Te sitnice – Claire Keegan – dragulj od knjige

Za ovu knjigu se može reći – sitna, ali dinamitna! Sadrži priču koja je istovremeno tužna, dirljiva, duboka i, na neki način, lijepa. Vodi nas u Irsku, u gradić New Ross 1980-tih godina, kad ta zemlja tone u nezaposlenost i veliku krizu. Upoznajemo trgovca ugljenom Billyja Furlonga koji ima ženu i pet kćeri o kojima mora brinuti. Božić 1985. samo što nije stigao. Svatko imalo ugledan iz New Rossa i tko si je to mogao priuštiti, pere svoje rublje u tamošnjem samostanu. Ali, nitko u tom malom gradu ne želi znati što se točno događa iza sjajnih prozora i debelih zidova. Jer, postoje glasine. Navodno su tamo djevojke "nižeg morala" koje za pokoru peru mrlje prljavštine s posteljine. Moraju raditi od jutra do mraka, a njihove tek rođene bebe prodaju se u inozemstvo. Billyja Furlonga ne zanimaju tračevi, Božić je blizu, treba za djevojčice kupiti darove i nabaviti svu potrebnu hranu, a časne sestre dostavljeni ugljen plaćaju na vrijeme. Jutro uoči Badnjaka Billy je požurio odraditi svoj posao, ali u samostanu otkriva nešto što ga duboko uznemiruje. Mora donijeti odluku: kao otac, kao čovjek, kao kršćanin, kao osoba.

Finalistica Bookera 2022. Claire Keegan stvara cijeli jedan svijet na neponovljiv način. "Te sitnice" govori o važnim i velikim temama: o sudioništvu, o prešućivanju, o tome kako ljudi ignoriraju užase i zločine u vlastitom okruženju, a kako bi mogli mirno nastaviti sa svojim svakodnevnim životima i ono najvažnije - o činjenici da je uvijek moguće učiniti pravu stvar.

Čitajući ovu sitnu i tanku knjigu impresionirao me je glavni lik – Billy. Kao da sam ga upoznala, kao da sam s njim razgovarala i pri tome smo dijelili toliko toga zajedničkog. Posebno impresionira njegova dobrota i ljubav prema kćerima i ženi. Atmosfera knjige me je u nekim dijelovima podsjetila na "Male žene". Claire Keegan svojim jezikom, a Bill Furlong svojim djelovanjem uspjeli su preusmjeriti fokus nas, čitatelja i javnosti na humanost i suosjećanje. Za vrijeme čitanja osjećala sam pravi duh Božića. Zato je ova knjiga idealan dar!
Još više vas stegne oko srca kad znate da se radi o povijesnoj fikciji i da je autorica ovu knjigu posvetila žrtvama - ženama i njihovim patnjama u Magdalenskim praonicama koje su zatvorene relativno nedavno, tek 1996. godine. Katolička crkva je u to vrijeme u Irskoj imala ogroman politički i društveni autoritet i nitko im se nije usudio proturječiti ili suprotstaviti. Od mene velika preporuka

Magdalenske praonice ili Magdalenski Asylum institucija je koju su vodile časne sestre prvo protestantske, a onda katoličke crkve od 18. do 20. stoljeća. Tu su prisilno dolazile "posrnule" djevojke – one koje su zatrudnjele ili tinejdžerke ili djevojčice o kojima obitelj nije željela brinuti, mentalno oboljele, one koje je obitelj željela kazniti, te manji broj prostitutki. Procjenjuje se da ih je ovdje bilo zatvoreno 30 000 u 19. i 20. stoljeću, a od 1922. od neovisnosti Irske - 10 000. Međutim, nema zapisa što se tamo događalo u 20. stoljeću, dakle nakon 1900. Koliko je u tih skoro 90 godina sudbina - uništeno?
Sve se otkrilo kad je otkriveno 155 grobova – red je bio pred bankrotom pa je morao prodati zemlju u kojima su ležala tijela djevojaka. Istraga je pokazala da je bila riječ o velikoj operaciji i da su djevojke, a svjedočile su preživjele, trpjele nevjerojatna zlostavljanja – seksualna, psihološka i tjelesna. Uvjeti su bili gori nego li u nekim (ozloglašenim) zatvorima. Potpuno odsječene od svijeta, u strašnim uvjetima nekako su preživjele. Ali, ne sve. Država je tvrdila kako nemaju ništa s djevojkama koje su u religijskoj zajednici. Jedna od "Magdalenki" bila je i Sinead O'Connor koja je s 15 godina nakon razvoda roditelja lutala između majke i oca koji se ponovo oženio, a kad je uhvaćena u krađi u trgovini, zatvorili su je na 18 mjeseci u Grianánu - preživjela je, kako je sama rekla, "mnogo straha, panike i agonije".

Ideja da ti domovi budu sklonište i utočište za neželjene djevojčice, siromašne i mentalno bolesne, ali i koje su prisilno zatvarali (kao nekada u samostane) pretvorila se u nešto drugo - u kuće strave i užasa, a skrivene od javnosti. Djecu koju su neudate djevojke rodile prodavali su bogatimm parovima "preko velike bare"– najmanje je 2000 djece nelegalno usvojeno u Americi. O jednom takvom slučaju mogli ste pogledati sjajan film "Philomena" u režiji Stephena Frearsa, u kojoj glumi dama Judi Dench.
Irska vlada koja se više nije mogla skrivati iza "to se nas ne tiče, to je stvar crkve" preživjelim je žrtvama, njima nekoliko stotina, morala isplatiti 58 milijuna eura. Većina "Magdaleki" je davno umrla, a ni taj novac neće pomoći izliječiti traume koje su preživjele.