The Sound of Music - Moje pjesme moje snovi ili nevjerojatna životna priča obitelji von Trapp

Početkom ožujka obilježit će se 50-i rođendan jednog od najpoznatijih, najomiljenijih filmova "The Sound of Music" odnosno "Zvuk glazbe" kod nas prevedenog kao "Moje pjesme, moji snovi". Život danas najpoznatije austrijske obitelji zbog hollywoodskog je hita manje-više opće poznata stvar. No je li stvarno tako? Kad je Maria von Trapp napisala knjigu o životu svoje obitelji s idejom da se popularizira njihova glazbena trupa koja je nastupala po Americi i svijetu, nije mogla slutiti što će se sve dogoditi. Prvo su u Njemačkoj snimili dva filma; onaj iz 1956. "Obitelj Trapp" a dvije godine kasnije i nastavak "Obitelj Trapp u Americi". Te je filmove vidio kazalištarac Donehue i mislio kako je to idealan projekt za njegovu prijateljicu Mary Martin kojoj se ideja dopala. Njen je muž bio producent Richard Halliday pa je s partnerom Lelandom Haywardom prvo zamislio kazališni komad koji bi, možda, imao par pjesama koje je izvodila obitelj von Trapp. Ipak su se dosjetili da bi mogli imati originalne pjesme koje bi napisali čarobnjaci američkog musicala Rodgers i Hammerstein. Na kraju je odlučeno da bi to ipak trebao biti musical. Napisani su zaista famozni songovi, malo su promijenili originalnu priču, a djecu "pomladili": Liesl ima 16, Friedrich 15, Louisa 13 a Kurt 11. Brigitta 10, Marta sedam a mala Gretl pet a za zbilja su djeca bila stariji tinejdžeri, nisu dramatično bježali preko planina, ujak Max zapravo je bio obiteljski prijatelj svećenik, no sve ti uopće ne umanjuje dramatičnost života Georga, njegove druge žene Marie i djece. Predstava je bila hit. Gdje god da su je postavili bila je rasprodana pa je bilo samo pitanje dana kada će netko snimiti film. Tako je i bilo, no iza fenomena i musicala i filma stoje knjige koje je napisala Maria von Trapp. Osobno, obožavam ovaj film. U mom je slučaju nekoliko razloga: to je to bio prvi film koji sam gledala u kinu kao sasvim mala djevojčica (zagrebačko kino Studio). Danas je to i najdraži film moje kćeri (dobro, obje smo slabe na musicale). Volim Julie Andrews, volim Austriju i pjesme su zarazne. Ima tu mnogo poveznica, ali nekako je među filmovima ovaj imao svoje mjesto. Prekrasno snimljen u obližnjoj Austriji, s čarobnom pričom o djevojci i zgodnom barunu i kapetanu koji ima omanji vod djece, songovi koji su postali klasik i naravno, fenomenalni Julie Andrews i Christopher Plummer. Priča nije samo pastorala već je stvarna i  zbila se u Austriji iz koje su, nakon Anschlussa Georg i Maria sa svojih desetoro djece morali pobjeći pred nacistima. Osim slavnog filmskog para koji je, neki dan, u Vanity Fairu ispričao kako ih je film zbližio i kako njeguju prijateljstvo već 50 godina, nesumnjivo će se mnogo pisati o svim detaljima vezanima uz obitelj von Trapp i film koji ih je proslavio. Zato je sasvim u redu spomenuti i ostale glumce - Peggy Wood glumi opaticu nadstojnicu koja je na čelu samostana u koji je Maria došla kao siroče, Richard Hayden je ujak Max Detweiler, a Eleanor Parker barunicu Elsa von Schrader (o Parker je napisana knjiga "Žena s tisuću lica"). Djeca su posebna priča: Liesel, Friedrich, Louisa, Kurt, Brigitta, Marta i malena Gretl odnosno Charmian Carr, Nicholas Hammond, Heather Menzies, Duane Chase, Angela Cartwright, Debbie Turner i Kym Karath, danas odrasli ljudi zauvijek su obilježeni ulogama u filmu. Malo je tko od njih napravio neku filmsku karijeru ali, više manje su u glumačkim vodama. Ili su bili. I, važnije, svi su oni u kontaktu i povremeno se čuju. Čak i s Julie i Christopherom. Debbie se bavi unutarnjim uređenjem, Angela je dosta nastupala ali se bavi umjetnošću, Duane je inženjer softwarea, Nicholas glumi i dalje i jedini je imao seriju ("Spidermana" na CBSu) ali i dosta uloga u filmovima. Charmian koja danas ima 72 godine (!) bavi se unutarnjim uređenjem a klijenti su joj bili zaista slavni ljudi (Michael Jackson između ostalih). Napisala je i dvije knjige. Kym se i dalje boji vode jer nije znala plivati pa se skoro utopila kad su u filmu pali s čamca. Uglavnom, nisu se proslavili kao glumci, da, žive ili su živjeli od toga ali slavu im je donio samo jedan film. Svakako moramo spomenuti Marnie Nixon koja glumi sestru Sophiu. Njeno pojavljivanje u filmu ima zanimljivu pozadinu: Marnie je sjajna pjevačica, sopran, čijem su se glasu svi divili ali, nisu znali da je njen. Ona je "davala" glas mnogim glumicama koje pjevati nisu znale ali je najpoznatija po "posuđivanju" glasa u filmovima-musicalima "My Fair Lady" (nije pjevala Audrey), "Kralj i ja" (nije pjevala ni Deborah Kerr) i "Priči sa zapadne strane" (ne, ni Rita Moreno nije pjevala iako je za tu ulogu dobila Oscara). Otpjevala je i visoke note umjesto Marilyn Monroe u "Diamonds Are a Girl's Best Friend". Marnie je bila dugo i dobro skrivana tajna koja je poslije prerasla u skandal kada se otkrilo da Audrey nije i pjevala a dobila je Oscara. Zašto? Jack Warner, hollywoodski mogul nije želio za filmsku verziju "My Fair Lady" angažirati Julie Andrews koja je osvojila Broadway već je ulogu dao slatkoj Audrey. Julie je dobila ulogu u "Mary Poppins", filmu za koji je prava od autorice serije knjiga o neobičnoj guvernanti otkupio Walt Disney, pa je Julie, kada je primala kipić rekla "Hvala Jacku Warneru". I baš je zato režiser Robert Wise dao Marnie Nixon ulogu jedne od opatica u "Moje pjesme moji snovi" pa je, napokon, svijet taj čaroban glas mogao spojiti s licem. Naravno, Julie je sve sama otpjevala svojim prekrasnim glasom s rasponom od četiri oktave. Maria von Trapp bila je i te kako zadovoljna odabirom mlade i zgodne Engleskinje jer sama nije bila baš zgodna. Film je postigao nevjerojatan uspjeh i usprkos pojedinim kritičarima koji su popljuvali film rekavši da je to bedastoća s raspjevanom opaticom i hrpom dječurlije mogli su se poslije samo lupati po glavi. Film je ne samo jedan od najomiljenijih već je postao klasik, ovjenčan je mnogim filmskim nagradama i prerastao u fenomen. Premijera je bila 2. ožujka 1965. i ovog će ožujka i te kako "The Sound of Music" biti na tapeti. Ali, iza svega toga stoji - knjiga. To jest knjige i prava je tema za "Čitaj knjigu" jer su prevedene i kod nas. Uz to je cijeli europski život kapetana von Trappa vezan za Hrvatsku. A Austrija još 2005. o svemu tome pojma nije imala. Problem je bilo vrijeme radnje jer je Austrija desetljećima tvrdila kako je bila žrtva nacističke Njemačke i tek se 2000-ih počelo govoriti kako i oni imaju itekako odgovornosti za Holokaust. Podsjećati ih, makar i kroz musical i film kako Austrija nije bila ne baš tako nevina nije bilo zgodno. No, danas možete ne samo platiti "Moje pjesme, moji snovi" turu već o tome pitati i pričati jer su Austrijanci shvatili da je to turistička meka. Zgodna je priča kada je BBC-jev novinar uvjeren kako je to svojevrsni brend lutao po Salzburgu a da mu nitko prije desetak godina, nije mogao baš ništa reći o von Trappovima. Sada je i u Austriji film i priča poznata, ubiru se novci od turizma, u jednom hotelu i 0 do 24 puštaju film a Austrijanci su ponosni na von Trappove.

Još malo o kazalištu i filmu snimljenima po knjizi. Musical je tri godine rušio rekorde na Broadwayu s preko 1500 predstava, osvojio šest Tonyja. Film je sniman na autentičnim lokacijama, a i Maria je bila na snimanju filma. Od zarade filma je dobila 500 000 USD (u današnjem novcu 4.09 milijuna USD-a.) I samo da znate, kada Julie Andrews pjeva "I Have Confidence" Maria, njena kćer Rosmarie i Wernerova kćer Barbara prolaze (na stihove: I must stop these doubts, all these worries/If I don't, I just know I'll turn back") iza nje. U TV showu "The Julie Andrews Hour" 1973. zajedno su, ona i Maria pjevale "Edelweiss" i možete naći snimku na internetu. Film je osvojio pet Oscara i upisan je u zlatnu knjigu Hollywooda. Film traje dva sata i 45 minuta, budžet je bio 8,2 milijuna USD a zaradio je 158 671 368 dolar samo u Americi. Ukratko, poslije "Zameo ih vjetar" i "Star Warsa" najviše je zaradio - sve skupa milijardu i 182 047,600. Album je dobio nominaciju za Grammyja, od 2001. je film zaštićen kao nacionalno blago a kada je tek izašao s trona je skinuo "Zameo ih vjetar". Ponovo je izdan 1973. i samo tada je zaradio 11 milijuna od izdavanja. Ovaj je film spasio studio Fox koji je nakon "Cleopatre" skoro bankrotirao. Osim u Americi musical je postavljen na svim meridijanima i paralelama - na primjer Australiji, Puerto Ricu, Japanu, na pozornicama Stockholma, Beča, a u Salzburgu (ali marionetska verzija), te su razne verzije: brazilska, kanadska, španjolska, argentinska, južnokorejska, južnoafrička. Posljednja TV adaptacija 2014. s Carrie Underwood bila je promašaj. Zbog Carrie koja je country pjevačica i nije dorasla ulozi izbile su salve pokuda i još jednom pokazalo da je ovo najdraži komad s kojim nema polovičnih izvedbi. Ali, vratimo se knjizi od koje je sve poteklo.

Maria von Trapp nikada nije imala namjeru napisati knjigu o svom životu. Nikada. Prijatelj je Mariu uporno i uporno nagovarao neka zapiše što se dogodilo i neka ne dozvoli da se priča zaboravi. Imao je pravo, no Maria je tvrdila kako nema dara za pisanje. Ali ovaj nije odustajao. Svaki puta kada bi se vidjeli on bi o pisanju. Na kraju je jedan dan, očajna na njegovu milijuntu tiradu kako mora zapisati život koji su imali i koji i dalje vode, zamolila da je ispričaju na trenutak. Otišla je u svoju sobu i sat vremena pisala i jedva "rodila" par stranica nadajući se da će dokazati kako ona nije nimalo za pisanje. Ali, prevarila se jer je imala prirodnog dara pa se, i inače uporna kao mazga, zarekla da će završiti što je počela. Tako je nastalo prvo poglavlje prve knjige uspomena. Knjiga je postala bestseller. Maria von Trapp objavila je 1949. knjigu "Priča o pjevačkoj obitelji Trapp". Kod nas su izašle u nakladi Kršćanske sadašnjosti. Knjige su ove: "Priča o obitelji pjevača Trapp" iz 1949., "Godina s obitelji Trapp" (1955.), "Obitelj na kotačima: Daljnje pustolovine pjevačke obitelji Trapp" (oko 1959.), "Jučer, danas i sutra: religijski život nevjerojatne obitelji" (1952) i "Maria" iz 1972.

Kakav je zapravo bio život von Trappovih? Tirolka Maria von Trapp, djevojački Kutschera (Kučera) rođena je u bečkom rodilištu 26. siječnja 1905. a sa samo sedam godina ostala je siroče. S 18 je završila državnu školu za učiteljice i slučajno bila na misi Cvjetnici gdje je prvi je puta čula Bacha i propovijed. Od ujaka s kojim je živjela čula je da je Biblija preuzela stare legende koje nemaju veze s istinom pa je propovijed na nju ostavila dubok utisak. Probuđena religioznost kod nje je izazvala želju da se zaredi pa je 1923. ušla u benediktinski samostan u Salzburgu kao novakinja i učiteljica. Ako joj dozvole zaredit će se. Mučila su je pravila samostana, disciplina, imala je problema sa zdravljem jer je odrasla na planini i svježem zraku a striktan život samostana utjecao je na njeno zdravlje. Kako bi pomogli uglednom sugrađaninu a djevojci popravili zdravlje, Mariju su zamolili da, 1926. poučava Mariu Franzisku (po nekima i Johannu), jedno do sedmoro udovca i pomorskog časnika Georga Johannsesa von Trappa čija je žena, Agatha Whitehead umrla tri godine prije od šarlaha. Maria je trebala ostati kod obitelji deset mjeseci. Tako je sve počelo. Von Trappovi su pak bili obitelj fascinantne povijesti. Georg Johannes rođen je 1880. u Zadru, tada austrougarskoj luci. Otac August bio je pomorski časnik, kapetan fregate u Carskoj i Kraljevskoj ratnoj mornarici koji je zbog zasluga dobio naslov viteza. Otuda ono "von". Majka Hedwig Wepler osim Georga rodila je i Hede koja je bila umjetnica, i Wernera koji je poginuo 1915. u Prvom svjetskom ratu. Kada je Georg imao četiri godine umro je otac von Trapp, a mali je slijedio njegove stope i s 14 godina počeo učiti pri Pomorskoj akademiji u Rijeci, četiri godine kasnije je diplomirao, imao dvogodišnje diplomsko krstarenje na jedrenjaku po Australiji, a za sudjelovanje u gušenju Bokserske revolucije odlikovan je za zasluge. Časničke je ispite položio 1902. a tehnički "navudren" bio je fasciniran podmornicama. Imao je priliku pristupiti novoosnovanoj podmorničarskoj jedinici u Puli kojoj je Austro- Ugarska namijenila ulogu najveće luke carstva, a 1910. je zapovijedao novom SM U-6. U to je vrijeme upoznao Engleza Whiteheada koji je pak od našeg Ivana Vukića Lupisa, umirovljenog inženjera i kapetana fregate koji je život proveo u tršćanskoj luci a pod Austro-Ugarskom zastavom kupio prototip torpeda "Spasilac obale" ili Salvacoste. Vukić i Whitehead su postali partneri i usavršili su torpedo kao učinkovito oružje. Lupisov je prototip bila ronilica s motorom na komprimirani zrak a upravljalo se njome s užadi s obale dok je Whitehead s njim to pretvorio u torpedo u oblik cigare, s motorom na unutarnje sagorijevanje na komprimirani zrak, više manje današnje torpedo. Od Whiteheada a za "svoju" mornaricu, Georg je kupio patent torpeda, ali je upoznao i njegovu lijepu unuku Agathu u koju se zaljubio. Kao zapovjednik bio je uspješan i potopio je francusku krstaricu i talijansku podmornicu kod Palagruže. Zarobio je grčki parobrod, kasnije bio zapovjednik u Kotoru a kada je rat završio on je bio slavan i odlikovan pomorski časnik. Austrija je pak postala zasebna i mala država ali bez mora i više nije bilo radnih mjesta u mornarici i von Trapp je ostao bez posla. Kapetan Trapp bio je najuspješniji austrougarski podmornički kapetan, narodni heroj a za zasluge je dobio najviše odlikovanje Carevine, Viteški križ Ordena Marije Terezije. Potopio je sve skupa 50 000 tona neprijateljskog brodovlja i odjednom bio nasukan i bez mora. Agatha, 11 godina mlađa bila je lijepa i draga ali i dobra partija - nećakinja prvog vojvode od Middletona i unuka Whiteheada koji je torpedo ponudio Engleskoj. Englezi  nisu bili zainteresirani za razliku od Austro-Ugarske koja je shvatila prednosti ovog oružja. Austrijski car Franz Joseph pozvao je Engleza da otvori tvornicu  torpeda u Rijeci pa je Robert i krstio prvu podmornicu. Agatha je od obitelji naslijedila bogatstvo a mladom je paru dat blagoslov i ubrzo su se vjenčali. Još brže imali su brojnu obitelj. Prvi sin Rupert rođen je u Puli kao i Agatha. Maria, Werner, Hedwiga i Johanna rođene su u Zell am See, na obiteljskom imanju Erihof. Martina je rođena u Klosterneuburgu, obiteljskoj vili pola sata vlakom od Beča, uz Dunav, Martinsschlosselu po kojoj je i dobila ime.

U Puli su pokopani Georgovi roditelji na Mornaričkom groblju koje je jedno od najvećih spomen-groblja Austro-Ugarske monarhije u Europi te je proglašeno povijesnom spomeničkom baštinom. U Puli je i Vila, Casa Trapp s prekrasnim drvenim stubištem čiji se sjaj i danas vidi. Kuću bi trebalo obnoviti ali za sada nema iniicijative. A onda se dogodila tragedija - mala je Agathe dobila šarlah i iako prognoze nisu bile dobre djevojčica je preživjela ali se, njegujući kćer, razboljela mama Agatha i umrla s 31 godinom. Sahranili su je u Klosterneuburgu. Georg se preselio s djecom u Aigen, predgrađe Salzburga kako ga ne bi progonile uspomene na voljenu ženu. Djevojčice su krenule na školovanje u samostan sestara Uršulinki a dečki su se školovali u "normalnim" školama kako je već tada bio običaj. Oko 1926. mala Maria Franziska je oboljela od šarlaha i kada se, polako, oporavljala nije mogla ići u školu.

George je zamolio predstojnicu samostana Nonnberg da mu pomogne i pošalje učiteljicu koja bi malu učila kod kuće. Na vrata im je pokucala mlada i nezgrapna ali energična Maria Augusta Kutschera. Djevojčica i Maria su se jako zavoljele i pomalo je Maria i drugu djecu poučavala. Agathe je dobro svirala gitaru što ju je naučio - otac i sva su djeca bila glazbeno nadarena a kako će se kasnije pokazati, i likovno. Georga koji je imao 47 godina očarala je 22 godišnja Maria - osim što se sjajno slagala s djecom koja su voljela nju a i ona njih u kuću unijela i stare narodne običaje i vjeru. Zaprosio je Mariu a ona je prestravljena pobjegla u samostan Nonnberg i zatražila predstojnicu samostana da je savjetuje. Kada joj je ova rekla kako "božju volju treba poštivati"  Marija se vratila i pristala na udaju. Iako, željela je biti opatica, Georg joj se sviđao ali ga nije voljela, ali, voljela je djecu pa se, kako je sama zapisala "udala za djecu". Ali, nije stvar u tome da ona ne bi voljela zgodnog Georga već nije znala kako. Bila je  uvjerena da će se zarediti i da će život provesti u samostanu, nije znala voljeti jer je odrasla užasno - rođak kod kojeg je živjela zlostavljao je djevojčicu i tek je kod časnih sestara našla mir. Doduše, sama je napisala kako je Georga zavoljela: "Naučila sam voljeti, voljeti njega više nego sam ikada ikoga voljela". Vjenčanje je bilo 26. studenog 1927., ali ne u katedrali Mondsee već u samostanu Nonnberg u koji je ušla deset dana prije vjenčanja kako bi se za njega pripremila. Bio je to događaj godine.

Ono što je velika razlika između filma i stvarnog života, i knjiga, je Georgov lik. On je bio nevjerojatno nježan i dobar otac, u kući se glazba njegovala ali ne i vjera. Marija je "uvela" na primjer advent-kreuz, kićenje bora i kuće, molitve i s glazbene strane, kompliciranije skladbe, madrigale, korale, kasnije renesansnu i baroknu glazbu. Prava djeca von Trapp bila su prestravljena prikazom tate na filmu kao nekog tvrdog čovjeka koji se zatvorio u svoju bol jer je Georg bio čista suprotnost. Koliko je Georg bio blag i topao čovjek (za razliku od prvo "stisnutog" i oštrog filmskog Georga) toliko je "prava" Maria bila drugačija od lika koji ne film prenijela Julie Andrews. Bila je krupna, ne baš zgodna, uglavnom mila i draga, ali je imala i užasne napadaje bijesa i kako je starila bila je sve ekstremnije religiozna. Kako je opisala jedna od kćeri, "odjednom bi se razbjesnila i vikala, bacala stvari i lupala vratima. Kad bi se ispuhala odmah bi se smirila i postala dobra" dok se ostatak obitelji, osobito Georg, teže oporavljao od njenih ispada. Maria je rekla kako je pomajka imala užasnu narav i "od trenutka do trenutka niste znali što možete očekivati". Djeca na to nisu navikla ali su s vremenom to doživljavali kao oluju koja će proći "jer poslije bi znala biti jako draga." E sad... Zgodno je kako su Trappovi osim glazbe bili i sportska familija pa su 1931. s biciklima odpedalirali do Pule i ljetovali na Verudi. Maria je imala i željeznu volju i ruku, te je kasnije ne samo organizirala život, turneje i kuću, već je i sama vodila cijelu obitelj s desetoro djece, farmu u Vermontu gdje su se smjestili nakon odlaska iz Europe koja je narasla u kućerinu s 30ak soba i koja i danas postoji. Ona i Georg imali su troje djece: Rosmarie je rođena ili 1928. ili 1929. kao i Eleonore (1931.) obje u Salzburgu, a Johannesa (1939.) je rođen u Philadelphiji. S godinom rođenja prvog djeteta, Rosmarie, mala je zbrka jer je pri ulazu u SAD Maria navela da je mala rođena 8. veljače 1928. što bi značilo da se udala debelo trudna i da je rodila dva mjeseca i 14 dana nakon vjenčanja. No, Trappovi su kasnije ispravili datum i pojasnili da je mala rođena 1929. Na fotografijama s vjenčanja Maria sigurno nije trudna pa je vjerojatno pogreška.

Ono što je na početku izgledalo kao idila, obitelj u prekrasnoj vili blizu Salzburga, ugledna obitelj pomorskog junaka s plemićkom titulom, novi brak i dvoje djece, te sigurni prihodi preko noći se promijenilo. Bogatstvo koje je pokojna Agatha naslijedila bilo je na sigurnom u engleskoj banci, ali se Georg neoprezno odlučio pomoći prijatelju Augusteu Carolineu Lammeru, vlasniku banke. Njemačka je gospodarski i financijski već pritiskala Austriju s namjerom da je pripoji Trećem Reichu pa su i banke bile u opasnosti. Georg je kao domoljub i prijatelj povukao većinu novca i uložio ga u banku prijatelja Lammera. Banka je propala, a obiteljsko je bogatstvo preko noći isparilo. Stvar je u svoje ruke preuzela Maria. Glava obitelji je bio Georg, ali novaca nije bilo, on nije mogao dobiti posao pa je odlučila hobby pretvoriti u izvor zarade. Problem je bio što Georg nije mogao naći posao kao pomorski kapetan, a kako se rat sve više osjećao bilo je sasvim jasno da Austriji prijeti opasnost. Nije bio sretan s javnim nastupima ali mu je bilo jasno da će tako zarađivati. Da bi mogli preživjeti Trappovi su otpustili skoro svu služinčad, preselili na gornji kat vile a donje  sobe iznajmljivali studentima Katoličkog univerziteta. Dosjetivši se da bi mogli nastupati kao pjevačka trupa počeli su davati koncerte i tako je, iz nužde, počela i njihova pjevačka karijera. Otac Franz Wasner koji je umro 1992. bio bi filmski Max. Sreo je Georga u Salzburgu, postali su dobri prijatelji i tako je počela suradnja. Nadbiskup mu je čak dozvolio da preseli kod von Trappovih, a kasnije je za njima otišao u Ameriku i bio im menadžer i dirigent. Trappovi su pobijedili na natjecanju folk pjevača 1936. na Salzburškom festivalu pa su ih zamolili da pjevaju i na radiju u polusatnoj emisiji. To je čula sopranistica Lotte Lehmann. A Lotte Lehmann je bila poznata po njemačkom repertoaru (Strauss, Wagner, Beethoven ali i Mozart i Puccini), Wagnerova muza s preko 50 snimljenih ploča i danas je smatraju jednom od najvećih, pjevačica. Emigrirala je u SAD poslije Anschlussa jer je bila pomajka djeci čije je mama bila Židovka. U Metropolitanu je pjevala do 1945. a umrla je 1976. Kad je čula kako von Trappovi pjevaju predložila im je koncerte a kada ih je, na radiju, čuo austrijski kancelar Kurt Schuschnigg, pozvao ih je u Beč. (Schuschnigg  je još jedna tragična figura austrijske politike; nakon što ga je Hitler uhapsio i stavio u kućni pritvor, Gestapo ga je strpao u samicu a kasnije su ga poslali u dva logora. Iz Dachaua su SS-ovci transportirali logoraše i predali ih Wehrmachtu, a kad su logor oslobodili Amerikanci, Schuschnigg  je s obitelji poslan na Capri. Emigrirao je u SAD i radio kao profesor političkih znanosti na sveučilištu u Saint Louisu ali se vratio u Europu i umro 1977. kraj Innsbrucka. Druga mu je žena bila barunica.)

Nakon nastupa na festivalu 1936. von Trappovi su postali popularni. Dva su puta 1937. nastupali u Beču, pjevali na festivalu ponovo 1937., a uslijedila je i europska turneja: Francuska, Belgija, Nizozemska, Danska, Švedska, Engleska, Norveška... U Italiji su imali turneju 1938. I tko zna kako bi živjeli da Hitler nije anektirao Austriju. Von Trappovi su ne samo bili svjesni zla već su gledali kako su židovska djeca nepoželjna, kako djecu izdvajaju, koriste protiv roditelja, nagovaranja Marie da pobaci (nagovarao ju je i liječnik i sinovljeva škola). Ali kako napustiti voljenu Austriju? Nakon Anschlussa nacisti su odmah prionuli poslu. Ponudili su posao Georgu u njemačkoj ratnoj mornarici. Georgu je bilo jasno da ne može odbiti ponudu jer će ili biti uhićen ili ubijen i odlučili su otići iz Austrije. Osim toga, odbili su ponudu da pjevaju na Hitlerovom rođendanu u Berchtesgadenu a najstariji sin Rupert odbio je raditi u bolnici koja je bila pod upravom nacista. Na njihovoj kući nije vijorila nacistička zastava osim na prozorima soba koje su nastanjivali "podstanari". Spašavalo ih je donekle što su imali talijansko državljanstvo - Georg je rođen u Zadru (prekrasni su opisi Zadra u njegovim memoarima) pa su svi imali državljanstvo a po tadašnjem zakonu Nijemci nisu smjeli ni mogli hapsiti Talijane. Morali su pobjeći. Nisu bježali preko planina, kako je pokazano u filmu, već su kao talijanski državljani mogli slobodno putovati u - Italiju. Usred bijelog dana ukrcali su se s prtljagom i instrumentima na vlak i iz Italije otplovili za Ameriku, preko Londona. Prvo na koncertnu turneju 1939., vratili se u Austriju jer su im istekle vize, potom pjevali po Skandinaviji gdje su imali mnogo uspjeha, ovacija i hvalospjeva. Na kratko su došli doma pa na završne koncerte u Švedsku. Od tamo su putovali za Norvešku. A potom, konačno i zauvijek u SAD, u rujnu 1939. Tada je već stigla naredba, nikako ponuda, da se Georg odmah mora javiti na novi posao a jednom su prilikom, u Münchenu, u pivnici, jednom "naletjeli" na Hitlera ali nisu se razgovarali. Von Trappovu salzburšku vilu odmah su zaposjeli nacisti a Himmler je kuću, malo kasnije, vilu pretvorio u svoj - stožer. Danas je kuća odredište turista. Schloss Aigen izgrađen je 1402., park u engleskom stilu napravljen je 1780. Zbog knjiga, musicala i filma danas 300 000 turista posjeti Salzburg zbog vile u kojoj su Trappovi živjeli od 1923. do 1938. Dan nakon što su se von Trappovi su se ukrcali na vlak i otišli iz domovine, nacisti su zatvorili granice. Vila je nakon rata postala vlasništvo misionara Presvete krvi.

Kada su von Trappovi su stigli na američko tlo, no prvo su ih par dana držali na Ellis Islandu dok se nisu sredili papiri jer je Maria, umjesto da veli da će ostati šest mjeseci, uzviknula kako je jako sretna što je tu i kako "ne želi nikada otići odavde". Imali su već menadžera pa su 1940. potpisali ugovor. Gotovo su ih odmah pustili u Ameriku i službeno, a gotovo je odmah počela njihova američka turneja i životna pustolovina broj dva. Djeca su bila starija nego u filmu, od 16 do 27 godina i praktički odrasli ljudi. U knjigama Maria opisuje prve američke dane. Prvo su živjeli u Merionu, Pennsylvaniji, gdje je rođen Johannes da bi se na kraju smjestili u Vermontu, u mjestu Stowe gdje su kupili imanje od 270 hektara koje su pretvorili u Trapp Family Lodge. Na to su potrošili posljednjih tisuću USD. Odabrali su Stowe jer ih je najviše podsjećao na Austriju. Osam mjeseci bili na turneji, ljeti držali glazbene kampove i život se nastavio. Nije bilo lako, sama organizacija s toliko djece i nastup za nastupom nisu bili idilična situacija ali se ova obitelj, naučena na red, svjesna da je ovo nova prilika za život snašla i godinu za godinom su većinu vremena putovali uzduž Amerike, ali i van nove domovine. Nikada nisu zaboravili Austriju. Nakon završetka Drugog svjetskog rata Trappovima se javio general bojnik Harry J. Collins koji je došao iz Salzburga i bio šokiran užasnim siromaštvom pa ih je zamolio da pomognu domovini. Trappovi su osnovali zakladu Trapp Family Austrian Relief, Inc. i počeli sakupljati hranu i odjeću koju su slali u Salzburg i Austriju. Sve to opisuje Maria u svojim knjigama. Kako su u Americi počeli nastupati kao "Trapp Family Choir", "Obiteljski zbor Trapp", turneje u Americi i Kanadi, i kako ih je veselila svaka povoljna kritika, sve neprilike koje su imali, kako su derutnu farmu pretvarali u novi dom, manjak novca, nove poznanike i prijatelje... Za nastupe su uvijek odijevali crno-bijelu austrijsku nošnju s crvenim vrpcama, a američki im je agent osim gaža predložio ime koje manje podsjeća na crkveni zbor a više na glazbenu grupu pa su postali "Obiteljski pjevači Trapp". Desetoro djece i mama Maria uspješno su putovali po Americi i koncertirali. Imali su dvije duge turneje svake godine, pjevali u svih 48 država pa i Havajima. Pjevali su i u Europi a prilikom jedne turneje primljeni su u audijenciju u Vatikan i pjevali papi Piu XII. Imali su turneju i po Južnoj Americi, Australiji Novom Zelandu, otočju Fiji i Havajima, kasnije i Austriji. Farma na kojoj žive od 1940. u Vermontu, u mjesto Stoweu bila je isprva jako trošna ali su je, malo po malo, obnovili i stvorili novi život. S vremenom je to postao glazbeni kamp u vrijeme kada nisu bili na turnejama. Maria je 1944. s pokćerkama Johannom, Martinom, Mariom, Hedwigom i Agathe zatražila američko državljanstvo. Georg nikada nije podnio zahtjev za državljanstvo, a Rupert i Werner postali su državljani za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su bili u vojsci. Rosemarie i Eleonore su dobile državljanstvo po majci. Johannes je rođen u SAD-u 1939. usred turneje u Philadelphiji pa je kao jedino dijete rođeno na američkom tlu automatski dobio državljanstvo. Iscrpljen turnejama, gradnjom farme i srca slomljenog što je Austrija tako daleko Georg je obolio od raka pluća i umro 1947. Maria se ponovo našla sama ali s desetoro djece. No, karijera je bila već na dobrim nogama, snimili su 78 ploča kasnije izdatih kao LP. Da nisu bili bez veze govori i što su snimili pjesmu na božićnom albumu Elvisa Presleya. Prvo veliko vjenčanje imao je 1947. Rupert, ali nijedan roditelj nije bio uz njega - tata je prije umro, a Maria je bila u bolnici.

Posljednji je koncert von Trappovih bio 26. siječnja 1953. Obitelj se razdvojila 1957. a Maria je s troje djece i svećenikom Franzom otišla kao misionarka u Južni Pacifik. Vratila se 1965. i od tada je vodila Trapp Family Lodge koji su zvali "Cor Unum", "Jedno srce", a koju su za goste otvorili već 1950. S vremenom je, istinabog jedva i kad je već dobro zašla u godine vođenje Lodgea prepustila sinu Johannesu (danas Lodge vodi njegov sin, Sam). Kuća je imala 27 soba ali je u požar 1980. izgorjela (a da se do danas ne zna kako je došlo do požara) pa su tri godine kasnije, na istom mjestu izgradili novu - u austrijskom stilu ali veću, s 93 sobe. Nevjerojatno čvrsta i izdržljiva Maria je do smrti radila, a kada je 1987. morala na operaciju, te tri dana kasnije, 28. ožujka umrla od zatajenja srca sve su američke novine, (pamtim kao danas objavu u "Time-u") objavili vijest. Pokopana je kraj muža u obiteljskom grobu na imanju. Uz njih počivaju i Hedwig i Martina. Osim hotela na imanju je i teniski teren, teretana, staza za mountain bike i saonice, može se skijati cross country (45 kilometara i najbolji je skijaški cross country centar u SAD-u danas) a možete sakupljati sok od javora. Od 2010. proizvode svoje pivo po austrijskoj recepturi i godišnje naprave 60 000 američkih galona (cca 227 100 litara) pa osim Lodgea snabdijevaju i mnoge restorane u Vermontu. Svako dijete von Trapp imalo je dara - osim pjevanja i sviranja - izrađivali su tepihe, namještaj, slikali, kiparili, fotografirali, oslikavali rukopise, preli... naravno, pjevali i svirali. Ima još jedna stvar. Von Trappovi su bili sjajni pjevači ali su sa sobom u Ameriku donijeli i dašak Europe, kulture, dobrog ukusa i standarde više klase. Nakon završetka rata dečki su otišli u Europu i posjetili Salzburg i nemalo se iznenadili kada su saznali da je njihov stari dom konfiscirao Himmler i da je zadnje poglavlje rata tu bio njegov stožer. Kapelicu su pretvorili u pivnicu a sobu oca Wasnera u sobu u kojoj bi odsjedao - Hitler.

Prošle je godine (2014.) odjeknula vijest da je umrla Maria, posljednja preživjela djevojčica iz originalne postave Trappovih, u visokoj dobi od 100 godina. I ponovo se pokrenula cijela priča. Ali sada se sve više-manje znalo, i razlike u životu i knjizi u odnosu na filmsku verziju pa sve do detalja da ples Ländlersliči austrijskom narodnom plesu, ali je modificiran za musical. Austrijska vojna akademija 1997. posjetila je Trappovu američku kuću povodom 50 godišnjice smrti Georga i na njegovom su grobu održali počasnu ceremoniju. Lodge stalno osvaja nagrade pa je 2000. proglašena jednim od pet najboljih hotela u SAD-u u kategoriji skijanja i zimskih sportova. Kupili su još zemlje, imaju tri sobe za sastanke i 23 soba i apartmana za goste, izgradili su i vile koje su na prodaju...I danas se sakuplja javorov sirup, skija se, sanjka, imaju i golf igralište, vožnje konjskim zapregama, proučavanje i gledanje ptica, hodanje na krpljama, planinarenje, vrtlarenje, plivanje, ali i kušanje vina.. Poduzetni von Trappovi mislili su na sve. Naravno, hrana je priča za sebe jer je u ponudi mix europske, austrijske i američke kuhinje, od omiljene Marijine Linzerice, kolačića od đumbira i babke do knedli iz maramice, pečenja, juha. Tu je i štrudl od jabuke, limunova frangipan torta, juha od krastavaca, razni kruhovi, clafoutis, torta od badema i trešanja, ekleri, torte i kolači, da, i sacherica, razna jela, od Weiner schnitzela do rižota od karfiola, pohanih bataka (boca), janjećeg gulaša, patki i prepelica, teletine uz dobru vinsku i pivsku kartu.

Priča o novakinji koja je došla čuvati dijete udovca i kapetana svima je poznata, ima natruhe Pepeljuge samo je ova ponovo imala siromašne dane, ali nikako bez ljubavi. Ima i sretan kraj. Georg i Maria počivaju na groblju svog američkog imanja a život im je bio više nego ispunjen i bogat.

A djeca?

Rupert Georg (filmski Friedrich), prvorođeni sin, rođen je 1911. a umro je 1992. s 80 godina. Oženio se 1947. i imao dva sina i četiri kćeri, razveo se i ponovo oženio ali u drugom braku nije imao djece. Bio je liječnik. U Austriji su mu ponudili posao židovskog liječnika kojeg su otpustili što Rupi nije prihvatio jer von Trappovi nisu ni jedne sekunde žrtvovali svoja uvjerenja i čast radi vlastitog probitka. U Americi je pjevao, potom služio u ratu u planinskoj jedinici, u Italiji. Radio je kao liječnik na Rhode Islandu sve dok nije otišao u mirovinu, 1990-ih. Agathe (filmska Liesel), rođena je u Puli 1913. Imala je deset godina kada je umrla mama Agatha, završila je srednju školu, kratko radila kao učiteljica ali se na kraju bavila pjevanjem. Divno je vezla i imala dar za jezike. Pjevala je prvi sopran s Johannom, a kada je Austrija anektirana imala je 25 godina i svim je curama u familiji sašila crne kecelje kao znak tuge i žalovanja za ubijenom Austrijom. Radila je kao pjevačica i slikarica, a kada su Trappovi prestali nastupati imala je 43 godine. Živjela u Baltimoreu, imala svoj vrtić pri crkvi Svetog srca u katoličkoj župi u Marylandu koji je vodila s prijateljicom Mary Lousie Kane 37 godina, sve do umirovljenja 1993. Nikada se nije udavala, nije imala djece, a poslije mirovine i dalje je slikala pa je jedna njena slika u austrijskom veleposlanstvu u Washingtonu. Slikala je akvarele i većinu prodala, oslikala je obiteljsku pjesmaricu, sama izrađivala ukrase za kuću i namještaj, napisala memoare "Agathe von Trapp: Memories Before and After The Sound of Music" koje je počela pisati 1980-ih dok je bila na turneji po Europi i sakupljala povijest obitelji. Sama je tiskala knjigu 2004. kada je imala 91 godinu! Svirala je klavir i gitaru i pjevala sve do svoje 94 godine. Umrla je s 97 godina 2010. u hospiciju od srčanog udara. Maria Agatha Franziska Gobertina (filmska Louisa) rođena 1914. bila je pjevačica a nakon turneja je s pomajkom Mariom otišla raditi kao misionarka u Papuu Novu Gvineju. Tamo je usvojila dječaka Kikulija Mwanukuzija, danas 50 godišnjaka koji je završio fakultet a uz Mariju i Agathu ostao je do njihovih smrti.  U srpnju 2008. je Maria posjetila domovinu, svoju kuću u Salzburgu i rodnu kuću u Zell am See. Putovala je s polubratom Johannesom i šogoricom Erikom, Wernerovom udovicom i sreli su se s Johanninim mužem Ernstom Winterom. Bila je posljednja živa članica "originalne" von Trapp obitelji,  a umrla je u veljači 2014. s 99 godina u Stoweu. Werner Ritter (Kurt) je rođen u Zell am See a ime je dobio po očevom ujaku koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. U Americi je kao vojnik 101. pješačkog bataljuna i kasnije 10. planinske divizije koja je ratovala u Italiji dobio državljanstvo. Nakon smrti oca manje je pjevao (tenor) a posvetio se obiteljskom životu i radio na svojoj farmi (mliječnoj) u Waitsfieldu. Oženio se 1948. i s Erikom, Austrijankom i prijateljicom sestre Martine imao šestoro djece - Barbaru, Martina, Bernharda, Elisabeth, Tobiasa i Stefana, unučad Sofiu, Melanie, Amandu i Augusta koji su današnja reinkarnacija Trapp Family Singersa (iako ima 13 unučadi ne pjevaju svi). Umro je 2007. u dobi od  91 godine. Najpoznatija je Georgova unuka Elisabeth rođena 1955. pjevačica i glazbenica. Hedwig Maria Adolphine Gobertina (Brigitta) je rođena 1917. u Zell am See, komplicirano ime dobila je po očevoj majci, imala je smeđu kosu i sive oči. Kada je umrla mama imala je samo pet godina. Sa sestrama je u Salzburgu išla u školu kod Uršulinki, a kada su došli u SAD imala je 20ak godina. Ona je jodlala na nastupima (inače alt). Kad se zbor raspao radila je kao učiteljica u Honolulu, vodila dječji zbor, poučavala ručni rad, kuhanje i stolariju, a kasnije predavala glazbeni na školi u Kailuai 1960-ih. Živjela je u kućici kraj škole i svaki se dan odijevala u crno-bijelu austrijsku nošnju, tracht. Išla je  posjetiti tetu u  Zell am See 1972. i tamo umrla s 55 godina od astme. Tijelo su prenijeli i sahranili u Vermontu, kraj oca, pomajke i  Ruperta, Wernera i Martine. Johanna Karolina (Marta) rođena u Klosterneuburgu dobila je ime po tatinoj teti, imala smeđe oči i smeđu kosu. Iz Zella am See su preselili u Klosterneuburg jer je hotel "Kitzsteinhorn" u kojem su živjeli poplavio. Prije hotela su živjeli blizu imanja majčinih rođaka, bake i majčinih sestara, kada su se tek iz Pule vratili u Austriju, na imanju "Erlhof". Kada je Georg preselio s djecom u Salzburg-Aigen Johanna je imala tri godine. U Ameriku je stigla s 19 godina, u trupi bila prvi sopran s Agathom. Udala se za Ernsta Floriana Wintera na Uskrs 1948. i rodila sedmoro djece, četiri kćeri i tri sina i živjela s njima i u Americi i kasnije u Austriji. Sa sestrama Agathom i Mariom Franziskom sudjelovala je 1993. na izložbi u Salzburgu a umrla je 1994. u Beču, nakon moždanog udara u dobi od 75 godina. Pokopana je u Beču. Uz Johannu se veže i neobična priča. Zaručnik je bio obiteljski prijatelj jer je s Johanninom braćom prijateljevao i bio u ratu. Maria nije bila za taj brak jer nije željela izgubiti njen glas pa je zabranila (!) 27-godišnjoj pokćerki da se uda. No, ova je pobjegla čvrsto riješena da će se udati za voljenog i s njim živjeti u Beču gdje će saviti svoje obiteljsko gnijezdo. Brak je bio jako sretan. Martina (Gretl) rođena 1921. u Klosterneuburgu dobila je ime po kući u kojoj su živjeli. Kada je umrla mama imala je godinu i pol dana i bila, naravno, ljubimica cijele obitelji. U Ameriku je ušla kao 17-godišnjakinja. Bila je kao i Maria drugi sopran. S 28 se udala (godinu dana nakon Johanne i s dozvolom pomajke) za francuskog Kanađanina Jeana Dupirea 1949. Na turneju koja je trajala od 1950. do 1951. nije išla jer je čekala prvo dijete. Dok je obitelj bila na turneji na zapadu Amerike, u zimi 1951. rodila je mrtvorođenče, kćer i na žalost, umrla dan kasnije od posljedica carskog reza. Taman je navršila 30 godina. Pokopali su je na obiteljskom groblju u Vermontu kraj oca, s bebom koju su nazvali Notburga u naručju. Georgova i Marijina djeca su i danas živa. Rosmarie je rođena ili 1928. ili 1929., prvo je dijete Georga i Marie, bila je pjevačica i misionarka, nije su udavala, u Ameriku je stigla kao desetogodišnjakinja. Danas živi u Pittsburghu. Eleonore rođena 1931. živi u Vermontu, jedina se udala  za Amerikanca Hugha Campbella. Imaju sedam kćeri i desetoro unučadi. Dom su savili nedaleko imanja Trappovih. Johannes rođen 1939. imao je samo osam godina kada je umro Georg. Bio je s majkom u misiji, završio Dartmouth, pa magisterij iz šumarstva na Yaleu, oženio se 1969. s Lynn Peterson i dobili su sina Sama i kćer Kristinu. Doma se vratio s idejom da sredi financije, ali radi kao prirodnjak. Vodio je Lodge. Sada imanje vodi njegov sin a Johannes je 2008. posjetio vilu u Salzburgu. Da, imao je ideju preseliti se na ranč u Britansku Columbiju i tamo je bio 1977., pa na ranču u Montani ali se na kraju vratio doma. "Sad sam tu zaglavio" rekao je. Njegova su se djeca skrasila nedaleko Lodgea. Obitelj je dobila niz nagrada i priznanja; medalju pape 1949., Maria je postala dama ordena svete sepulchre, Katolička je majka godine u Americi 1956., dobila je i medalju Austrije, srebrni križ, a u bečkom 22. Bezirku trg je Maria Trapp Platz.

Tko se odluči za Von Trapp turu po Salzburgu dobit će kombinaciju pravih lokacija prave Marie i one filmske. Mirabell dvorac i vrtovi mjesto je gdje pjevaju Do-Re-Mi. Nakon toga je trg Residenze (I Have Confidence in Me) i Felsenreitschule u starom dijelu Salzburga. Poslije toga se ide na dvorac Leopoldskron i istoimeno jezero (gdje su djeca popadala u vodu), a u pozadini se vidi velebna planina Untersberg. Slijedeća je točka Hellbrunn, dvorac gdje su rekonstruirali staklenu sjenicu (I am 16, going on 17). Iz Salzburga se ide za Salzkammergut, jezera i prekrasan kraj sa selima oko jezera Fuschl do St. Gilgena (koji je proslavila i obitelj Mozart) s pogledom na jezero Wolfgang. Posljednji je romantični put prema Mondseeu, selu i jezeru gdje je Mondsee bazilika u kojoj su se na filmu vjenčali kapetan i "djevojka koja nikada neće postati opaticom". Ona slavna uvodna scena koju austrijski turistički ured može glat koristiti za promotivni spot i 50 godina kasnije, snimljen je na jezerima Salzakmmergut, planina po kojoj trči je Mehlweg, šest kilometara od Salzburga. Samostan je nanovo izgrađen u studiju, ali postoji i možete virnuti u dvorište i kapelicu. No, nema pogleda na Salzburg od tamo, a Maria-Julie zapravo hoda uz Muzej moderne umjetnosti. U starom dijelu grada je i Residenplatz s arkadama, i fontanom u kojoj se osvježila, a villa je kombinacija nekoliko lokacija. Kada Maria-Julie izađe iz autobusa korača južno od grada alejom Hellbrunner. Ona zastrašujuća vrata su dvorca Frohnburg koji datira iz 17. stoljeća i u kojem je danas Mozarteum glazbena akademija. Terasa na jezeru je u rokoko dvorcu Leopoldskron u kojem se danas održavaju konferencije i seminari. Kuća u kojoj su živjeli, Villa Trapp otvorena je od 2008. kao hotel. I tako dalje, i tako dalje. Da, glazbeni festival s kojeg pobjegnu je Felsenreitschule, teatar je s 1400 sjedala u kojem se održavaju slavni festivali, a nekada je bila jahaonica nadbiskupa von Turna. Praunuci Georga von Trappa 1997. nastupali su prvo u musicalu. Njihov ih je djed, Werner, jednog ljeta kada ih je posjetio u Montani naučio austrijske folk pjesme koje je volio kao dijete (i više manje morao pjevati). Kada je bio prestar za putovanja klinci su mu, da ga razvesele napravili kućni studio i ni sanjali nisu da bi mogli nastupati. No, sad sviraju ukulele, melodike, kombiniraju raznu glazbu, naravno i pjesme iz musicala i filma i proputovali su svijet sve do Pekinga, Sydneya, sa simfonijskim orkestrima diljem svijeta, ugostila ih je Oprah, snimali su i s Wayneom Newtonom i Rufusom Wainwrightom.

Posljednjih godina nastupaju s bandom Pink Martini nastupaju a izdali su i album 2014. Grupu čine Sofia (26), Melanie (24), Amanda (23)  i August (prije Justin, 20) von Trapp  i kombiniraju razne vrste glazbe i ide im jako dobro. Pogčedajte: https://vontrapps.net/vontrapps

Knjige? Bestselleri, naravno, trebamo li to uopće reći?

Pripremila i napisala: Sandra Veić Sukreški