Janko Matko - pučki pisac kojeg su voljele generacije

Kao gimnazijalci u jednoj smo zagrebačkoj gimnaziji imali profesora koji nam je pričao koje knjige svakako moramo pročitati. Bilo je tu mnogih klasika i svakako, popis je bio sjajan. No, s prijezirom je rekao kako ne bi smjeli čitati Mariju Jurić Zagorku ili Janka Matka. Zagorka je danas priznata književnica ali nekako nam se čini da je Janko Matko, inače starijim zagrebačkim generacijama poznat i kao urar i draguljar, ostao u zapećku. Nikada ga kritika nije prihvatila niti su mu dali ili mu daju književnu vrijednost. Istovremeno je Matko prodavao i po pola milijuna primjeraka knjiga.

Rođen je 20. svibnja 1898. u selu Brlenić, kraj Krašića, polazio je franjevačku gimnaziju u Vukovaru, a zbog slomljene je noge i izbijanja Prvog svjetskog rata prekinuo školovanje. Završio je urarski, optičarski i draguljarski obrt u Vukovaru kod Huge Schülera. U Rijeku odlazi na usavršavanje a 1923. dolazi u Zagreb gdje živi do smrti. Osim što je urar, draguljar i optičar on je i pisac, ali je i aktivan u kulturnom društvu "Hrvatski radiša", predsjednik je pjevačkog društva "Zvonimir". Bio je član Društva književnika Hrvatske. Puno je putovao po Europi, naučio je nekoliko svjetskih jezika, obišao je mnoge svjetske muzeje. Kao urar i draguljar bio je veoma cijenjen i do smrti je vodio svoju radnju. Adresa? Ilica 45, kod Britanskog trga. (Na fotografiji - Matko je treći s lijeva)

Matko piše tzv. "pučki roman" i njegov je najpoznatiji predstavnik a za teme uzima nacionalnu povijest i veoma je brzo postao popularan. Njegov je prvi roman "Žrtva" koji je izašao 1938. i danas najspominjaniji. Priča je to o dvoje ljubavnika koje dijeli stalež. Ona je seljanka a on plemić- Uvijek piše o hrvatskom narodu, svaki za inspiraciju ima istiniti događaj ali u to unese sentimentalnost i pustolovinu. Njegove romane možemo podijeliti na nekoliko tema:  klasne razlike među ljubavnicima (Žrtva, 1944; Moć zemlje, 1944; Dragulji i strasti, 1970), vječna ljubav spojena s osjećajem dužnosti (Dva života jedne žene, 1971; Ribar i more, 1971), povijest hrvatskih plemenitaša (Plač šume, 1971; Krv nije voda, 1978), nesretna povijest izrabljivanih žena i nezakonite djece (Služavka, 1974), tragična ljubav dvoje mladih rodbinski vezanih (Bez krivnje krvi, 1978), a napisao je i knjigu o mladosti Alojzija Stepinca, Kardinalova ljubav. Matko je sam radio i dramatizaciju svojih djela a 1921. je osnovao u rodnom Brleniću seljačku dramsku grupu koje je izvodila njegove igrokaze. Njegov unuk, Mario Matko je 2000. izdao knjigu "Drame i igrokazi,a to je zbirka dramatizacija njegovog djeda.   Popularnost mu je donijelo pisanje u kojem su uvijek ljubav, zapleti, mnogo zapreka i problema na putu junaka. Naravno, dobro, istina i pravda moraju pobijediti. Treba reći i kako je pisao o ljudima koje je sretao, čije su ga sudbine dirnule, likovi su crno-bijeli, junaci su često i rodoljubi i religiozni. Kritika ga nije voljela. Priznali su mu da shvaća socijalnu neravnopravnost ali da je shvaća "pučki" no rekli su, nema on književne dubine. Matko je pisao jednostavno, stil je lako razumljiv i autentičan.U tome leži tajna njegovog uspjeha. Napisao je dvadesetak romana a ponovo izdavanje možda je priznavanje Janka Matka. Svaka će knjiga iz edicije "Moć zemlje"  stajati  39,90 kn, a osim "Žrtve" koja je već u prodaji slijedeće su: "Tajna", "Svjetlo ugaslih očiju", "Dragulji i strasti" koji ima dva dijela. Starije će čitatelje podsjetiti na davne dane a mlađe upoznati s Jankom Matkom koji je nepravedno zapostavljen i zanemaren. Recimo i da je roman "Žrtva" izazvao je veliki skandal jer je Matko otkrio skandal koji je bio zataškan.  Grof Stjepan Erdödy (posljednji Erdödy) se zaljubio u prelijepu seljanku Ljubu Kraljević koju je doveo u svoj dvorac u Jastrebarskom (u kojem se i zbiva većina radnje). Ljubu su podučili ponašanju, naučila je strane jezike kako bi s grofom mogla putovati po Europi ali i sjevernoj Africi no nikada nije zaboravila svoje porijeklo pa je cijeli život pomagala i obitelj i cijeli rodni kraj. Stari su Jaskanci znali gdje je rodna kuća Ljube Kraljević a unuk pisca, Mario Matko 2000. je objavio "Drame i igrokazi" koja je zbirka dramatizacija Matkovih djela koja nikada nisu došla na velike kazališne scene ali jest na manje i amaterske. Sam je dramatizirao Moć zemlje, Tajnu, Pokajnika, a pri dramatizaciji romana Žrtva pomogao mu je kazališni stručnjak Marko Fotez. Prigovarali su kritičari ali i neke kolege po peru da je Matko "prepučki", da je idiličan činjenica je da su naklade njegovih romana prelazile 500 000 primjeraka, da je svaki roman doživio nekoliko izdanja.Na Facebooku postoji stranica Janko Matko: "Nadam se samo,da će ova stranica pomoći mnogima koji uživaju u čitanju,da upoznaju još jednog velikog,na žalost zaboravljenog književnika. Hvala gospodine Matko, jer kroz vaša djela sam osjetila što je istinska i nesebična ljubav prema ljudima,domovini i zemlji. Svaka riječ i rečenica koja je napisana nosi sa sobom poantu i odraz je veličine onoga koji ju je napisao" kažu na njoj. Zvuči kao preporuka, zar ne?
Ne želimo ulaziti u vrednovanje, ali imamo osjećaj kako je Matko bačen u zapećak, sasvim nepravedno. Dakle, ljubitelji čitanja, pučkih romana koji su pitki i lijepo napisani, koji se nisu sreli s knjigama ovog pisca, preporučujemo. Na kraju kolikogod su ga teoretičari  "optuživali" za "trivijalizaciju povijesnog romana" nije bio u lošem društvu jer tu su i Zagorka, Milutin Mayer, Velimir Deželić i Ivana Brlić Mažuranić. No to su već hrvatska posla. Matko je umro 2. kolovoza 1979., a pokopan je na Mirogoju, kraj arkada.

Njegove knjige:

Žrtva (1944.); Moć zemlje (1944.); Tužim (1945.); Dragulji i strasti (1970); Svjetlo ugaslih očiju (1970); Plač šume (1971); Pokajnik (1971); Ribar i more (1971); Dva života jedne žene (1971); Majka (1974); Maćeha (1974); Služavka (1974); Bez krivnje krvi (1978); Krv nije voda (1978); Sudbine (1978); Tajna (1981); Kardinalova ljubav (1993); Hrvatske priče i legende (1996); Izgubljeni biser (1996)