Zemlja drugih – Leila Slimani – važan roman o čežnji za slobodom i samostalnim životom

Svojim najnovijim romanom koji predstavlja prvi dio trilogije Leïla Slimani vodi nas u Maroko 1950-ih godina, u srce kolonijalnog sustava. Mlada Alzašanka Mathilde na kraju Drugog svjetskog rata fatalno se zaljubljuje u Amina Belhaja, marokanskog časnika u službi francuske vojske. Nakon vjenčanja Mathilde napušta Francusku kako bi se s mužem nastanila u blizini grada Meknesa, u podnožju planine Atlas, na osamljenoj farmi koju je Amine naslijedio od oca. Vrlo brzo shvaća  da je strankinja, žena, supruga i biće koje u budućnosti zavisi od milosti drugih. Amin je sada na svom terenu, on je taj koji će u budućnosti tumačiti pravila, određivati sljedeće korake i utvrđivati granice nedoličnosti, srama i pristojnog ponašanja. Uloge su se promijenile jer kada je Mathilde u Francuskoj upoznala Amina bila mu je vodič i zaštitnica. Bio je za glavu niži od nje i imao je najtamniju boju kože koja se može zamisliti. Toliko je bio lijep da se bojala da će joj ga netko ukrasti. Sve što je Mathilde priželjkivala dolaskom u nepoznati i tajnoviti Maroko je da joj ta zemlja ne bude tuđa. Dok teškim fizičkim radom pokušavaju osigurati oskudni prinos s kamenitog tla Mathilde odgaja dvoje djece i obavlja posao domaćice. Ispunjena žeđi za slobodom i ljubavi odvažila se krenuti u novi, nepoznati život i ubrzo iskusila otrežnjavajuća iskustva: svakodnevni rasizam francuskog kolonijalnog društva u kojem brak između Arapkinje i Francuskinje nije predviđen, kojekakve patrijarhalne tradicije mještana, nerazumijevanje vlastitog muža i njegove obitelji. Ali, Mathilde se ne predaje. Bori se za priznanje i svoj život u zemlji drugih. Pri tome se pita nije li postala jedna od tih žena koje nagovaraju druge da budu razumne, da se prepuste, onih koje stavljaju ugled ispred sreće. Što god da je radila i usprkos ogromnoj zahvalnosti na svojoj djeci i pacijentima (Mathilde se bavila skupljanjem ljekovitih trava i iscjeljivanjem) činilo joj se da njen život nije bio ništa drugo do promašen poduhvat. To je bilo u opisu njenog bezvrijednog života domaćice u kojem ponavljanje istih radnji na kraju pojede živce. Uh, ne bih joj bila u koži. Ali Mathilde se ne žali. Ovaj roman nije kuknjava ili ženska žalopojka. Dapače. Pun je snage i ohrabrenja. Mathilde ima stvarnost svoje prošlosti, stvarnost ostvarenih djela, stvarnost doživljene ljubavi ali i stvarnost otrpljenih patnji. Na sve to ona je ponosna. Ovo je ujedno i obiteljska priča o Leili Slimani i njenom porijeklu. Priča njezinih baka i predaka. Leila je uspjela stvoriti živopisni roman, pun prašine pustinjskog pijeska, pun ljubavi, ali istovremeno pun surovosti  i sirovosti kojeg želite čitati u jednom dahu. Prvi dio ove trilogije završava usred pobune, u zemlji vatre i krvi. Hoće li obitelj preživjeti kataklizmu? Radoznala sam pročitati ostatak ove obiteljske sage koja miješa intimne tragedije i povijesne preokrete, a u kojoj su glavne teme tijelo, želja, dominacije, socijalni i seksualni odnosi, materinstvo. Stoga s nestrpljenjem očekujem  nastavak ove priče.

Moja preporuka: svakako i čim prije čitati. Jedino što me odbilo na ovoj knjizi je naslovnica koja mi nikako ne ide s temom i porukom ovog romana. Prevela: Tea Mijan

photo: france24.com