođen četiri godine prije Margaret. Mala Margaret je odrasla na Jackson Hillu, finom kvartu istočno od centra Atlante. U blizini je živjela i baka, Annie Stephenson koja je bila neobičan tip žene po tadašnjim mjerilima. Živjela u viktorijanskoj kući obojanoj kričavo crvenom bojom sa žutim trijemom, bila je udova par godina prije Margaretina rođenja i naslijedila je imanje na kojem su živjeli Margaretini roditelji. S bakom je bilo problema - bila je  vulgarna, nije marila za etiketu, uz to je bila tiranka i u rukama držala i vodila obiteljske financije. Novac je "bacala" na obrazovanje kćeri, tako i Margaretine mame i sve je otpravila u škole na sjever. Tamo su južnjačke ljepotice naučile, između ostalog, da biti Amerikanka irskog podrijetla nije nešto čime se može ponositi. Ali, dobile su obrazovanje, postale samosvjesne i neovisog duha i baka je ostvarila svoju ideju - da djevojčice nisu predodrđene samo za udaju. Margaret s bakom nije imale odnos pun ljubavi; svađale su se kao pas i mačka. No, baka je bila svjedokinjom mnogih događaja, i Građanskog rata i obnove Atlante i mogla je unuci precizno dati sliku svijeta o kojem će ova poslije pisati. Možda bi Margaret bila mala slatka djevojčica sa šeširićem i u haljinicama, kao neka lutkica kako su djevojčice tog vremena izgledale, da se nije dogodila nezgoda. Kad je imala tri godine njenu je haljinicu zahvatila vatra jer je zapela na užarenu rešetku kamina. Mama se bojala da se to može ponoviti i ako je jednom dijete izbjeglo opekotinama ili nedajbože smrti nije više željela riskirati pa je kćer odjevala - u hlače. Dok su druge curice bile u svili, šifonu, trakicama i šeširićima Margaret je trčkarala po vrtu u hlačama s bratom, uživala u djetinjstvu bez modnih ograničenja. Nazvali su je Jimmy po liku iz nekog stripa, a brat je uvijek inzistirao da se, igra li se s njim, zove Jimmy. Tako je Margaret postala Jimmy i tako su je zvali sve do njezine 14. godine. Poslije će je svi zvati Peggy. Bila je "dečkasta", vesela, smjela, a podjednako se igrala s lutkama i jurila na svom ponyju. Svakog je popodneva jahala u društvu starog veterana i jedne djevojke kako se i priličilo.  No bez obzira na slobodu u odijevanju, rasla je u vremenu u kojem su se djeca vidjela, ali ih nitko nije slušao i nije smjela ni trčati, ni vikati a kamo li podvriskivati po kući. Ako joj se omaknuo ushićeni smijeh ili vrisak, mama bi papučom ili četkom za kosu provela disciplinu pa je kćeri utjerala strah u kosti kako bi je mogla ostaviti samu doma i predvoditi sufražetske parade. U rijetkim je prilikama djevojčica morala sjediti, s trakom "Glasovi i za žene" preko prsiju i slati poljupce muškarcima, ljupko, dok je mama držala strastvene govore i da, za djecu baš nije imala vremena. Otac Eugene se, dobričina, protivio uobičajenoj praksi kažnjavanja djece u školama. Bio je i predsjednik edukacijskog odbora kad je kažnjavanje u školama napokon zabranjeno. Nikada nije kažnjavao svoju djecu jer je navodno on prvi dan škole dobio takve batine da mu je šok od kažnjavanja ostavio duboke rane. Tako je Margaret odrastala u zaštićenoj sredini, pod striktnim pravilima, ali poprilično bezbrižno. Istovremeno, na ulicama Atlante nije bilo tako idilično. Margaret se možda nije sjećala detalja, ali kad je imala pet godina izbili su rasni nemiri u Atlanti. Novine su tvrdile kako su "crnci napali neke bjelkinje" pa su izbili nemiri a na ulice je izašlo 10 000 bijesnih bijelaca. Na kraju Jackson Hilla je naime bilo naselje kućica Afroamerikanaca koje su svi zvali "Darktown". Te je večeri otac legao u postelju, ali su ga probudili pucnjevi no nije izlazio van kuće. Slijedećeg je jutra saznao kako je 16  crnaca ubijeno. Bijelo je stanovništvo imalo namjeru ubiti svakog crnog sugrađana koji im se nađe na putu, nemiri su se nastavili jer su kružile gasine kako će ti strašni "crnci" spaliti cijeli Jackson Hill. Za njihovu obitelj nije bilo opasnosti i nitko nije ozlijeđen ali će se Margaret ipak sjećati osjećaja užasa i straha koji je danonoćno divljao ulicama njenog rodnoga grada. Ona je odrasla u vremenima kada se djecu plašilo groznim divljacima, kada se opasnost od crnca koji će silovati bjelkinju dovelo do paranoje kao da je baš svaki crnac okorjeli silovatelj i kada je bijeli dio grada živio u svom mjehuru nesvjestan da su njihovi sugrađani ljudi, baš poput njih, a ne neke zviejri. Kad su se nemiri stišali Mitchellovi su odlučili preseliti na istočnu stranu grada, u Peachstreet. Jug o kojem je kasnije napisala knjigu i koja je do danas najbolji južnjački roman imao je svoju priču. Geografski, Jug u Americi postoji, ali u Margaretinoj mašti Jug je drugačiji, romantičan, živih boja, kao da je na njemu stalno proljeće prepuno bogatstva i balova. Mama je šestogodišnju Margaret jednom stavila u kočiju i provezla je plantažom koja je bila uništena i rekla joj, eksplodira li sve, a bude prije ili kasnije, nek su joj svi sveci na pomoći ako neće imati uza se oružje. Odrastala je iuz priče o junaštvima svojih predaka. Klecavi veterani i stare tete pričali su joj, o "starom dobrom Jugu" a za ljetnih je ferija posjećivala mamine pratete Mamie i Sis koje su i dalje živjele na staroj plantaži pamuka u Jonesborou. Mamie je imala 21 a Sis 13 godina  kada je Građanski rat počeo i bile su sjajni izvori priča i podataka o dobu koje je nestajalo. Uz sve te priče i predaje Margaret je bila strastvena čitateljica, uglavnom dječačkih romana kod nas nepoznatih (one G. A. Hentyja, serija Tom Swift, seriju o Dječacima Rover...) a mama joj je na glas čitala romane Mary Johnston dok mala još nije znala čitati. Romani su to uz koje su djevojek i žene plakale, romanse u kojima se vojnici konfederacije udvaraju južnjačkim ljepoticama s plantaža Louisiane. Ali, čitala je i Shakesperea, Dickensa i Sir Waltera Scotta. Najdraže su joj knjige bile dvije Edith Nesbit - "Petoro djece i Ono" i "Feniks i sag" koje je i kao odrasla imala na policama i rado ih darovala.

Izdavačka kuća Ježinac Da se odmah razumijemo, nije Mitchell "Zameo ih vjetar" napisala samo tako i nije ta knjiga bila "prvo pa muško". Margaret je od malena bila maštovita djevojčica, pisala priče o životinjama, bajke i avanturističke priče. Sama je slagala knjige svojih priča izrezujući slike iz modnih časopisa, spajala ih i ukrašavala svojim crtežima. S 11 je svoju izdavačku kuću nazvala "Urchin Publishing Company" (urchin je morski ježinac) a kasnije je zapisivala priče u bilježnice.  Mama je priče svoje kćeri čuvala u kutije od bijelog emajla  pa je u kući imala nekoliko kutija prepunih kćerinih priča kada je Margaret otišla na college. Kako je Margaret rasla  priče su imale sve više romantike, ljubavi i ponekog viteza u sjajnom oklopu koji se morao za ruku svoje dame boriti s crnim, zlim vitezom, kako to već ide. Bio je tu i poneki "Indijanac".  Priče je smjestila u daleke zemlje, Meksiko na primjer a 1913. je napisala dvije priče koje se odvijaju za vrijeme Američkog građanskog rata a na jednoj je "upozorenje" kako knjiga ima 237 stranica. Dok je Europom bijesnio Prvi svjetski rat Mitchell je pohađala "Washington Seminaru" u Atlanti, popularnu školu za mlade i bogate djevojčice. Privatna škola imala je preko 300 učenica, sve od reda iz finih familija, a Margaret je bila aktivna u dramskoj grupi. No, nikada se nije domogla ženskih uloga. Glumila je Nicka u "Snu ljetne noći", Launcelota u "Mletačkom trgovcu", ali nikada djevojku ili ženu. Napisala je komad o djevojčicama iz škole koje su snobovi, pridružila se i literarnoj grupi i u godišnjaku objavila dvije priče. Tu je već bilo drame jer se u jednoj priči desetogodišnja junakinja Terry obračunala sa silovateljem svoje sestre i - upucala ga. Profesorica engleskog, gospođa Paisley možda nije bila oduševljena temom, ali je ohrabrivala Margaret da piše prepoznavši talent. Paisley je bila zahtjevna spram Margaret, ali je u glavu djevojčice zauvijek ostala važna poruka profesorice: "Samo veliki rad i pažljivo spajanje rečenica dolazi u obzir a rečenica, svaka, mora biti koncizna, potpuna i koherenta." Dok je bila u Washingtonu, njen je brat Stephens studirao na Harvardu od 1915. do 1917. kad se prijavio za vojsku, mjesec dana nakon što su SAD objavile rat Njemačkoj. Otplovio je za Francusku 1918, i vratio se kao instruktor u Georgiju. Margaret je s majkom bila u New Yorku gdje su išle u shopping za college kad je ocu stigao telegram - brod na kojem je bio Stephens pogodio je torpedo, ali je preživio.

Zaruke i ljubav Margaretinog života Stephens je mislio da je college i znanje otrov za djevojke, ali je mama bila uvjerena kako svaka djevojka mora biti obrazovana. Željela je da njena kćer ima sigurnu budućnost kao obrazovana mlada dama, a na obrazovanje je gledala kao na ključnu stvar preživljavanja. Željela je da se kćer klasično obrazuje, kao svaki dečko, pa ju je poslala na sjever jer samo su tamo takve škole i postojale. Odabrala je Smith College u Massachusettsu koji je smatrala najboljom školom za djevojke u Americi. Kada je Margaret maturirala na Washington Seminaryju ipak je upala u zamku društva - 1918. se zaljubila u mladog poručnika koji je netom završio Harvard, zgodnog  Clifforda Westa Henryja koji je bio glavni instruktor za borbu bajunetam, a kad je dobio prekomandu u Francusku zarprosio je Margaret. Biografkinja Margaret Mitchell opisuje ga kao pomalo "ženskastog, nesposobnog,  jalova izgleda s homosekuslanim sklonostima." Kada je krenula na Smith College, 14. rujna, Henry je smrtno ranjen u borbi, u Francuskoj i od zadobivenih je rana umro 17. listopada. Dok je Henry čekao u rovovima Verduna, prije bitke, napisao je pjesmu na komadu papira koji je istrgnuo iz notesa, a koji je kasnije nađen u njegovim stvarima. If "out of luck" at duty's call/ In glorious action I should fall /At God's behest, May those I hold most dear and best/ Know I have stood the acid test/ Should I "go West." Odlikovan je posthumno zbog hrabrosti koju je pokazao u borbi - išao je u napad kako bi, pucajući po njemu i njegovom vodu otkrio položaje njemačkih mitraljeskih gnijezda - i iako je bio ranjen u nogu nije odustajao sve dok nije "otkrio" sva gnijezda koja su odmah njegovi dečki očistili. Fatalan je bio geler od bombe koju je njemački avion izbacio i ranio ga. Clifford Henry je ovjenčan najvišim odličjima i bio je ljubav života Margaret Mitchell, tako je tvrdio i njen brat iako veza dvoje mladih nikada nije došla do tjelesne razine. Prva ljubav s tragičnim krajem ostavila je na Margaret gadne ožiljke. Epidemija gripe  1918. ubila je 50 milijuna ljudi u svijetu, a Smith je zatvorio vrata a djevojke poslao kućama. Margaret se žurila kući jer su joj javili da je mama bolesna - no nije stigla na vrijeme. Mama May Belle umrla je 25. siječnja 1919. od upale pluća kao posljedice španjolske groznice, a Margaret je stigla kući dan nakon što je mama umrla. Mama je znala da se neće izvući pa je kćeri ostavila pismo sa savjetima da živi život punim plućima, neka živi ispunjenim životom i kad voli neka se daje potpuno i punog srca, ali da se preda samo nakon što odživi svoj život. Što se faksa tiče, Margaret je bila prosječna studentica i nije ni u jednom predmetu briljirala. Nije mislila da ima talenta za pisanje iako je dobivala pohvale od profesora engleskog - nije im vjerovala. Nakon maminog pogreba vratila se na Smith i završila prvu godinu, na ljeto se vratila doma, u Atlantu i preuzela vođenje kućanstva i brigu o tati i bratu i nikada se nije vratila na faks. Nakon operacije slijepog crijeva 1919. u povjerenju je rekla prijateljici kako sanja o novinarskoj karijeri a da odricanje i faksa i novinarstva da bi bila domaćica za nju znači odricanje od svega bitnoga a za - ništa. Iako je prva ljubav završila tragično, sama je za sebe rekla da je bila grozna flertuša, da se zaručila s petoricom muškaraca i uspjela ne lagati ni jednom od njih "hendlajući" svih pet. "Imala je u svom kratkom životu mnogo muškaraca koji su u nju bili smrtno zaljubljeni, mnogo odličnih partija, daleko više nego ijedna djevojka u Atlanti..." napisala je jedna novinarka kasnije o njoj. Margaret Mitchell je bila lijepa, živahna, pametna, bistra i brzog jezika, malena rastom, tek 147 cm pa su stolicama skratili "noge" da bi se osjećala ugodno. Ali bila je samouvjerena.

Prvi brak,  brodolom i novinarstvo U travnju 1922. Mitchell je svaki dan viđala dvojicu - Berriena "Reda" Upshawa kojeg je upoznala pet godina prije na plesu koji su priredili njeni roditelji i njegovog cimera i prijatelja Johna R. Marsha, koji je radio za Associated Press. Upshaw je bio dečko iz Atlante, par mjeseci mlađi od Margaret a njegovi su roditelji preselili u Sjevernu Carolinu 1916. Kratko je bio na Pomorskoj akademiji i mornarici, odustajao, vraćao se i na kraju odslužio dva mjeseca na moru. Bivši sportaš nije imao uspjeha ni na Akademiji ni na moru pa se okrenuo krijumčarenju alkohola koji je "pekao" u planinama Georgije. Obitelj Mitchell bila je van sebe kada su Peggy i Red objavili da se vole i da će se vjenčati. Kum im je bio John Marsh. Mladenci su živjeli s Peggynim tatom od vjenčanja u rujnu 1922. a samo četiri mjeseca kasnije Red je iselio i nikada se nije vratio. Brak je bio strašan jer je Red bio loše naravi i uz to je pio. Bio je nasilan i tukao je Peggy. Nitko o tome nije želio pričati. Ona je našla posao kao novinarka u "The Atlanta Journal" kako bi imali novaca i pisala članke za nedjeljno izdanje. Nitko od obitelji je nije ohrabrivao, ni prijatelji, ni društvo ali je urednica zaposlila mladu "Peggy" iako ova nije imala iskustva. Prvo što je objavila kao Margaret Mitchell Upshaw bio je 1922. članak o talijanskoj revoluciji. Tako je počela njena karijera. Pisala je o svemu i svačemu: o modi, generalima Konfederacije, kralju Tutuu, djeveruši s vjenčanja Theodora Roosevelta, razgovarala s Rudolphom Valentinom koji je na kraju novinarku, u skladu s ulogom šeika koja ga je proslavila, u naručju prenio u hotel. Pisala je dobro, živopisno i urednici su bili zadovoljni. Iako je Red bio prijeke naravi, tvrdoglav i grub, nekako su uspjeli postići dogovor da joj da razvod, ali tek nakon što je ona obećala da neće podići sudski proces protiv njega. Kum Marsh je Redu dao i poveliku svotu novca. Po nekima je Rhett Butler inspiriran Redom, ali Peggy to nikada nije priznala, a i Rhett je bio daleko normalniji čovjek nego li Red. Službeno su se razveli 16. listopada 1924. i Margaret je mogla odahnuti. Pomoglo je i što je uz nju bio Marsh, kum i prijatelj. Iz svega toga izašlo je ipak nešto dobro - Marsh i Margaret su se - zaljubili.

Drugi, sretniji brak Udala se ponovo, s 24 godine, 4. srpnja 1925. za Johna Marsha koji je imao 29 godina a dom su savili u Atlanti. Stan su nazvali The Dump, Rupa jer je bila malen i prenatrpan, a danas je tamo u kući Margaret Mitchell House and Museum. Nakon četiri godine novinarstva Peggy odlazi iz novina jer je imala niz ozljeda i na kraju je teško uganula zglob na nozi koji nikako nije zacjeljivao. Dala je otkaz, mirovala i postala žena puno radno vrijeme. Do tada je napisala 129 članaka, 85 vijesti i nekoliko književnih kritika. Imala je čudan hobby još od 1920-ih kad je boravila u New Yorku - po knjižarama je kupovala erotske romane. Marshove i njihove prijatelje zanimali su svi oblici seksualne ekspresije a Peggy je najviše voljela knjige Fanny Hill, Afroditu i Vrt parfema. Odmarajući i čuvajući zglob čitala je dan i noć. Počela je cijeniti radove južnjačkog pisca Jamesa Brancha Cabella, a njegov klasik "Jurgen, komedija pravde" osvojila je gospođu Marsh. Uz to je čitala knjige o seksologiji, zanimala ju je ljudska seksualnost, čitala je i pornografiju a istovremeno, s natečenim zglobom pisala ono što će postati jedna od najomiljenijih američkih knjiga. "Imala sam svaki detalj u glavi razrađen prije nego sam sjela za pisaću mašinu" rekla je i roman je samo iscurio iz nje. Navodno je prvo napisala posljednje poglavlje. Doduše, s 15 je godina napisala "Lost Lysen" o tri muškarca i ženi na Južnom Pacifiku, u misiji, a teke u koje je pisala dala je svom dečku, tadašnjem Henryju Love Angelu (jednom od onih pet) koji je poginuo 1945. Taj roman i pisma bili su neotkriveni sve do 1996., osamdeset godina od kako su napisani a rukopis su našli u kutiji za cipele. Knjiga je objavljena 1996. i postala trenutni bestseler! Oko 400 stranica romana "The Big Four" napisala je kao tinejdžerica, koji opisuje život djevojaka u internatu ali se smatra izgubljenim. Doduše, možda ga je i sama uništila jer je spalila dosta svojih rukopisa. Nekoliko ih je uništeno nakon njene smrti po njenoj izričitoj želji. Noveletu "Ropa Carmaign" o bijeloj južnakinji koja voli muškarca druge rase napisala je 1920.-ih i poslala je izdavaču Macmilliamu 1935., skupa s rukopisom "Zameo ih vjetar" ali je "noveletta" odbijena. Prekratka za knjigu, mislili su izdavači.

Zameo ih vjetar

U svibnju Peggy leži s natečenim zglobom i piše kolumnu za Sunday Magazine, društvenu kroniku, zapravo tračersku "Elizabeth Bennet's Gossip". Marsh joj donosi tone knjiga iz knjižnice kako bi žena imala što za čitati. Pun suosjećanja sugerira joj da napiše knjigu. "Za ime božje Peggy, možeš li radije napisati knjigu nego li pročitati tisuće knjiga?" bila je rečenica kojoj možemo zahvaliti rođenje Tare, Scarlett i Rhetta, Melanie i Ashleya... Muž je bio više nego samo podrška - donio je svojoj ženi Remington Portable broj 3, pisaću mašinu na kojoj je ona tri godine kucala svoju sagu o južnjačkoj obitelji koju zadesi Građanski rat i niz ljubavnih i životnih preokreta. Glavna junakinja je bila zelenooka i prelijepa Pansy O'Hara. Dok je Peggy pisala roman držala je stranice u onim žutim tzv. manila kovertama po točno određenom redu a njih je, ako je netko dolazio u goste, pokrila ručnicima. Kad je izbio Drugi svjetski rat Peggy je volontirala za Crveni križ i sakupljala novac prodajući ratne obveznice. Bila je aktivna i u tzv. Home Defense, šivala bolničke uniforme, krpala hlače i pisala vojnicima pisma puna humora, ohrabrenja...

Pensy, Scarlett, svejedno - rođen je bestseler Izlazak romana "Zameo ih vjetar" priča je za sebe. Margaret je, rekli smo, počela pisati ZIV ili GWTW kako ga skraćeno pišu u Americi 1926.  U travnju 1935. Harold Latham iz kuće MacMillan bio je urednik u potrazi za novim romanom, pročitao je rukopis koji mu je Peggy isprovocirana bezobraznim komentarom "prijateljice" poslala i vidio potencijal. Bestseler ziher. Nakon što je pristao objaviti prvijenac mlade novinarke bilo je još puno posla: Peggy je slijedećih pola godine provjeravala činjenice, podatke, kopala po arhivima i nekoliko puta napisala prvo poglavlje. Glavna je junakinja Scarlett prvo se zvala Pansy. Tako bi i ostalo da izdavač nije tražio da promijeni ime junakinji a ona je odgovorila da se, što se  nje tiče glavna junakinja može zvati i "Garbage (Smeće) O'Hara, samo nek se više ta prokleta stvar završi." Usput, recimo i da je imanje Tara prvo imala ime “Fountenoy Hall.” Zgodna je stvar da je u bračnim vezama rođak Margaret Mitchell bio ni manje ni više Doc Holliday pa se vjeruje kako je i on osim mladenačke ljubavi bio inspiracija za lik Ashleyja Wilkesa. Marsh je bio tzv. copy editor pa su zajedno napravili konačnu verziju. Knjiga je izašla u lipnju 1936. To je vrijeme Velike depresije pa se Peggy bojala da je cijena knjige od tri dolara previsoka za osiromašene sunarodnjake. No, knjiga je postigla nevjerojatan uspjeh i dvije godine za redom držala prvo mjesto po prodaji! Pulitzera je dobila 1937., dvije godine za redom nagradu National Book Award koju je dodijeljivalo Udruženje prodavača knjiga. Poslije Biblije, po istraživanju 2008. to je druga najdraža knjiga Amerikanaca. Zna se i da tu knjigu najviše vole žene, starije od 44 godine, podjednako one s juga ili središnje Amerike, bjelkinje i HispanoAmerikanke, obrazovane i one koje nisu došle do collega. Kad su ove, 2014. ponovo radili istraživanje rezultat je bio isti - prva je Biblija a druga ZIV. Samo 2010. je tiskano, u SAD-u i svijetu 30 milijuna primjeraka. U sto je najboljih knjiga na engleskom jeziku od 1923. do 2005. a 2003. je bila 21. na BBC-jevoj listi kao najvoljenija ljubavna knjiga. Kada je Kongresna knjižnica, Library of Congress započela u srpnju 2012. "Slavlje knjige" na  izložbi "Knjige koje su oblikovale Ameriku" prva je predstavljena i  ZIV. Lista koja se pažljivo puni, "Veliki američki roman" na svojoj listi ima velike knjige, velika djela poput Moby Dicka, Avantura Huckelberryja Finna, Velikog Gatsbyja, Plodove gnjeva, Ubiti pticu rugalicu, Lovca u žitu i Nevidljivog čovjeka i naravno, Zameo ih vjetar. Knjiga je bila nevjerojatno uspješna i Margaret Peggy Mitchell Marsh postala je slavna preko noći. Ali, najstroži je kritičar bio tata koji je rekao kako "nema te sile na svijetu koja bi ga natjerala da ponovo pročita tu knjigu osim činjenice da je Peggy njegovo dijete". Pa je knjigu pročitao. Treba reći i još jednu stvar. Niste li pročitali, pročitajte, a ako jeste pamtite li opis Rhetta? Da, seksualna napetost između Scarlett i Rhetta je gotovo opipljiva ali je neki tumače kao seksualnu fantaziju silovanja. Jer, Rhett Buttler je taman muškarac, crnokos ali i tamne puti - on je mješanac, možda i crnac. Nekako se to previdjelo pa nije izbio skandal a danas je ionako svima u percepciji Clark Gable iako bi možda bolji za ulogu bio recimo Sidney Poitier. Ali to je tako. Uvijek se iza dobrih roman prašina diže... Naravno da je tu pitanje koje već desetljećima visi u zraku, a tako je i danas. Jesu li Scarlett i Rhett skupa? Mitchel je jednom rekla kako nema u glavi pravi kraj priče (nakon one "Sutra je novi dan") Rhetta i Scarlett. Tako je 1945. magazinu Yank rekla -"koliko znam Rhett je možda našao neku ženu koja je bila manje teška" i to je sve. Tako se kraj može svakom čitatelju, u mašti, oblikovati po njegovom ukusu. Jesu li se ipak pomirili, jesu li zajedno... nisu? Da, jedno od težih pitanja, reći će štovatelji i podjednako je jednih i drugih. Posljednja rečenica je, naravno, "Sutra je novi dan" (Tomorrow is another day) što je i bio jedan od mogućih naslova knjige. Ostale ideje bile su:  "Bugles Sang True" ili Not in Our Stars", "Tote the Weary Load." ali i "Baa! Baa! Black Sheep" no na kraju presudila pjesma  Ernesta Dowsona "Cynarae" s 13im stihom: "I have forgot much Cynara! Gone with the wind." Flung roses, roses riotously with the throng, Dancing, to put thy pale, lost lilies out of mind"

Ogroman uspjeh

U kolovozu 1936., samo šest tjedana nakon izlaska, izdavač Macmillan je izračunao da, kad bi se svi prodani primjerci složili jedan na drugog bio bi to toranj knjiga 50 puta viši od  zgrade Empire State buildinga. Jer, GWTW je bio hit gotovo iste sekunde -  50 000 knjiga prodano je u prvih par mjeseci; milijun u manje od pola godine a od tada se do dan danas godišnje proda najmanje 250 000. Knjiga je bila broj jedan po prodaju dvije godine - 1936. i 1937. a nevjerojatna je stvar da je nastavak koji je izašao 1991. 'Scarlett,' a koji je nakon dugog biranja napisala Alexandra Ripley bila najprodavanija knjiga godinu dana u Americi. Iako je dobila nekoliko užasnih kritika snimljen je film pa se naveliko raspravljalo tko će glumiti Rheta i Scarlett - odabrani su Timothy Dalton i Joanna Whalley tada Kilmer. Glume i  Sir John Gielgud, Stephen Collins, Julie Harris, Ann Margaret... Mini serija snimljena je 1994. Tragična smrt Uspjeh i slava koju je knjiga imala Peggy nije oduševio, ali što je tu je. No, nije dugo uživala. Kad je prelazila preko svoje ulice Peachstreet s mužem Johnom Marshom na putu za kino na njih je naletio automobil. Vozač, Hugh Gravitt,vozač taxija je sjeo za volan svog automobila pijan i prebrzo je vozio. Margaret nikada nije došla svijesti i umrla je pet dana kasnije u Grady bolnici. Gravitt je uhićen zbog vožnje pod alkoholom a nakon što je Peggy umrla pustili su ga uz jamčevinu od 5450 USD. Optužen je za vožnju pod utjecajem alkohola, prebrzu vožnju i vožnju krivom stranom ceste. Osuđen je za ubojstvo iz nehata u studenom 1949. i dobio 18 mjeseci zatvora. Umro je 1996. sa 73 godine i za većinu bio čovjek koji je ubio Margaret Mitchell. "Zameo ih vjetar" je 34. knjiga na ljestvici najprodavanijih knjiga svih vremena. Legendarni hollywoodski mogul David O. Selznick kupio je prava za film za 50 000 USD i to je bila najveća isplaćena svota novca ikada za nečiji prvi roman. Da bi knjigu prenio na film Selznick je s punim koferom nacrta i verzija otputovao na Bermude 1938. Nijedna scena nije snimljena na Jugu osim par uvodnih, a prva scena koja je snimana bila je Atlanta u plamenu. Da nije uspjela film se ne bi snimio. U cijelom filmu nema psovke jer se to 1939. nije smjelo. Ali, Selznick je bio odlučan koristiti riječ "damn" na kraju filma pa je za to platio 5000 USD!!! Mitchell je oporukom naredila da se rukopisi koje je pisala u djetinjstvu i mladosti spale, a njen dom uništi. Nije željela da ljudi koji nisu obitelj žive u kući u kojoj je odrasla. Možda se čini ludim, ali Peggy je strašno voljela svoju zemlju. Njen je dom bio njena Tara. Kuća je izgorjela u požaru.

FILM - ZASEBAN ŽIVOT

Film, trebamo li to reći, jedan je od najuspješnijih. Ali od prvog dana same su nevolje pratile snimanje. Doduše, isplatilo se jer je dan premijere u Atlanti 15. prosinca 1939, guverner Georgije proglasio državnim praznikom a došlo je milijun ljudi! Cirkus je trajao tri dana s defileima zvijezda u limuzinama, prijemima, kostimiranim balom i tisućama zastava Konfederacije koje su visjele sa svakog prozora i na svakom kutu grada. Cijena ulaznice bila je 40 puta viša od uobičajene a predsjednik Jimmy Carter sjeća se premijere u Atlanti: "To je bio najveći događaj na Jugu za mog života", rekao je. Onih 300 000 stanovnika plus posjetitelji napravili su sedam milja dugačku kolonu uz cestu da vide špalir zvijezda. Kad su obožavatelji knjige glasali koja je glumica najbolja za ulogu Scarlett Vivien Leigh je dobila samo jedan glas. Mitchell je bila iznenađena izborom jer je Vivien Leigh bila jako slična njoj u mladim danima. U knjizi Scarlett ima svjetlo zelene oči s nijansom lješnjaka. Oči Vivien Leigh bile su plave pa su, kada je god to bilo moguće, svjetlo postavili tako da Vivienine oči izgledaju zeleno. Engleska ruža dobro je utjelovila Scarlett a ono za što bi se svaka Amerikanka prodala, ljubljenje s Clarkom Gableom - mrzila je. Rekla je da mu je dah smrdio strašno - zbog umjetnog zubala kojeg je imao jer su mu zubi zbog strastvenog pušenja propali. Ali i to je navodno samo zlobnan trač. Selznick je za Rhetta želio Gablea od početka, ali "kralja Hollywooda" studio MGM nije želio "posuditi" pa je ponudio ulogu Garyju Cooperu. Cooper je mislio kako će film biti najveći promašaj u povijesti Hollywooda a i šef studija ga nije želio "posuditi". Vjerojatno se glavom udario svaki puta kada je prolazio kraj štoka, bilo kojeg štoka. Iako mu je to najpoznatiji film Clark Gable nije volio GWTW i rekao da je to "film za dame". Skoro je odustao jer u sceni u kojoj sazna da je Scarlett pobacila mora plakati. Olivia de Havilland ga je uvjerila da plače. Sam je kasnije rekao kako je s njegovim suzama scena daleko bolja. Riječi "Rhett Butler" u knjizi se koriste više puta nego li "Scarlett O'Hara" - "Rhett Butler" 82 puta a "Scarlett O'Hara" samo 26. Kada se Selznick odlučio za Gablea morao je čekati na njega dvije godine a Scarlett je tražio među 1400 žena na audicijama. Originalni scenarij napisao je Sidney Howard, ali su prepravljali scenarij i skraćivali bezbroj puta. Englez Leslie Howard je bio prestar za ulogu jer u knjizi ima Ashley ima 21 a Howard je imao preko 45 a i nije mu se dalo. Pristao je tek kad su mu dali da radi kao producent u filmu "Intermezzo: A Love Story." Na snimanju je nosio mnogo šminke i tupe kako bi izgledao mlađi. Uz režisera Fleminga koji se posvađao sa Selznickom jedino Howard nije došao na premijeru - pojurio je kući kada je počeo Drugi svjetski rat a Engleska ušla u rat.  Ashley Wilkes jedan je od svega par likova u knjizi koji nisu poginuli u ratu, no glumac koji ga je utjelovio, Leslie Howard poginuo je u Drugom svjetskom ratu. Nikada nije pročitao originalnu priču, knjigu. Ružni dio priče je da sporedni glumci, oni tamne kože nisu mogli na premijeru. Po zakonima Jim Crow bili bi odvojeni od bijele publike što nitko od glumaca nije mogao prihvatiti, Gable je želio bojkotirati premijeru ali ga jeHattie McDaniel, koja je glumila dadilju mamie nagovorila da dođe. Olivia de Havilland jedina je i danas živa od cijele glumačke postave. Uvijek se pripremala za svoje uloge a za vrijeme snimanja nije imala iskustvo majke ni žene. Posjetila je rodilište kako bi se pripremila za scenu u kojoj rađa, a iza kamere joj je režiser zavrtao članke kako bi osjetila bol trudova i mogla ih uvjerljivo odglumiti. Hattie McDaniel, bila je prva Afroamerikanka ikada koja je dobila nominaciju a potom i zlatni kipić. Ova se dodjela smatra prekretnicom u priznavanju glumačkog statusa i izvrsnosti "crnim" glumcima koji do tada nisu dobili priznanja. Ali, za vrijeme dodjele Oscara sjedila je za posebnim stolom, na kraju sobe što je kolege dovodilo do bijesa. No, Amerika još nije bila bez segregacije. Bilo je napada na Hattie koja je odbrusila jednom kritičaru kako bi radije glumila sluškinju za 700 USD tjedno nego radila kao sluškinja za sedam dolara tjedno. No, crnačko stanovništvo nije bilo oduševljeno filmom jer su u njemu uglavnom robovi i ponizne sluge. No, realno, takav je bio Jug u doba zbivanja priče koliko god nam to danas bilo neprihvatljivo. Snimljeno je 152 400 metara filma ali je nakon montaže ostalo "samo" 6096 metara. Izračunali su kako bi, da je David Selznick u film stavio sve dijaloge iz knjige, film trajao 168 sati. Bez ijedne druge scene, samo razgovori. Selznick je koristio svih sedam Tehnicolor kamera koje su postojale za snimanje. Pet je režisera radilo na filmu - prvi George Cukor dobio je otkaz jer ga Gable nije podnosio (znao je nezgodne stvari iz Gableove prošlosti), pa su zaposlili Sama Wooda. Njega je zamijenio Victor Fleming koji se na setu srušio od iscrpljenosti pa je ponovo uskočio Wood, ali je potpisan Fleming. Mijenjali su se i kamermani, pet je orkestracija a 99 je različitih melodija u filmu. Ovo je godina u kojoj se obilježava 75 godišnjica filma! To je jedini film o Građanskom ratu u kojem nema ni jedna scene bitke, samo scene posljedice rata i bitaka. Najimpresivnijom se smatra scena goruće Atlante. Set je zaista zapaljen. Selznick se trebao riješiti stare scenografije, iz "Kralja kraljeva" i "King Konga" pa su spaljene u snimanju. Svi su ženski kostimi napravljeni s podsuknjama iako publika ne bi vidjela razliku. U filmu je korišteno 1100 konja. Najdulji je film ikada koji je dobio Oscara - četiri sata. Nominiran je u 13 kategorija a Oscara je dobio za najbolji film, režiju, najbolji adaptirani scenarij (prvi puta posthumna dodjela ikada, scenaristu Howardu), najbolja glumica i sporedna ženska uloga. To je bio rekord u nominacijama i pobjedama. Film je najviše zaradio a ako se uzme u obzir inflacija i danas je najuspješniji film u povijesti ikad.  Snimljeno je 88 sati filma. Normalan je broj 20 sati za film u finalu dug dva sata i bilo bi im dovoljno 40 sati materijala. No.. Originalno film traje  226 minuta. Za ulogu Scarlett bilo je na razgovoru 1,400 kandidatkinja a samo 990 došlo je do probnog snimanja. U filmu je više od 50 govornih uloga i 2400 statista a scena u kojoj Scarlett traži doktora Meadea među 1,600 vojnika samo ih je 800 bilo pravih a ostatak su bile lutke koje je Selznick sakupio po studijima. Micheal Jackson je platio 1,542,500 USD za kipić Oscara kojeg je David Selznick dobio za GWTW, za najbolji film. Neka je Brazilka platila 95 500 dolara za ružičastu haljinu koju je Vivien Leigh nosila u sceni goruće Atlante i većinu scena na Tari. Ta je žena rekla kako je film gledala 8 000 puta. Recimo i da je bilo mnogo kritika - da se veliča ropstvo ali i da je bio okidač za promjene jer su Afroamerikanci bili hvaljeni za filmske uloge što do tada nije bio slučaj. A znamo li da su prije Selznicka mnogi odustali ili odbili snimiti film.. Na prvom gledanju u jednom kinu na špicu je publika počela vrištati a na kraju filma oduševljenje je skoro srušilo zgradu kina. Selznick koji je sa ženom, investitorom i montažerom došao vidjeti reakciju i kasnije je rekao kako je to bio najljepši trenutak u njegovom životu. Po Guinessuovoj knjizi rekorda do 2011. ZIV je zaradio 3,3 milijarde USD a snimanje je bilo najskuplje ikada, osim Ben Hura iz 1925. koji je koštao više. Kako je god nastajanje knjige roman za sebe snimanje i nastavak filma drugi je tom te nevjerojatne priče o novinarki koja je uganula zglob i počela pisati knjigu u koju je utočila sve priče iz djetinjstva, obiteljske legende i mnogo mašte. Ludo, zar ne?      

Sandra Veić Sukreški