VENECIJA kroz knjige

U njoj su rođeni i/ili živjeli mnogi – slikali su Tintoretto, Veronese i Tizian i Bellini, i Canaletto čija je vječna inspiracija bio taj Veliki kanal. Tu su skladali Monteverdi i Vivaldi, odavde je putovao Marco Polo, a u njoj pisao Goldoni, ljubovao Casanova, a živjeli i umirali mnogi. Ovdje se plovi ili hoda, ali se ne vozi bicikl i nema automobila, ovo je grad koji se budi i spava na vodi, tone polako i uvijek opija ljepotom. Tu se jede risi-bisi, grickaju baìcoli, šeta uz kanale u kojima su ribe, kormorani ili odbljesak palača i zgrada koje su nijemi svjedoci burne povijesti. Ovo je dom i sasvim posebne knjižare. Grad od 118 otoka, s više od 400 mostova, ali samo jednim trgom. Ona je La Serenissima, Kraljica Jadrana, Grad vode i Grad maski, Grad mostova, Plutajući grad, Grad kanala, La Dominante... O njoj su sanjali i Dostojevski, Turgenjev, Čajkovski, Pasternak i Brodski koji je u Veneciju bio smrtno zaljubljen. Dolazili su i Byron koji je u manje od tri godine obljubio 200 žena, napisao posljednje pjevanje "Putovanja Childe Harolda" i prvi dio "Don Juana". George Sand i Alfred de Musset, Goethe i Modigliani, Dickens i Proust, Hemingway, Ezra Pound koji je u njoj živio, a i umro kao i Stravinski, i Djagiljev, ali i Wagner. Peggy Guggenheim je proslavila Veneciju, a Venecija je i danas voli. Posjećivali su je Stravinsky, Cocteau, Chagall, Capote i Gore Vidal, Cecil Beaton, Douglas Fairbanks… U nju je dolazio naš Kamov jer mu je brat tamo studirao, svirao je za zahtjevnu publiku i naš Krežma…  Voljeli su je i vole je umjetnici. Dolaze, zaljube se i vraćaju. Jer kako netko reče, "…ako puno čitate, ništa nije toliko veliko kako ste zamišljali. Venecija je – Venecija je uvijek u živo bolja".

Smrt u Veneciji, Der Tod in Venedig, Thomas Mann

Gustav von Aschenbach, slavni je pisac u svojim ranim 50-ima, a nedavno je dobio i plemićki status kao veliki pisac pa sada u prezimenu ima aristokratsko "von". Potpuno je posvećen umjetnosti, discipliniran i asketa do boli, a kao mlad čovjek ostao je udovac i lini se da nema nikoga svojega... Na šetnji jedan mu čudan susret daje viziju močvare-divljine, plodne, egzotične i pune vrebajuće opasnosti i odluči uzeti godišnji odmor. Nakon pogrešnog starta u putovanju u Pulu na tada austrougarskoj obali, Aschenbach shvaća da mu je "suđeno" otići u Veneciju. Uzima apartman u Grand Hôtel des Bains na otoku Lido. Dok je bio na brodu vidi starijeg čovjeka u društvu sa skupinom veselih mladića. Ovaj je perikom, umjetnim zubima, šminkom i premladenačkim odijevanjem želio dati dojam mladog ili barem mlađeg što u Aschenbachu izaziva prijezir i gađenje... Kad se smjesti u hotelu, za večerom ugleda aristokratsku poljsku obitelj. Jedan od djece je dječak od oko 14 godina u mornarskom odijelu. Aschenbach, iznenađen, shvaća da je dječak iznimno lijep, poput grčke skulpture. Njegove su starije sestre, nasuprot tome, strogo odjevene i izgledaju poput redovnica. Kasnije špijunira poljsku obitelj na plaži, i slučajno čuje dječakovo ime - Tadzio... Postane opčinjen poljskim Tadziom. Von Aschenbach zbog Tadzia odlučuje ostati u Veneciji čak i kada u njoj izbije epidemija kolere...

Druga Venecija, Venecijanski zaljev, Predrag Matvejević

Malo je riječi potrebno kad se piše o Veneciji. A tek kad ipiše ovo pero - čitajte!

Da, taj čaroban "Mediteranski brevijar" najprevođenija je hrvatska knjiga u svijetu, i nije to jedini razlog zašto je treba čitati. Nije razlog ni taj što je samo u Italiji prodano više od 300 000 primjeraka, ni što su ga (i) tamo osjećali svojim. Matvejević je pisac koji se uvuče pod kožu svakome - osjećate i more i buru i ostanete osupnuti ljepotom riječi. Tu je i "Druga Venecija", zapravo priča "Venecijanski zaljev" koja je objavljena prvo na talijanskom.

Nevidljivi gradovi, Le città invisibili, Italo Calvino

Zamišljeni razgovor Marca Pola i Kublaj kana početak je ove knjige. Oni razgovaraju o 55 gradova, ne onih pravih, već onih o kojima se oduvijek priča, koji su parabola ili meditacija o kulturi, jeziku, sjećanjima, vremenu, smrti. Ali, nikad ne spominje svoj grad – iako, kaže, "kad god opisujem neki grad, uvijek kažem nešto o Veneciji". Dobro, nama je on Korčulanin, Talijanima Venecijanac…

Venecija je riba, Venezia è un pesce, Tiziano Scarpa

Nekonvencionalni turistički vodič o Veneciji napisao je stanovnik tog grada i to čarobnog grada koji nas nikada neće prestati zavoditi. Ali, ovaj vodič vodi nas van turističkih ruta. Jer Scarpa poznaje svaku kalu, kanal, i campo, onaj jedan i jedini trg u gradu, sve mostove i otkriva nam u devet poglavlja Veneciju kakvu ne poznajemo.

Mletački trgovac, The Merchant of Venice, William Shakespeare

Bogati mletački trgovac sav je nekako melankoličan i o tome priča prijatelju Bassaniju, mladom plemiću, Venecijancu. Bassanija pak muči nešto drugo – zaljubljen je i ženio bi se, ali mu nedostaje 3000 dukata. Antonio bi mu pomogao, ali je novac uložio u brodove. Odlaze škrtom Shylocku… Klasik!

Othello, Othello the Moor of Venice, William Shakespeare

Priča o tome kako se pukovnik Richard Cantwell suočava sa smrću kroz niz sjećanja, uključujući i jednog vikenda u Veneciji s privlačnom 18-godišnjom Renatom, koja možda predstavlja grad Veneciju. Dirljivo, gorko-slatki homage ljubavi koja nadjačava razum, otpornosti ljudskog duha i svjetskoj umornoj ljepoti i veličanstvenoj Veneciji. Ali ima tu još nečega. U lagunu je doputovao sa svojom četvrtom ženom Mary Welsh i kod prijatelja baruna Franchettija upoznao je djevojku. Ona je imala 19 godina, plemićku krv i zvala se Adriana Ivančić. Pisac koji samo što nije zagazio u 50u godinu potpuno je izgubio glavu za 30 godina mlađom crnokosom ljepoticom. A Adriana je bila plemkinja s Lošinja, kći baruna Karla Ivančića, diplomata i člana brodovlasničke obitelji koja je u 19. st doselila u Veneciju. Hemingwayja je za ovaj roman nadahnula djevojka i pukovnik - junak ovog djela zaljubi se naime u plemkinju Renatu. Iako kritika nije hvalila uradak Hemingwaya, "Renata" je imala problema – opis ljubavnih scena u gondoli izazvao je skandal. Doduše, Hemingway je uvjetovao da u Italiji roman može izaći tek nakon njegove smrti i objavljen je 1965., ali kako zaustaviti knjigu, kako zaustaviti trač?). Adriana je i napisala memoare "Bijeli toranj" u kojima je prepričala detalje svog dugog druženja s američkom piscem i potvrdila da je ona Renata iz romana. Oboje su sami sebi oduzeli život – Hemingway se ubio 1961. puškom nakon svog 61. rođendana, a Adriana se 1983. s 53. godine objesila na svom imanju.

Puhač stakla s Murana, The Glassblower of Murano, Marina Fiorato

Otputujmo u Veneciju, na otočić Murano i saznajmo o umijeću puhanja stakla. Jer Venecija 1681. ima nešto vrjednije od zlata – staklo. Dobro je to čuvana tajna pa Vijeće desetorice određuje život puhača koji žive na Muranu. Tajnu kako se radi staklo mnogi bi voljeli znati i imati, a najbolji majstor Corradino Manin stavit će sve na kocku ne bi li zaštitio svoju jedinicu. Prodat će svoje znanje i dušu francuskom Kralju Suncu. To je jedna priča, a druga je ona Nore Manin koja živi u Londonu sve dok ne odluči saznati kako su živjeli njezini preci jer ona je iz loze Manina. U želji da sazna povijest obitelji, ali i stakla, naći će se u vrtlogu tajni. Marina Fiorato proslavila se sa zgodnim romanima u kojima živi neki djelići Italije i u kojima se isprepliću tajne.

 Consuelo, George Sand

"Consuelo, venecijanska romansa" roman je George Sand kojeg je objavljivala kao serijal od 1842. do 1843. u jednom periodičkom časopisu. Kritičari su odmah rekli kako je ovo njezino remek-djelo koje govori o trijumfu moralne čistoće nad mnogim iskušenjima. Priča je to o siromašnoj mladoj djevojci španjolskog podrijetla s božanskim glasom koja postaje primadona opere u Veneciji i njezinim odlukama i onima osobne prirode i umjetničkima koje mora donijeti. Lik Consuelo navodno je oblikovan po sopranistici Pauline Viardot koju je klaviru podučavao Franz Liszt, a harmoniju prijatelj Beethovena, učitelj Liszta i Berlioza. Napustila je klavir i okrenula se pjevanju po želji svoje majke jer je imala glas raspona od C3 do F6, ali je cijeli život svirala klavir, često s Chopinom, Lisztom, Saint-Saënsom. Bila je i dobra prijateljica George Sand i njezinog ljubavnika Frédérica Chopina. Da, to je ona u koju je bio zaljubljen Turgenjev…

Vodeni žig, Fondamenta degli Incurabili Joseph/Josif Brodski

Brodski se nije htio zaposliti, a nije htio ni u školu pa je završio u sovjetskom logoru zbog društvenog parazitizma. Sovjetski Savez napustio je 1972. i nakon putovanja po Europi završio u New Yorku gdje je i dobio Nobelovu nagradu za književnost. A baš je u zimi odabrao da se zaljubi u Veneciju. Prvi je puta stigao u zimsku Veneciju 1973. Ona je njegova Veneziana o kojoj sanja kao o nekoj lijepoj ženi. Ovdje vrijeme isparava poput čestica slane vode u hladan dan, nevoljno i tromo, i zato se vraćao Veneciji da provjeri je li vrijeme još uvijek zaleđeno, postoji li sreća i - uvijek je sve bilo na mjestu. Ali se uvijek vraćao, svakog prosinca. Na kraju je pokopan na otoku, Isola Michele. Od njegovih je venecijanskih zima nastao esej o Veneciji objavljen 1992. koji je djelom autobiografski. U 48 kratkih poglavlja Brodski se prisjeća anegdota i događaja koje je iskusio u 20 zima u ovom gradu koji je prepun čarolija i koji zavede svakog posjetitelja s nevjerojatnom lakoćom. Kratka, intenzivna poglavlja dragulji su koje bi trebalo čitati češće. Kuća u kojoj je zimovao, nedaleko Academije baš je na sretnom mjestu.

Napisala: Sandra Veić Sukreški