Nijedne žene sin – Franck Bouysse – oda ženskoj snazi

Kakva knjiga! Jedna od najboljih koje sam pročitala u ovoj godini. Prelijepo napisan roman koji je istovremeno mračan i pun svjetla. Rose glavna junakinja romana mi ne izlazi iz glave. Da, to je takva knjiga koja nas proganja dugo nakon što je zatvorimo. Jedna je to od priča koja nam se zauvijek ureže u pamćenje. Ima tu i boli, nasilja, uznemirujućih scena, patnje i tuge, ali prije svega ogromna je ta ljubav prema riječima, kako Roseinih tako i piščevih. Čarolija pisanja vidljiva je već nakon nekoliko stranica, nakon tridesetak stranica počinjete zamišljati gotovo filmski scenarij da bi na kraju bili uvučeni u autorove riječi koje otkrivaju novu definiciju zla.

Roman možete ekskluzivno kupiti u webshopu Čitaj knjigu na poveznici: Nijedne žene sin

Zlo nije nešto nadljudsko, to je nešto manje od čovjeka. Intriga je to od koje ne možete disati, puna nezaboravnih likova, neponovljivog stila, nevjerojatne atmosfere i pravog susreta s vragom. Dok sam čitala, doslovno mi je lupalo srce, stezao me želudac i kroz mene su prolazile razne emocije – bijes, tuga, gađenje, ljutnja, prihvaćanje. Moje cijelo tijelo je tražilo da netko pomogne Rose. Autor nas odvodi u drugu polovicu 19. stoljeća iako vrijeme radnje u romanu nikada nije glasno izrečeno. Na čitatelju je da ga definira i zamisli.

Upoznajemo vrlo siromašnu seljačku obitelj u kojoj, usprkos neimaštini, sretno odrastaju četiri kćeri. Otac u trenutku straha da neće moći prehraniti obitelj i namiriti dospjele obaveze odluči prodati najstariju 14 godišnju Rose podlom i oholom vlasniku seoske kovačnice. Pozornica je postavljena. Rose nam priča svoju okrutnu i tragičnu sudbinu – silovanja, ubojstva, otmice, sve je zapisano u epski spašenim dnevničkim bilježnicama ispisanim riječima koje su njoj samoj spasile život, a njezinoj neizrecivoj patnji dale smisao. Pisanjem se oslobodila emocionalnog tereta i traume. Rose, (Ruža) kakvo lijepo ime za život pun nasilja i zla (sigurna sam da nije slučajno odabrano). U gospodarevoj velikoj kući koju čuvaju divlji psi, usred šume Rose postaje sluškinjom Gospodara i njegove svadljive i zločeste majke. Srećom, tu je Edmon, majstor koji  upozorava Rose što može očekivati i nudi joj barem malu utjehu i trenutke koje će ona pamtiti kao najljepše u svom životu. Ima tu još raznih likova, ali nijedan koji bi vam se mogao svidjeti: svećenik Gabrijel koji otkriva Roseine bilježnice, liječnik koji je pravi narcis i koji nema ni trunke empatije ili samilosti, Roseina majka koja se teško miri s muževljevom suludom odlukom, Rosein otac kojeg izjeda kajanje i krivnja. Uz pomoć svih njih mi, kao čitatelji, uranjamo u ljudsku prirodu, onu nasilnu i zlu, spremnu na sve. Određeni dijelovi su me pogodili ravno u trbuh i srce svojom nasilnošću i realizmom pa ipak, Rose nikada ne spušta glavu. Ona predstavlja   pravi simbol ženske snage. U knjizi mi se svidjelo izmjenjivanje glasova u pripovijedanju jer tako sam dobila  sliku iz više perspektiva. Autor je odlično osmislio oblik ovog romana koji na početku izaziva misterij da bi ga na kraju njegovi pripovjedači razotkrili. Iz tame prema svjetlu. Najviše mi se svidjela poruka ovog ruralnog noir romana – silina ženskog dostojanstva, otpornosti  i snage. Kao i u životu, nitko u ovoj priči nije došao spasiti Rose, iako to stalno priželjkujemo. Čitajući sam doslovno zazivala pomoć. Tako to bude i u životu. Mislimo da će nas netko spasiti kad nam je teško, kad nas dograbi neka kriza ili tragedija. Ali ne. U ovoj tragediji nema spasa. Rose se mora spasiti sama pretvarajući svoj revolt u otpor. Knjiga se tako idealno uklopila i u vrijeme u kojem trenutno  živimo. Nitko nas nikada neće doći spasiti. Moramo preuzeti odgovornost za sebe i svoj život i to učiniti sami. Otporom. Neprihvaćanjem i vlastitom snagom volje.

"Sklopila sam oči. U početku sam vidjela mnoga lica kako me gledaju, lice mog oca, majke, sestara, doktorovo lice, kao i Edmonovo. Svi su me gledali istim znatiželjnim pogledom, i kao da se razumiju. A onda su nestali kao da ih je progutalo mjesto kroz koje je iščezla kobila. Nadala sam se da neće naići na njih na putu . Te noći sam shvatila da to ne znači ništa, spavati znači samo manje ili više uspješno galopirati, a istinska trka koja se nikada ne zaustavlja smrt.“ "Slijedećeg dana Ženi mi je donijela prvu svesku, bočicu tinte i pero koje je krajem bilo zakačeno za grančicu zove. Uhvatila sam je za ruke i zahvalila joj. Kad me ugledala tako sretnu, umalo nije zaplakala. Od tog trenutka sama sebi pričam svoju priču, sve što se već dogodilo i sve što mi se tada događalo. Riječi prelaze iz moje glave u ruke takvom lakoćom za koju nikad nisam mislila da je moguća."

Do sada nikada nisam čula za Francka Bouyssea. Njegovo pisanje me je oduševilo i jedva čekam otkriti njegove ostale romane. Rođen je 1965. godine. Završio je studije biologije i godinama radio kao profesor u Limogesu. Prvi roman objavio je 2004. Do danas dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada, a upravo ova knjiga donijela mu je svjetsku slavu.

Prevela: Jovana Ilić Izdavač: Vaganar izdavaštvo