Walden – Život u šumi ili život u izolaciji?

Što nam "Walden" govori o socijalnoj distanci i fokusiranju na stvari koje su zaista važne u životu? Knjigu je pročešljao Stephen Khan, a kako je u nas nedavno "Walden" objavljen, možda je odlično vrijeme da je pročitate Posljednjih tjedana našim svijetom vlada virus i milijuni ljudi su kod kuće, u karanteni. Od mora članaka o tome što raditi kod kuće, kako provoditi vrijeme te, naravno lista knjiga koje sada možete pročitati tu je i ova. Možda ste već donijeli odluku koje ćete knjige pročitati – one koje ste do sada izbjegavali, one koje ste preskočili u školi, one koje ste kupili i koje čekaju na malo više vašeg vremena, omiljene kojima se rado vraćate… A onda je tu i "Walden, Život u šumi". Henry David Thoreau napisao je i opisao svoj život u šumi u koju je otišao, knjigu objavio 1854. nakon što je nedaleko mjesta Concord u američkoj državi Massachusetts sam izgradio kolibicu i živio u skladu s prirodom, daleko od razuzdane gomile. To je bio njegov izbor. Živio je dvije godine kod jezera Walden Pond, usred šume, na zemlji njegovog prijatelja i mentora Ralpha Walda Emersona.

Do danas je objavljeno preko tisuću raznih izdanja samo u Americi, objavljena je ova knjiga i po svijetu, prevedena na more jezika jer "Walden" je Sveto pismo i izvor modernog ekološkog pokreta, filozofski traktat o oslanjaju na samoga sebe i glavni svezak američkog književnog kantona. U svom uvodu u izdanje Princeton, John Updike je tvrdio da je Thoreauovo remek-djelo "najviše doprinijelo američkom današnjem osjećaju samoga sebe" za vrijeme kulturne renesanse sredine 19. stoljeća, ali i da "riskira da bude poštovan i nepročitan kao Biblija". Zato je vrijeme da uronite u ovu knjigu. Još je jedan razlog za čitanje ili čitanje "Waldena" tijekom pokušaja vremena – vrvi prijeko potrebnim optimizmom i obiluje duhovitošću. A Thoreau će se sprijateljiti s vama jer piše u prvom licu, jer govori – vama. Piše o samoodrživosti, samodostatnosti, autonomiji, ekologiji, svjesnosti, poljoprivredi, i svakodnevnom životu. Njegova razmišljanja nas pozivaju na buđenje i promjenu. Danas, kad je socijalno distanciranje zbog pandemije na snazi, mnogi se ne mogu boriti sa samoćom. Zašto ljudi ne vole ili ne znaju biti sami, druga je priča, no sa svim izvanrednim situacijama svatko se od nas drugačije nosi. Istina, zaredalo se – karantena, potres, snijeg i hladnoća, oštećenja naših domova, neprekidno podrhtavanja tla, pa strah koji smo osjetili tog ranog zagrebačkog jutra ne odlazi samo tako. Thoreau samoći posvećuje poglavlje i pokazuje nam kako je jako dobro poznavati samoga sebe. Pita se, "zašto bih se osjećao usamljeno? Nije li naš planet na Mliječnom putu?", a pojasnit će i razliku između onoga što nam treba i onoga što mislimo da trebamo – "moja je  najveća vještina bila željeti, ali malo." Jer, "Čovjek koji misli ili radi uvijek je sam, gdje god bio." "Waldena" ne treba čitati kao roman jer on to i nije. To su zapisi, eseji, ali nemojte odustati, nije dosadno. To su priče kojima nam je pokazao da je moguće živjeti duhovno ispunjen, budan i slobodan. "Ponekad sam, prezasićen ljudskim društvom i tračevima, i kad bih potrošio sve svoje seoske prijatelje, još uvijek sam odlutao dalje od mjesta gdje živim, dalje prema zapadu… Thoreau se zatim povlači daleko od bezumnog ometanja života u zajednici i uranjanja u Prirodu, a voda, jezero kraj kojeg živi njegovo duhovno središte." Nedostaje vam vreva gradskih ulica? Možda se, kažu, sada možemo zapitati koliko ljudi zaista trebamo jer "poznajemo tek nekolicinu ljudi, a silno mnoštvo kaputa i hlača. Odjenite neko strašilo u svoje zadnje rublje, a vi stanite do njega razodjeveni – tko ne bi prvi pozdravio strašilo?" Hm, koliko ljudi zaista poznajemo?

U jednom starom filmu iz doba Zlatnog Hollywooda, melodrami "Sve što nebo dopušta" (All That Heavens Allows, 1955) mahera Douglasa Sirka ona je bogata i fina udovica, a on samouk, naravno zgodan i omiljen "kirurg za drveće", uzgajivač koji je, recimo to današnjim rječnikom, u skladu s prirodom koju poštuje. Knjiga "Walden" je stalno uz njega jer u tok je knjizi sve što treba znati, sve o čemu valja razmišljati.. Kako Thoreau i za što živi? I o tome nam priča. Kaže nam da ostavimo isprazan društveni život, ne znajući da će 2020. svi živjeti više na društvenim mrežama nego li za ozbiljno, zaobilaziti pogled u svoju unutrašnjost kad god to mogu. Lakše je. Kaže da ostavimo sve to: i tradiciju, i predrasude, zablude koje pokrivaju i Pariz i London, New York i Boston, i crkve i države i da kroz poeziju i filozofiju i duhovnost kopamo kroz blatne naslage sve dok ne dođemo do tvrdog dna i stijene koju možemo nazvati stvarnošću. Svatko od nas gradi svoju stvarnost. Gradimo je tako da u nju uklopljujemo vanjske podražaje s unutarnjim sjećanjima. Thoreauova je tvrdnja, a to su dokazala i neka kognitivna i neuroznanstvena istraživanja današnjeg stoljeća – da je stvarnost ono što prethodi vašem društvenom ja. Vaš je svijet izgrađen unutar vaše glave, na van – a ne obrnuto. Često ćete pročitati da je Thoreau pustinjak i da je zato odselio u šumu. No, on je između sebe i svog kruga prijatelja i života samo stavio udaljenost kako bi mogao bolje razumjeti i sebe i društvo koje je pogledao izvana da bi mogao lakše u njemu živjeti. Ponekad je buka jednostavno prevelika. Kad nismo u gradu i u svom krugu, mislio je, biramo društvo, blagotvornije je. Rekao je i kako je susjedstvo zapravo izmišljena prednost i postaje s vremenom beznačajna. Danas socijalna distanca koju nam je propisao virus uništava globalnu ekonomiju, a to mjerimo bruto domaćom proizvodnjom, cijenom dionica, porastom i padom na svjetskim burzama i pred nama je sigurno zanimljivo ako ne i dramatično doba… Možda nam "Walden" govori o tome da je ta olupina u kojoj živimo zapravo ispravak, doduše zakašnjeli, neodrživog sustava. Thoreau se naime bojao da gospodarstvo njegovog vremena ide u krivom smjeru. Prvo je poglavlje zato njegova pobuna protiv onoga što je smatrao kapitalističkim, potrošenim, urbanizirajućima i modno osviještenim društvom u kojem je živio. Nije se puno promijenilo. Možda se i pogoršalo jer, kako kaže, sudbina je takva, zaposleni gomilaju bogatstva koja će pokvariti i moljac i hrđa, lopovi provaliti pa ukrasti. To je život lude kao što će i otkriti sami kad ne stignu do kraja, a možda i prije… Njegov je recept dobrog gospodarstva jedan od najpoznatijih citata iz ove knjige: "Jednostavnost, jednostavnost, jednostavnost! Kažem, neka vaših stvari bude dvije ili tri, a ne stotine ili tisuće." Walden nije bio siromah. Njegova je obitelj proizvodila olovke, posao je cvjetao. Bio je idealist i žudio je za svojim komadićem zemlje na kojoj bi živio daleko od mukotrpne proizvodnje olovaka, kućerine koja se grijala ugljenom kojeg su dopremali iz gorja Appalachee. Ako je mislio da je Zemlja prenapučena, od tada se broj stanovnika upeterostručio, a naša je zeleno plavi kamenčić teško ranjen. Ljudski je utjecaj na planet toliko snažan da su znanstvenici iskovali izraz Antropocen kako bi opisali našu epohu. Na Amerikance je ova knjiga imala veliki utjecaj. Neki su pokušali živjeti u skladu s Waldenom sljedeći idealističke savjete – živjeli su svjesnije, pokušali više ovisiti sami o sebi, imati više samopouzdanja, smanjiti svoje tragove na planeti. Nismo li svi? pješačimo do posla, vozimo bicikle, napokon odvajamo otpad, kompostiramo, pazimo na namirnice, iskorištavamo sve što je u hladnjaku (kod nas je to štednja od prijeteće krize i recesije, opet), pokušavamo se nekako vratiti prirodi makar posadili nešto na svojim balkonima i u vrtovima. Tu su telefoni, video pozivi čak i na drugi kraj svijeta. "Ništa zemlju ne čini tako prostranom kao prijatelji u daljini, oni stvaraju zemljopisne širine i geografske dužine." No, nakon nekoliko tjedana našeg distanciranja od društva otkrit ćete dvije Thoreauove ključne točke i njihovu važnost. Samoća nam pomaže da shvatimo što je najvažnije, a ekonomija koja usporava nudi kratkoročne dobitke i dugoročnu poruku za okoliš i Zemlju koja je jedini dom kojeg imamo. Naravno da ne umanjuju posljedice koje COVID-19 već sada ima i na gospodarstvo, način života, osobne gubitke koje možda osjećamo, na sreću ne i one gubitke koji su napunili španjolska i talijanska groblja, a Central Park pretvorili u poljsku bolnicu, dok se stvari ne stabiliziraju, dok se ne vratimo u život kakvom smo navikli, možda ipak ponesemo iz karantene neke dobre stvari. "Osobina mudrosti je ne očajavati", kaže Walden. Zato ne očajavajte. Dok smo u karanteni možemo čitati i učiti. Razmišljati i promišljati, pa ćemo i shvatiti mnogo toga što u ubrzanom tempu kakvim živimo ne stignemo. Možda će nam postati mnogo toga jasnije. Knjiga je za mlade i za one malo starije jer, kako kaže Thoreau, "stari ljudi kažu da nešto ne možete učiniti, a vi pokušate i ustanovite da možete. Stara djela su za stare, a nova za nove ljude. Starost nije ništa pozvanija za učitelja od mladosti, jer nije stekla toliko koliko je izgubila."

Napisala: Sandra Veić Sukreški