VODORIGA - Andrew Davidson

Kad bi me netko, onako na brzinu, pitao što mislim o ovoj knjizi rekla bih : Mrak knjiga. Moraš je pročitati. Čita se u jednom dahu.  Ništa slično nisam još čitala, a izgleda - ni neću. Jedinstvena je po sadržaju, po stilu i završetku, a moglo bi se reći i po naslovu knjige.

Jer što je vodoriga?

Prvo, odlično prevedena francuska riječ gargojl. Drugo, vodorige su poznate i kao bića koja su po danu skamenjena a po noći ožive. Specifčine su za gotičku arhitekturu kojoj vodorige daju zastrašujući dojam. Ali, ti kameni monstrumi koji strše s europskih katedrala imaju funkciju. Još od 13. stoljeća njihove grozomorne ralje služe za odvođenje kiše s krova kako se voda ne bi nagomilala i uništila ili srušila krov, te za bacanje vodu daleko od zidova čime se spriječava "ispiranje" ukrasa uklesanih u kamenu. Napravljene su tako da višak vode izlazi kroz najčešće iskeženih usta i uglavnom izgledaju zastrašujuće. Što je vrat vodorige izduženiji toliko dalje "baca" vodu. Njihova je simbolička uloga štititi okupljene u crkvi od vanjskih zlih sila koje nikad ne spavaju ali su i opomena vjernicima.

Vodorige su bile i tema raznih filmova i serija, najčešće prikazivane kao dobre sile koje su noću žive i neokamenjene te spašavaju grad, crkvu, itd. od zlih sila. U svakom slučaju, vodorige su uvijek izazivale podijeljeno  mišljenje. Neke su fascinirali, neke plašili. Tako je i s ovom knjigom. Priča započinje teškom prometnom nesrećom u kojoj strada bezimeni glavni lik, mlad i zgodan porno producent, seksualno vrlo iskusan, ovisan o drogama i usputnom seksu. Stravične opekline koje je zadobio lišit će ga dotadašnjeg stila života koji je uključivao ljepotu, novac, a gubitak spolnog organa njemu je i gubitak mogućnosti normalnog života. Kao jedino mu se riješenje čini samoubojstvo i to čim izađe iz bolnice. Na morfiju je i vjeruje kako je u njegovoj kičmi zmija.

Davidson se nije ustručavao slikovitih opisa zadobivenih rana ni liječenja opeklina: guljenje zaraženog tkiva s kože pacijenta na svaki je način označilo promjene koje će se dogoditi. Možda taj dio nekim čitateljima sa slabijim želucem nije baš najbolje sjeo, no oni koji su zainteresirani iskrenim pripovijedanjem glavnog lika punog samoprijezira i cinizma, upoznat će i lik Marianne Engel, navodno psihički oboljele (manična depresija ili shizofrenija) kiparice koja izrađuje vodorige i koja ga posjeti i tvrdi da ga je voljela i prije sedam stotina godina, u srednjovjekovnoj Njemačkoj, kad je ona bila redovnica, a on plaćenik. Marianne je žena s prekrasnim očima i neukrotivom kosom, a priča nevjerojatne priče o ljudima koje je poznavala i događajima koji su obilježili njihove živote te time glavnog lika priprema na priču o njihovoj davnoj zajedničkoj prošlosti kada su bili strasni ljubavnici. Nakon boravka u bolnici, smjestit će se pod Marianninu skrb u njezinoj ogromnoj, kamenoj kući, no stvari im ni u ovome životu neće ići od ruke.

Osobno vjerujem u prošle živote (ili buduće) pa mi je knjiga tim više bila originalna i intrigantna. Sigurna sam da smo s određenim ljudima povezani kroz mnoge naše živote a ova knjiga to mistično opisuje i  razrađuje. Knjiga vrvi zanimljivim likovima i stvara nevjerojatnu priču. Ljubav koju opisuje je strasna i čitatelj u nju bude lako uvučen. U knjizi postoji nekoliko ljubavnih priča, napisanih poput bajki a smještene su u Italiju, viktorijansku Englesku, Islandu, te Japanu

O romanu "Vodoriga" se u književnom svijetu mjesecima govorilo, a osvojio je i Amazonovu nagradu Rising Star kao djelo koje je dobilo najviše pozitivnih kritika odabranih Amazonovih kupaca. Opisana je i kao nevjerojatan debitantski roman o ljubavi koja pređivi vatru pakla i koja prijelazi granice vremena. Glavni je lik cinik koji zdvaja nad moralnim vakuumom modernog doba.

Andrew Davidson je Kanađanin i njegov prvijenac je preveden na 25 jezika. Počeo je pisati u tinejdžerskim danima, piše gotovo cijeli svoj život. Počeo je s poezijom s kojom nije bio pretjerano zadovoljan. Kao šesnaestogodišnjak počeo je pisati kratke priče koje su s vremenom postajale sve bolje. ''Vodorigu'' je počeo pisati u 31. godini života dok je živio u Japanu gdje je i upoznao ženu koja mu je bila  inspiracija za glavnu junakinju knjige. Bila je puna priča za koje je rekla da se moraju ispričati – rekao je Davidson koji je oduvijek želio da mu se barem jedna knjiga nađe na policama knjižara diljem svijeta. Pisao je ''Vodorigu'' dugih sedam godina.

Još malo zanimljivosti o gargojli ili vodorigi.....

Milanska katedrala Duoma, nedavno je ponudila na "usvajanje" 135 gargojla ili vodoriga kako bi skupili 25 milijuna eura koliko im treba za čišćenje katedrale.

Francuska riječ gargouille značila bi grlo ili guller od latinskog gurgulio, gula ili gargula - što opisuje zvuk grgljanja vode. Ako je riječ o skulpturi bez funkcije odvođenja vode sa zgrada točna je riječ chimera (himera).

Francuska legenda opisuje spašavanje zemlje od zmaja s dugim vratom, šišmiševim krilima, vatrenim dahom. Uhvatili su ga a njegovu glavu ugradili u novoizgrađenu crkvu kako bi plašila i odbijala zle duhove.

Iako se smatra gotičkom inovacijom inačice vodoriga postojale su u starom Egiptu i Grčkoj, kod Etrušćana i Rimljana ali u obliku lavljih glava. Na Zausovom je hramu bilo 102 vodorige. Najpoznatije su na pariškoj Notre Dame a Disney ih je uljepšao u crtanom filmu "Zvonar crkve Notre-Dame".