Obrazovana – nevjerojatno obrazovanje Tare Westover, istinita i tako univerzalna priča

28.09.2020. 11:16:27

Ova knjiga je senzacionalna. Za mene najbolja pročitana knjiga u 2020. godini. Ostavila me bez daha. Nisam je mogla prestati čitati, a željela sam da nikada ne završi. Kakav život? Kakva obitelj? Razorna, dirljiva i poetski napisana autobiografska priča iz planina američke države Idaho, pa sve do Cambridgea i Harvarda. Riječ je o mormonskoj obitelji koja živi u ruralnom dijelu Amerike. Otac se bavi skupljanjem i sortiranjem otpada, a majka - uz to što je povremeno primalja - bere trave i od njih radi pripravke za liječenje raznih bolesti. Slijepo vjeruju u Boga i u Sudnji dan za kojeg se revno pripremaju stvarajući zalihe hrane i ogrijeva. Imaju sedmero djece - pet sinova i dvije kćeri. Sva djeca su rođena kod kuće, nemaju rodne listove, nisu nikada bili kod liječnika, nisu cijepljena, nemaju nikakve dokumente i nikada nisu išli u školu. Majka ih je povremeno podučavala. Otac i jedan od braće boluju od bipolarnog poremećaja i shizofrenije te imaju česte napadaje bijesa i agresije.

Tara Westover imala je 17 godina kad je prvi put ušla u školu, u razred. Do tada je kao dijete živjela u skladu s veličanstvenom prirodom, s promjenama godišnjih doba - i sa zakonima koje je donosio njezin otac – fundamentalistički Mormon pun nepovjerenja u državu zbog koje sebe i svoju obitelj vidi progonjenom. Tara je najmlađe dijete u obitelji i prisiljena je uz braću raditi životno opasne poslove na otpadu i na očevim gradilištima, tijekom kojih se više puta ozbiljno ozljeđivala i više puta strahovala od smrti. Samo deset godina od početka školovanja Tara se može osvrnuti na impresivnu akademsku karijeru jer je dogurala do titule doktora povijesti na Cambridgeu. Ludo zar ne, s obzirom da do 15 godine nije ni dana provela u školskoj klupi? Odrastajući u ruralnoj Americi, oslobodila se siromašnog, arhaičnog svijeta koji karakteriziraju paranoja i nasilje. Nevjerojatno se hrabro odhrvala svemu zaostalom, agresivnom i opasnom pomoću obrazovanja i stjecanja znanja koje joj je toliko dugo bilo uskraćeno. Zato joj se divim. Kako se djeca nose s takvim uvjetima življenja? Koliko boli mogu pretrpjeti? Koliko moraju fizički raditi i koliko su im mozgovi ispirani od prvog dana? Zar je moguće to preokrenuti u svoju korist? Tara je dokazala da je moguće. "Moja svakidašnja rutina bila je upravo takva kakva je bila: nakon doručka sortirala sam otpad ili vadila bakar iz radijatora. Kada su dečki radili na otpadu, katkad bih pošla i vozila utovarivač, viljuškar ili dizalicu. Na ručku bih pomogla majci da kuha i pere posuđe, a onda bih se vratila na otpad ili na viljuškar." Ono što me posebno fasciniralo u Tarinom pisanju i iznošenju svoje istine je što dokazuje da se i s nježnih 32 godine može napisati autobiografija koja je toliko zrela i sadrži zapravo - sve. Tara iznosi svoju priču na gotovo rezerviran, neutralan način i to čini vrlo vjerodostojno. Nema samohvale, nema mržnje i nijednog prijekora. Ograničena je na iskazivanje činjenica, ali na jedan poetski način. Njezino pisanje jednostavno očarava. Knjiga je puna boli. Fizičke i psihičke. Ali, nije to kuknjava, žaljenje ili poniženje. Cijela obitelj je neprestano doživljavala brojne nesreće, ozljede, nevolje i bolesti. Skoro nikada u takvim situacijama nisu išli liječniku ili u bolnicu. Sve prijelome, rane, ubode, prehlade, bolesti, krvarenja preležali su i zavidali sami, u svoja četiri zida. Čak i kad je otac doživio tešku nesreću i u eksploziji zadobio opekotine zadnjeg stupnja – liječenje i vidanje rana odvijalo se u njihova četiri zida uz pomoć majčinih trava, pomada i ljekarija. Nakon toga je Tarina majka postala nadaleko poznata i pokrenula je ozbiljniju proizvodnju svojih ljekovitih proizvoda. Dobivala je i ponude do tri milijuna američkih dolara za prodaju svojih recepata i znanja, ali na to nikada nisu pristali. Tarina obitelj i dalje živi u vrlo skromnim uvjetima, bez kredita, bez zdravstvenog osiguranja i bez ikakve vezanosti za državnu upravu. "Godinama smo otac i ja bili zaglavljeni u sukobu, neprestanoj bitci volja. Mislila sam da to prihvatila, prihvatila našu vezu takvu kakva je bila. Ali u tom trenutku shvatila sam koliko računam na to da će se taj sukob privesti kraju, koliko sam duboko vjerovala u budućnost u kojoj ćemo u miru biti otac i kći." Ovo je priča o Tarinom ali i čovjekovom oslobađanju, razvijanju svijesti o sebi kako bi se kao mlada žena mogla nositi s bolnim procesom odsijecanja od veza sa svojom velikom obitelji. Nije lako takvom ocu okrenuti leđa. Nije se suprotstaviti nasilnom bratu. Ovo je priča o preuzimanju odgovornosti za vlastiti život od koje mnogi bježe. Radije bi da je netko drugi kriv za njihove odluke, nevolje, događaje. Tara je odlučila prekinuti takvu sudbinu. Time je svima poslala snažnu poruku. "Moja prva misao bila je rezolucija: odlučila sam da više nikada neću raditi za oca. Odvezla sam se do jedne trgovine prehrambenih proizvoda u gradu, zvane Stokes, i prijavila se za posao pakiranja namirnica. Imala sam samo šesnaest godina ali to nisam rekla menadžeru i angažirao me je četrdeset sati tjedno. Moja prva smjena započela je sljedećeg jutra u četiri sata." Čovjek se nakon čitanja osjeća zaista šokirano i čudno, pa se pita je li uopće moguć takav način života u današnje vrijeme u civiliziranoj Americi. Utoliko je još veće moje divljenje prema ovoj snažnoj i nadarenoj mladoj ženi s obzirom na preokret koji je sama ostvarila u svom životu. Imati oca ovisnog o teorijama zavjere samo je po sebi teret. Ali kad teorije zavjere nalete na nekoga tko ima stvarni mentalni poremećaj osobnosti - pripovjedačica kasnije dijagnosticira svom ocu bipolarni poremećaj - djetinjstvo postaje borba života i smrti. Riječ je o knjizi koja daje glas emocionalnom nasilju u obitelji. Trebala bi pomoći svima onima koji također osjećaju difuznu bol i koji bi, poput glavne junakinje, mogli kriviti sebe dugi niz godina da pronađu riječi i distancu od onoga što su proživjeli, u najboljem slučaju da se odvaže započeti novi život. "- da život nije stvar koja je nepromjenjiva." Ova knjiga će vas upravo zbog svega navedenog motivirati i uputiti na već poznatu rečenicu da je sve moguće. Ali, zaista, sve je moguće. Shvatit ćete da je sve u nama i da ako nešto želimo to možemo ostvariti. Ne trebamo trebati biti žrtva. Već samo heroj svog života.