Harper Lee: Go Set A Watchmen - "Idi, postavi stražara"

"Go Set a Watchmen" bio je najiščekivaniji roman nakon dugo, dugo vremena (u nas će tako biti do jeseni kada izlazi prijevod). Nedavno je objavljeno kako su nađeni i neki rukopisi ili rukopis Francisa Scotta Fitzgeralda, ali tek ćemo vidjeti što je na stvari. S Harper Lee druga je priča. Razlog je i što je objavljivanje ove knjige, kako su to neki nazvali "naklon američkoj književnoj memoriji." A to je zbog one prve knjige...
Američko društvo uljuljano u amneziju (aha, nismo jedini) potresla je vijest o postojanju knjige stare 55 godina koja do sada nije ugledala svjetlo dana. U izdavačkim krugovima to i nije bio neki šok. Znalo se da je Harper Lee napisala jedan roman, da je na njemu dugo radila i da je na nagovor izdavača promijenila neke stvari... tako je nastala knjiga "Ubiti pticu rugalicu" pa valjda mora postojati i nacrt (draft) one prve, zar ne? Naravno, ako nije uništen. No, većini je sve ovo bila nepoznanica. Tako je objavljivanje nove-stare knjige Harper Lee postala nacionalni, a bome i svjetski događaj. I još je uvijek. Uzbuđenje nije bez razloga.
Prva objavljena i jedina objavljena knjiga Harper Lee do danas je slavni, cijenjeni roman, svojevrsni kamen temeljac američke književnosti "Ubiti pticu rugalicu" (To Kill a Mocking Bird) koji je sama Harper kasnije zvala samo - "Ptica". Štoviše, o tom romanu, nakon prvog vala oduševljenja, nagrada i hvalospjeva, na tisuće interviewa i sjajnog filma (u čije je stvaranje i te kako bila umiješana) više nije željela govoriti. Prestravljena društvenim životom i cijelim cirkusom koji se oko izdavaštva vrti vratila se u rodni grad Monroeville u Alabami. Bijegu sa scene pridonio je i Truman Capote koji je u književnost ušao i kao pisac i kao lik iz "Ptice". Za one koji ne znaju, on je dječak Dill, prijatelj pripovjedačice Scout. Jer, Capote je zaista kao dječak odbačen od roditelja svakog ljeta dolazio kod tete u Monroeville i tako upoznao Harper i njenu obitelj. Dill je, u romanu, upoznao i sprijateljio se s djecom Finch - Scout i njezinim starijim bratom Jemom i jedan je od glavnih „dječjih“ likova. Harper je u stvarnom životu kasnije i te kako pomogla Capoteu oko romana „Hladnokrvno ubojstvo“ (In Cold Blood) jer bez nje nikada ne bi dobio sve što je od mještana gradića u kojem se odigrao stravičan zločin trebao. Jer da nije bilo šarmantne Harper on kao gey apartne pojave u tom gradiću ne bi imao sugovornike. Njegov je dolazak blago rečeno izazvao mini skandal. (sjajan biopic "Capote" pogledajte ako niste). Harper je za „Pticu“ dobila niz nagrada, i Pulitzerovu nagradu između ostalih, a Capote - nije. Nikada joj to nije oprostio, kao ni uspjeh ni prezir prema ispraznim poznanstvima i postalo mu je važnije društvo i tulumi po New Yorku od prijateljice iz djetinjstva. Njihovo je prijateljstvo bilo zauvijek prekinuto. Harper o tome nije, kao ni o ičemu, javno govorila ali se makla daleko od svjetla velegrada i vratila u rodni grad. Tamo živi i danas, u domu za starije osobe, poluslijepa i navodno ne previše prisebna 88 godišnjakinja koju desetljećima sugrađani brane i čuvaju od novinara, znatiželjnika i dosadnjakovića. Capote je umro kao usamljeni alkoholičar koji je imao spisateljske blokade i osim "Doručka kod Tiffanyja" i "Hladnokrvnog ubojstva" nije napisao nijedno drugo veliko ili uvažavano djelo (iako se svako malo rade revizije...). "Ubiti pticu rugalicu" ukratko, za one koji nisu čitali, roman je koji opisuje tri ljeta u fiktivnom južnjačkom gradiću Maycombu u kojem živi udovac Atticus Finch s dvoje djece. Atticus je pravnik, živi mirnim životom brinući za djecu, voli čitati, uvažen je član društva. Svakodnevicu pod ljetnom žegom uspavanog ritma razbije zločin koji je iz temelja potresao gradić, ali i okrug. Mladi je crnac optužen za silovanje bijele mlade žene. Ona je ono što zovu „white trash“, žena s dna bjelačkog Maycomba koja živi s ocem alkoholičarem. Mladić je crn i automatski je kriv. Grad je na nogama, sprema se linč, a Atticus mora ustati i braniti ne samo mladića već i ljudskost, zdrav razum i zakon. To, isprepleteno s dječjim igrama djevojčice koja raste s bratom i radije nosi hlače nego li uštirkane haljinice, teatralni Dill i njegova teta, zagonetni susjed koji u dječjoj mašti naraste do mita i izvora strave i užasa, svakodnevni život djece oko koje se urušavaju drugi mini svjetovi, silovanje, ludilo, zlo koje ljude pretvara u zvijeri... sve je to u „Ptici“. Atticus i Scout dva su lika koja su odavno, preko romana naravno koji je obvezna lektira, ušli u američke živote. Ali i svijeta. Učitelji i profesori već desetljećima govore kako je to najvažnija knjiga koju svako dijete-osoba mora pročitati. I doista, “Ptica“ je prekrasna knjiga, gotovo savršena i zapravo je nejasno kako i zašto kod nas nije dublje ukorijenjena. Takva bi nam u lektiri i te kako dobro došla s obzirom na prag tolerancije koji je kod nas ne samo nizak već je gotovo i nestao. Drugačije nije, mi "veliki" to znamo, loše. Naprotiv... no to je lekcija koju moramo očigledno naučiti i s njom odgajati djecu.
Kakva je knjiga "Go Set A Watchmen"?  S idejom i željom da vam baš ništa ne otkrijemo naš je savjet – svakako pročitati. Baš kao i „Pticu“. Nekoliko stvari treba napomenuti. Prvo, jasno je da je ovo najprodavanija knjiga trenutno (od srpnja od kako je izašla ruši rekorde) i jasno je da su mišljenja podijeljena. No, ako je „Lovac u žitu“ krucijalno djelo J. D. Salingera (koji se povukao na osamljeno imanje i postavio uvjet koliko od njegove smrti mora proći do objavljivanja knjiga koje je pisao) a ostale su mu knjige „slabije“ po nekima, jasno je da su naša očekivanja, nas kao čitatelja, uvijek povelika. Ili?

Idi, postavi stražara Harper je prvo pisala ovaj roman a onda je na nagovor izdavača napisala što je bilo prije. To je "Ubiti pticu rugalicu". Ova druga, danas objavljena nikada nije izašla. Po nekima je ova druga (a zapravo prva) slabija i zamjeraju joj, na primjer, klišeje. Ali, imajte na umu da je napisana prije 55 godina kada su klišeji ili ono što danas smatramo klišejima tada kada je pisana – izmišljeni. Zato se, kad čitate knjigu ona čini poznatom i dragom, kao da ste se sreli s nekim koga ste davno poznavali i da, imate mnogo toga za pričati i reći jedno drugome. Lijepo je, dirljivo i pametno. Opis mjesta i putovanja pak probudio je nostalgiju za vremenom kakvo je nekada bilo, prije ove elektrifikacije i mobilne telefonije, interneta... Ponovo Harper daje prikaz kako se nekada živjelo ali ne s namjerom i sentimentom već, kako smo rekli, tako je bilo kad je pisala knjigu. Uostalom, Atticusova obitelj jest i za te standarde neuobičajena. Udovac s dvoje djece, pravnik, cijenjen i staložen, prepun životnih mudrosti i danas je pojam najboljeg oca književnosti (i kasnije filma u izvedbi sjajnog Gregory Pecka). On čita knjige i djeci čita ne samo dječje knjige, pazi na njih i odlično se su svemu snalazi uz pomoć crne domaćice Calpurnije. Da su crne žene Amerike odgajale djecu bijelih roditelja vidjeli smo i u „Sluškinji.“ Uz to, Atticus je mnogo više što djeca s vremenom otkriju. Danas upoznajemo i ostale članove obitelji Finch. Saznajemo što je bilo s onima koje smo zavoljeli, gdje su sada i mnogo je, uz to, nježnih i lijepih opisa dječjih igara Jema, Scout i Dilla... Scout je sada Jean Louise, kako joj je ime, odrasla je djevojka i dolazi iz New Yorka u kojem živi u ljetni posjet ocu, Atticusu koji je i dalje ugledan, omiljen i radi kao pravnik. Upoznajemo i lik Henryja Clintona. On je susjed, Jemov vršnjak i udvara se Scout koja se ne može odlučiti bi li se ili ne udala za njega, vratila u Maycomb i postala tipičnom ženom 1950-ih. „Bila je gotovo zaljubljena u njega. Ma ne, to je nemoguće, pomislila je, ili jesi ili nisi. Ljubav je jedina stvar na ovome svijetu koja je neupitna. Ima raznih oblika ljubavi, da, ali je ili ti-voliš ili ti-ne-voliš.“ Henry radi s njenim ocem i koliko je god „dečko na mjestu“ njegovo nisko podrijetlo uvijek nekako zaskoči Scout jer on nije „od njene fele“. Novi je lik i uštogljena teta Alexandra koja sada živi s Atticusom, te ujak Jack, živopisan lik i – to je to. Ne kažemo da je to loše. Dapače. Sa svim sjećanjima i onime kakav je život sada, u „Stražaru“ pozornica Maycomba i dalje je živahno mjesto. Maycomb, izmišljeno mjesto američkog Juga po uzoru na Harperin rodni Monroeville zauvijek je (p)ostao grad američke nevinosti i djetinjstva. No sada će gradić malo odrasti... S ovom je knjigom samo jedan problem. Vrijeme. Danas čitati ovakvu knjigu možete i morate samo sa shvaćanjem da je napisana prije toliko godina i da su teme i stvari o kojima u knjizi junaci tada razgovaraju, žive i proživljavaju u skladu s tadašnjim vremenom. Kao što su, kako je "The New Yorker" opisao, Židovi kod Bellowa ili ranog Rotha prikazivani kao urbani, zabrinuti i neurotični, tako su Južnjaci kod Harper, Capotea i McCullersove opisivani kao ruralni, bezbrižni i potpuno ludi. Takav je Jug Harperinog djetinjstva, mladosti i zrelosti a i sada, starosti. Koliko se promijenio nije opisala jer je nakon uspjeha knjige zauvijek spustila olovku. Barem, koliko znamo. Potom, morali biste znati nešto o povijesti i idejama (nije da se ne da shvatiti iz knjige) da biste shvatili o čemu je riječ i naravno, morate imati čisto srce a ne iz knjige vaditi argumente za i protiv diskriminacije jer to ova knjiga, svakako, nema namjeru. Preporuka? Apsolutno iako, niste li pročitali "Ubiti pticu rugalicu" požurite – prvo "Ptica" i tek onda "Stražar". Bolje je tako. I važno je reći - da, Harper Lee je sama napisala "Pticu" i zapravo je zgodno pitanje zašto je ona jedina žena za koju su neki (nepouzdani i žuti) napisi pokušali senzacionalistički i naravno, neutemeljeno, tvrditi da nije autorica knjige. Je. Danas je to čak i algoritamski dokazano. Možda buni što je Harper Lee napisala samo jedan (a evo i drugi) roman, da je samo to djelo smatrala dovoljno dobrim za tisak ali sigurno nije usamljen slučaj. Netko sve najbolje i najljepše pretoči u jedno djelo i nakon muke i rada nakon tog dragulja gotovo da je besmisleno pisati i dalje. Nekima. (A i to je povijest književnosti pokazala ne jednom jer neka su djela slabunjava i "flah" iako su prethodna remek-djela). Zašto onda toliki cirkus oko žene koja je rekla što je mislila, kroz knjigu i odlučila se vratiti mirnom životu? Stvar je zapravo jednostavna. S ovom se knjigom, "Watchman" mučila i nazvala je "rasnom knjigom" i nije bila zadovoljna, imala je muke i blokade. Onda su joj prijatelji za Božić poklonili novac da bi mogla raditi samo na knjizi i ostaviti posao u putničkoj agenciji. Uz sugestije urednika da "Pticu" priča djevojčica, nastala je bezvremena knjiga. „Watchman“ je nastavak koji je zapravo napisan prije, nešto poput ovog prevrtanja s "Ratovima zvijezda". Srećom, (pro)čitali smo prvo "Pticu" pa sad možemo i "Stražara". Naslov? Dolazi iz odlomka Biblije kralja Jamesa. U Knjizi Izaije 21:6 stoji: "For thus hath the Lord said unto me, Go, set a watchman, let him declare what he seeth." Ili  "Idi, postavi stražara, što vidi, neka javi." Značenje? Netko mora biti moralni kompas u (ovom i svakom) gradu. Jer Izaiju je Bog poslao da pazi na Izrael. Da bdije nad njime. Bog kaže Židovima, kroz Izaiju, da moraju postaviti stražu, ostati ispravni, zadržati pravi put. Kad pročitate knjigu shvatit ćete da je naslov – savršen. Baš kao i „Ubiti pticu rugalicu“ jer grijeh je ubiti pticu koja samo lijepo pjeva, ne radi nikome ništa na žao ili loše. Ona je simbol nevinosti koja se u ta ljeta pred Scout i Jemom... ma ne.. nećemo objasniti... pročitajte knjigu. A Stražar? Ni o tom više nećemo ni riječi. Pročitajte... "Predrasuda, ružna riječ i vjera, ona čista, imaju nešto zajedničko: sve počinju gdje razum završava." Sve rasprave koliko je Harper danas prisebna, a koliko dementna starica i bi li ili ne dozvolila da se knjiga objavi druga su priča ali... da je prijatelj poslušao Kafku i spalio sve njegove rukopise svijet bi bio uskraćen za njegova djela. Odluka je teška, ne sumnjamo, poštovati želju ili ipak hrabro zakoračiti u pustolovinu objavljivanja. Nekako nam se čini da bi, da su svi rukopisi koje su autori željeli spaliti i da određeni za mučni zadatak nisu odbili poslušnost, svijet bio neusporedivo tmurnije mjesto.

Napisala: Sandra Veić Sukreški