Zovem se Lucy Barton – Elizabeth Strout – oskudan roman o nesavršenosti ljubavi

Pročitavši ovu knjigu instantno sam postala fan američke spisateljice, dobitnice Pulitzerove nagrade – Elizabeth Strout. Želim još! Elizabeth piše tako da ne možete stati s čitanjem. Zapanjujuće pronicljiv roman o ljubavi, obiteljskim odnosima i odnosu majke i kćeri.

U bolničkoj sobi, u centru Manhattana, ispred Chrysler zgrade, nakon komplicirane operacije slijepog crijeva dvije žene – majka i kći, razgovaraju pet dana i pet noći. Najviše me oduševio jezik i stil pisanja - tako nešto oskudno, a nježno napisano nisam tako skoro čitala. Priča o Lucy Barton nije knjiga za zabavu, u meni je izazvala veliku empatiju, vratila me u prošlost i preispitivanje mog odnosa s majkom. Ima i taj neki faktor X koji ju čini originalnom i toliko privlačnom.
Lucy Barton nam u jedva 200 stranica prepričava svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Njezin odnos s majkom, s bratom i sestrom i ocem je nešto toliko dirljivo i posebno napisano da me ostavilo bez daha. Lucy je odgajana u velikoj neimaštini, i materijalnoj, i duhovnoj.

Malo kad u književnosti sam se susrela s tako tužnim, a opet lijepo iskazanim osjećajima prema obitelji u kojem itekako manjka nježnosti, privrženosti, zagrljaja i komunikacije. Lucy je krhka, samozatajna, i tiha da me je na trenutke to znalo razljutiti. Razumljiva je Lucyna stalna potreba i čežnja za prihvaćanjem od strane njezine obitelji. Koliko je strpljiva prema majčinoj "hladnoći" i odsutnosti, takva je i prema mužu Williamu. Jer, ni tu odnosi nisu idealni. Preko cijelog romana postoji taj osjećaj dvosmislenosti koji me tjerao da neprestano preispitujem ono što čitam. Jasno je da se Lucyna majka, Lydia, nekih stvari sjeća vrlo drugačije od Lucy. Je li Lucyno djetinjstvo doista bilo tako loše kako ona vjeruje da je bilo ili ona kao netko tko zarađuje za život pričanjem priča - stvara uljepšanu verziju prošlosti kako bi izrazila neki drugi, još dublji problem?

Postoji i dodatni sloj neizvjesnosti, dok se Lucy osvrće na svoj boravak u bolnici i povezuje svoje razgovore s majkom puno kasnije, kad su njezine kćeri već odrasle. Čitajući se ne oslanjamo se samo na sjećanja: oslanjamo se na sjećanja na sjećanja. Koje su, točno, nejasne, nedijagnosticirane komplikacije od kojih Lucy pati nakon operacije slijepog crijeva. Je li to samo slučajnost, jer je djetinjstvo provela oprezna prema neuravnoteženom, poremećenom ocu, jer je gotovo opsesivno vezana za ljubaznog, smirenog i očinskog liječnika koji nadzire njezin dug oporavak? Lucy je možda iza sebe ostavila traumatično djetinjstvo, zbog studiranja u Chicagu, upoznavanja svog budućeg muža i preseljenja u New York gdje je čeka ugodno bogatstvo i brojna književna priznanja, ali nikada neće moći u potpunosti pobjeći od utjecaja svoje obitelji - a i njezin odnos s vlastitim kćerima čini se daleko od jasnog.

Knjiga ima kratka poglavlja, vremenska im je linija različita, ali ni u jednom času se nisam pogubila. Sve nekako glatko teče iz prošlosti u sadašnjost, a onda i u budućnost. Osjećajnost, potreba za ljubavi, usamljenost su riječi koje bi najbolje mogle opisati ovu priču. Jedva čekam "zaroniti" u nastavak priče o Lucy Barton koja nosi naslov "O Williame" i koja me već čeka na polici za čitanje.