Zagoreni šećer – Avni Doshi – psihologija odnosa majke i kćeri

Nakon Sirije, Beograda i Zagreba s ovom knjigom sam se našla u Indiji. Tamo sam upoznala Antaru i njezinu majku Taru, njihovu "ljubavnu" priču i jedinstven glas o majčinstvu kroz četiri generacije žena, od bake do tek rođenog djeteta. Roman šokira već prvom rečenicom: "Lagala bih kad bih rekla da nikad nisam uživala u nesreći svoje majke." Šokantni događaji i odnosi nastavljaju se sve do kraja knjige. Sjećanje je dominantni motiv kroz cijeli roman u kojem se izmjenjuju prizori iz Antarinog djetinjstva u Puneu u zapadnoj Indiji, i njezinog odraslog života udane žene i majke u vrijeme kad je njezina majka izgubila većinu sjećanja zbog ranog početka Alzheimerove bolesti. Sjećanje je važno u životu, pa tako i u ovoj priči. Tarin liječnik kaže: "Pamćenje je u tijeku. Uvijek se rekonstruira. Na kraju nemate pojma", kaže, "je li sjećanje stvarno ili zamišljeno". Tara se na svoj način sjeća svoje prošlosti, a njezina kći Antara na potpuno drugačiji. U mladosti je Tara, kći iz dobre obitelji, bila svojeglava žena koja prema nikome nije imala previše obzira, a najmanje prema svojoj kćeri Antari koju je doslovno zanemarivala. Već na samom početku Tara je raskinula svoj dogovoreni  nesretan brak, otišla u ašram i postala guruova ljubavnica. Nakon toga je živjela kao prosjakinja na ulici, a sve je proživljavala sa svojom kćerkom Antarom. Ali ne tako da se za malenu nije brinula već je dijete i brigu "prebacila" drugima, da bi na kraju Antara završila u strogom internatu. Sada je Tara starica koja se gubi, zaboravlja stvari i ostavlja plin uključen preko noći, dok se od Antare očekuje da brine o dementnoj majci koja joj nikada nije bila prava mama – nikada je čuvala, čak ni kad je Tara bila mala i kada je najviše trebala svoju mamu. Jedan od najvažnijih odnosa u našem životu – odnos majke i kćeri je u ovom romanu potpuno poremećen i teško narušen. Majka je, naime, prvi izvor iz kojeg crpimo ljubav. Majke bi trebale biti arhetipovi samopožrtvovnosti. Što se događa kad to izostane? Može li Antara biti bolja majka? Ili će možda ponoviti naučen obrazac ponašanja prema svojoj kćerkici Anikki? Da, tema ovog romana nije ni najmanje ugodna ni ružičasta iako je roman doslovno pun boja i mirisa Indije. Stil pisanja mi je odgovarao, a dvije su me teme pokrenule i moja sjećanja i  vratile me u djetinjstvo – boravak u internatu gdje sam bila jako nesretna, gdje sam neprestano plakala i željela što prije izaći i biti s mojom majkom. Mene je majka za razliku od Antare itekako voljela i brinula o meni, ali me tih godinu dana dok je radila u inozemstvu nije imala gdje drugdje ostaviti. Patila jesam, kao i ostala djeca oko mene, ali srećom ta patnja nije predugo trajala. Druga je tema demencija moje majke koja se pojavila, nenadano, kao iz vedrog neba. U osamdesetoj godini života moja majka se počela gubiti. Nije na trenutke znala gdje živi, počela je skrivati stvari, uvjeravala me je da su joj u stan dolazili neki ljudi, a ja sam danima plakala. Moje majke kakvu sam poznavala, kakvoj sam se divila i koja je bila pravi arhetip požrtvovnosti je nestala preko noći. Stanje se rapidno pogoršavalo i zapravo izlaza nije bilo. Kao ni kod Antare i njezine majke Tare.

Roman "Zagoreni šećer" nije napisan kao turn pager, okretač stranica – mješavina je meditacije, sjećanja i razmišljanja. Lijepo je napisan: "Mama to ne zna. Nikad joj nisam rekla da sam dio djetinjstva neprestano bila gladna i da otad stalno tražim neki osjećaj sitosti.” Pun je boli i patnje. Po meni je itekako vrijedan čitanja. Neki su kritičari istakli kako je u romanu važan moment predstavljanje indijskog djeteta s razvedenim roditeljima jer je to očito i danas tabu tema u indijskoj kulturi. Po meni je ovo prvenstveno priča o odnosu majke i kćeri koji su u svakom kutku svijeta isti – odlični ili katastrofalni, a  majčinstvo stavlja pod neoprostivo povećalo i samim tim kod čitatelja povremeno ostavlja gorak osjećaj u ustima - kao i zagoreni šećer. Ova knjiga definitivno nije priča koji stvara dobar okus. Puna je gorčine. To je knjiga o životima, ljubavi, tajnama, žaljenju, oprostu i boli četiri generacije žena, od bake do novorođenčeta a nadasve knjiga koja razbija mit o idealnom roditeljstvu. Tijekom čitanja postavlja se pitanje što doista znamo o onima koji su nam najbliži, ali i što znamo sami o sebi. Od mene velika preporuka za čitanje. Prevela: Mirna Čubranić