Pisati tople, lijepe knjige o knjižarama je –IN!

Da je tako pokazuju reakcije (i prodaja) dvije knjige. Jedna je „Mala pariška knjižara" Njemice Nine George koja je knjižaru smjestila na brod koji je usidren u Parizu, na Seini, a druga je "A. J. Fikry – put do sreće“ Amerikanke Gabrielle Zevin koja je knjižaru smjestila na otok Alice, ljetnu destinaciju žitelja Massachusettsa. Dok se Nina George namučila postati svjetskom senzacijom, jer ovo joj je već 29. knjiga, Gabrielle je s mrzovoljnim A. J. –em zasjela na vrh ljestvice bestselera „New York Timesa“ (što bi impresioniralo i samog A. J.-a).   Obje knjige govore o knjigama, knjižarima (u obje su knjige glavni junaci muškarci, nisu mladi muškarci, Perdu ima 50 a Fikry ide prema 50 i obojica su samci) i njihovoj strasti prema knjigama, ali i razumijevanju istih. Obje su tople, pametno napisane i ostavljaju nas smirenima i čak zadovoljnima, bez obzira na preokrete u fabuli. No, da je drugačije ne bi to bile TE knjige. Zevinova je dakle uspjeh postigla gotovo odmah, a Nina je čekala 23 godine i 28 (objavljenih) knjiga – sve dok nije napisala 29. po redu i postala senzacija preko noći. Van Njemačke.

"Sabrana djela A. J. Fikryja" prevedena su kod nas kao "A. J. Fikry – put do sreće" (knjigu je objavio LUMEN), a "Mala pariška knjižara" zapravo je "Soba lavande" (Das Lavendelzimmer), a u engleskoj varijanti, kako je i kod nas prevedena "The Little Paris Bookshop"). Svakako, ovaj je naslov pun pogodak jer djeluje primamljivije od sobe s lavandom. Odmah nam na pamet pada Pariz, prodavači knjiga uz Seinu, knjižare kojima Pariz obiluje, romantika, neki mir i da, ne griješite mnogo ako ste to pomislili. Barem na početku knjige. Da je tako pokazuje i podatak da je MPK prodana u pola milijuna primjeraka i (za sada) prevedena na 28 jezika.

O čemu je riječ u "Maloj pariškoj knjižari"? Jean Perdu je Francuz, visok, vitak knjižar koji ima svoju knjižaru. Samo, knjižara je brod, privezan na Seini, u Parizu. Svaki dan odlazi na posao, usput pozdravlja susjede, ima načitane ulične mačke – mačka Kafku i mačku Lindgrenicu (jer spava uz "Pipi Dugu Čarapu") i stalne kupce. Naiđu i turisti jer tko bi odolio zakoračiti na brod-knjižaru i još u Parizu? Nitko! Jean je neobičan knjižar jer uvijek zna koja knjiga je baš za osobu koja stupi na palubu. Nakon što malo promatra (a da toga nisu svjesni) i nakon što progovori par rečenica s posjetiteljima knjižare na Seini, on točno prepoznaje osjećaje koji guše, muče i tište te ljude, ali to su osjećaji bez imena koji ipak uspore radost života, ubiju nadu i čovjeka učine nesretnim. Ne samo to: Perdu točno zna koje knjige će te osjećaje izliječiti. On vjeruje u moć, snagu i sposobnost izlječenja koje ima svaka knjige samo ako znate kome ta knjiga pripada. Perdu to zna i njegov je brod knjižara zapravo Le pharmacie littéraire – apoteka s knjigama, književna apoteka, kako vam drago. Kako liječnici prepisuju lijek, tako Jean Perdu prepisuje – knjigu. Perdu ima svoju najdražu knjigu. Autor je Sanary a knjiga se zove "Južna svjetla" i Jean bi najviše želio sresti tajanstvenog autora o kojem nitko ne zna ništa osim da je pseudonim Sanary uzet po nekadašnjem utočištu za spisateljice i spisatelje, Sanary-sur-mer, na provansalskoj južnoj obali.

Ni Le pharmacie littéraire nije obično ime, a nije ni Perduovo. Erich Kästner napisao je "Književnu kućnu ljekarnu" 1936., tik prije nego će Europa utonuti u rat a njegove knjige završiti na lomači. (To je onaj isti uz čije smo knjige "Blizanke", "Emila i detektive", "Čovječuljka", "Čovječuljka i Malenu", "Tončeka i Točkicu" odrastali). Otud ime broda knjižare. Perdu vjeruje u moć čitanja, slaže se s Kästnerom jer je "htio liječiti osjećaje koji se ne smatraju patnjom i koji ne zanimaju nijednog liječnika jer su navodno beznačajni i neshvatljivi. Onaj osjećaj kad ljeto dođe kraju. Ili spoznaja da više nemaš vremena pronaći svoje mjesto u svijetu. Ili tuga kad prijateljstvo ostane površno pa moraš nastaviti tražiti osobu s kojom ćeš provesti život. Ili tjeskoba na rođendansko jutro. Nostalgija za zrakom djetinjstva....", ali daleko od toga da on ne zna koja knjiga će zaliječiti slomljeno srce, tugu, ostavljene, koja će pomoći u shvaćanju životnih činjenica ili pomoći u odrastanju." Perdu to nepogrješivo – zna. Takve knjige i nabavlja za Le pharmacie littéraire. Zato je sam sagradio brod, zapravo teretni čamac, dao mu, naravno, žensko ime –"Lulu", napunio je knjigama koje su jedini lijek za svakakve neodređene duševne boli i – voilà - u plutajućoj knjižari prodaje romane kao lijek. Ne bi bilo loše da napiše, baš on, "Enciklopediju osjećaja" za sve buduće književne ljekarnike, zar ne? Hm, možda i bude!  Kad je na čvrsto tlu, Jean stanuje u stanu u ulici Montagnard, u kući koja ima zanimljive stanare (uglavnom stanarke) koji bez problema mogli naseliti neki film, (jer je svaki neobičniji od slijedećeg i voljeli bismo znati više o njima) i uspješno odolijeva „upucavanjima“ nekih od njih. Perdu je slomljen, iznutra što nitko ne zna a on se sam toliko saživio s ranama da i ne pomišlja na ljubav. Ne za sebe. Naime, u stanu, iza police s knjigama su vrata a iza je soba, soba lavande u koju nitko nije ušao 21 godinu. Da nova stanarka nije stigla u kuću, iznevjerena i slomljena Catherine, da Jean Perdu nije pristao pomoći na molbu kućepaziteljice sirotoj susjedi ne bi on tu policu pomaknuo. Ovako, obećavši da će i on dati neki dio namještaja da se sirotica smjesti otvorio je – Pandorinu kutiju. Dobro, nisu izašla sva zla svijeta, ali za Perdua izašao je svijet koji je uporno pokušavao sakriti od samog sebe. Da nije došla slomljena Catherine koja ga je nagovorila da pismo, za boga miloga, napokon otvori, ništa se ne bi dogodilo. Ovako... Cijeli svijet njegove mladosti, svijet sjećanja i osjećaja, snova, sanjarenja, nade i – slomljene duše. U toj je sobi živio s Manon, prekrasnom Provansalkom koja ga je, nakon duge veze ostavila, samo tako - dok je spavao. Ona je nestala a on je zapeo u prošlosti.  Stol koji nekako izvuče iz te sobe lavande uvali brže-bolje Catherine ni ne sluteći da je u stolu pismo na koje je sasvim zaboravio. Znao je da je tamo, ali ga nije imao hrabrosti pročitati. Catherine je lijepa, privlačna žena samo... ona "još mora plakati, inače će se ugušiti" i iako se dvije osobe, jedna ostavljena prije dva desetljeća, i druga ostavljena sad nađu, Jean mora pronaći odgovore, osobito kad pročita pismo koje ga je čekalo i mora se riješiti duhova.  U svim tim previranjima pojavljuje se i Max Jordan, nova književna senzacija, mladić koji uvijek nosi štitnike za uši i čija je knjiga podigla lavinu a njega napravila slavnom osobom. Njemu je to prestrašno i bježi od gomile obožavateljica koje ga proganjaju. U jednom trenutku, dok stoji na Lulu, svojoj plutajućoj knjižari, Jean Perdu odluči otploviti pa razveže konopce, užad, podigne sidro, zapali motor i na opće iznenađenje pokrene svoju Lulu s idejom da zaplovi "na jug da nađe odgovore na svoje snove". U zadnji čas na Lulu uskoče i Kafka i Lindgrenica, ali i 21 godišnji Max. Tog ljeta Jean Perdu odlazi na putovanje svog života, u Provansu, u prošlost. Niz likova, od Jeana i mladog Maxa, do neprežaljene Manon i njoj važnog Luca Basseta, do Catherine koja ima snage i zna voljeti (samo ako nije zaboravila), baš kao i Jean, baš svi nam se dopadnu. Gotovo odmah. Ljudi koje sreću dok plove za Jeana su kao knjige – svatko od njih ga malo zaliječi; Napolitanac Salvatore Salvo Cuneo, simpatičan kuhar koji ni od ničega napravi čudesno provansalsko jelo, riječni čovjek koji je u potrazi za mladalačkom ljubavi (i on u potrazi za nečim što je izgubio) i galerija ljudi koje bismo i mi voljeli sresti kad bi nas Jean nekako ukrcao na svoj brod. Na njihov brod koji putuje od luke do luke, od mjesta do gradića, ulaze i odlaze ljudi, poput Salva koji postaje (nakon burne noći) član posade, pa Sammy, žene kojoj treba promjena, koja je neustrašiva, baš kao što su nekada i Jean i Salvo pa i Max bili... i tako od luke do luke ta neobična knjižara usput zaliječi, izliječi ljude a sve do konačnog cilja - srca Provanse. Na tom putu neobičan par, Jean i Max otkrivaju mnogo jedan drugome, ali i o sebi samima. A tamo Jeana čeka nekoliko stranica knjige njegovog života nakon kojih će odlučiti što i kako dalje. To vam je, uz pregršt lijepih misli "Mala pariška knjižara"“ – knjiga koja će vas veseliti jer ćete je s uživanjem čitati, knjiga uz koju nećete plakati niti se rastužiti, ali ćete se ponekad zamisliti. Jer ova je knjiga pravi kolačić ali kad ga zagrizete, ma kako lijep on bio, osjetit ćete i punoću okusa, mirise Provanse i rijeke, sjetit ćete se djetinjstva, mladosti, nekih ljubavi koje su vam iscurile, nestale.. i zamisliti... jeste li hrabri? Dovoljno hrabri da prekinete svoje konopce drže li oni vaš brod i imate li neriješene stvari iz prošlosti. Neke knjige su doživotni suputnici, neke nam samo protrče kroz (čitalački) život, neke nam postaju prijatelji u koje se možemo omotati kao najdražom dekom, a neke će baš svake jeseni izliječiti naš "jesenski blues". Knjiga Nine George daleko je od remek-djela, ali je ugodno štivo, lijepa knjiga o knjižaru.

U studenom 2011. Nina George je pokrenula inicijativu "JA zum Urheberrecht" (DA za autorska prava) koja podržava autorska prava pisaca, umjetnika i zabavljača- do sada su joj se pridružile 14 udruga pisaca i 27 izdavača. U kolovozu 2014. George je ponovo pokrenula nešto novo – inicijativu koja je protestirala Amazonu u Njemačkoj ( www.fairer-buchmarkt.de) a podržalo ju je preko 2000 književnica i književnika iz Njemačke, među ostalima i Nobelovka Elfriede Jelinek i jedna od najčitanijih Nele Neuhaus – potpisali su svi otvoreno pismo Jeffu Bezosu i Amazon, protestirajući protiv metode micanja i zabranjivanja knjiga (Hachette/Bonnier). Amazon, naime "ignorira" pisce i izdavače koji nisu pod njegovom kapom, ukratko rečeno. Protest se proširio manje-više na cijeli svijet jer su svi shvatili da rečenica da knjige nema (u Amazonovom skladištu) ne odgovara istini već je ubijanje konkurencije Njemačkim su se piscima pridružili i austrijski i švicarski. Amazon je optužen i da s liste preporuka miče liste izdavača s kojima je u svađi. George je aktivna u nizu organizacija, društava i udruga; predaje kreativno pisanje i – piše i dalje. Nina George napisala je knjigu u vrijeme kad je privatno bila tužna. "Perdu se pojavio u vrijeme kad mi se život raspukao. Moj otac je umro i nešto je uništilo moj život. U dubini je ovo priča o tome koliko mi nedostaje otac, ali nisam to tako željela napisati već sam iskazala sve moje, najdublje osjećaje.." Ta iskrenost nas je zapravo i osvojila.

Nina George je rođena 1973. u Bielefeldu, Njemačkoj. Školu je napustila 1991. no ipak je završila srednju i radila za razne catering tvrtke od svoje 14. godine. Pisati je počela 1993. Prvo je bila freelance i kolumnistica za magazine (Cosmopolitan, Penthouse, TV Movie, Frau im Trend). Prvu knjigu je napisala 1997.: "Dobre djevojke to rade u krevetu, loše posvuda", ali pod pseudonimom. Novo je ime uzela za knjigu u kojoj je pisala o reproduktivnom zdravlju žene.

Do sada je objavila 26 knjiga (novela, misterija, publicistike), preko stotinu priča a od 1992. je radila kao freelance novinarka i objavila više od 600 kolumni. Radila je kao reporterka, rekli bismo crne kronike, kolumnistica i urednica za niz publikacija (Hamburger Abendblatt, Die Welt, Der Hamburger, "politik und kultur") a pisala je pod tri pseudonima. Roman Mondspielerin dobio je 2011. nagradu De LiA za najbolji ljubavni roman, a za kriminalistički roman Igra njezinog života  2012. dobila je nagradu Glauser. O knjizi kaže: "Ja više slušam, a manje pričam. Ova mi je knjiga pomogla da iskažem sve te, razne osjećaje. Ponekad se osjećam kao da nikad više neću plesati ili se zabavljati pa sam sve to unijela u priču. Jean Perdu ne može iako osjeća strašno duboku glad da sve to ponovo osjeti." Na kraju i nju je knjiga o pariško-provansalskoj plutajućoj knjižari izliječila jer se na jugu Francuske riješila te strašne hladnoće koja joj se, kaže, uselila u tijelo i um. Željela je biti na nekom mjestu na kojem će "ponovo osjećati toplinu." S mužem je sjela u automobil i iz Hamburga se zaputila na jug. Zato je "Mala pariška knjižara" polu-autobiografska knjiga koja govori o biblioterapiji, strahu od smrti i koliko nas taj strah drži i sprječava nas da živimo život punim plućima, govori o procesu tugovanja, žalovanja i , naravno, o putovanju rijekom od Pariza do Canal latéral à la Loire, preko Sanaryja sve do juga Provanse. Dosta je (ali ih je mnogo više kod Fikryja) literarnih natuknica i konotacija, osim Kästnera i njegove ideje o liječenju knjigama i izmišljene knjige tajanstvenog autora Sanaryja – na kraju knjige su recepti i popisane su knjige i zašto ih (Nina) preporučuje. Na primjer, "Bistri vitez Don Quijote od Manche" Miguela de Cervantesa preporučit će (Perdu ili Nina?): u slučaju sukoba realnog i idealnog. Nuspojave: strah od tehnokratskih društava, protiv kojih se mi pojedinci borimo kao protiv vjetrenjača. Tu su i Kafka, Kästner, Astrid Lindgrena, Melville, Orwell, Terry Pratchett, Twain... Ona sama uživa čitati djela Jona Kalmana Stefanssona, Anne Gavalde, Dominique Manotti, Erice Jong i Dorothee Brande. Ako ste se pitali, sva mala mjesta i sela iz knjige doista postoje, čak i onaj golubinjak u koji se jedan lik useli. Brigitte i Gerard koji su u knjizi iznajmili sobe postoje, i sve je "stvarno osim Jeana Perdua i njegovog broda". No, ona piše i dalje i sljedeća je knjiga o novinaru koji sjajno sluša i otkriva priče drugih ljudi, ali se svojih plaši. Kad napokon odluči riješiti se strahova i objaviti ljubav najbolje prijatelju, udari ga autobus. U komi on je u svijetu između dva svijeta i sada, kaže Nina, pratim što mu se događa. Nadamo se skorom prijevodu.

Nina i njen muž Jens J. Kramer, preselili su u Concarneau, u Francusku. Sasvim jasno.

Sandra Veić Sukreški