Košarica
Izbornik

Mira Furlan – Voli me više od svega na svijetu – najbolja autobiografija koju sam pročitala

Mira Furlan – Voli me više od svega na svijetu – najbolja autobiografija koju sam pročitala

Prošle godine, upravo u ovo zimsko vrijeme kada je Mira Furlan u Americi izgubila bitku za život nakon što je dulje vrijeme bolovala od virusa Zapadnog Nila koji joj je prenio zaraženi komarac, čitala sam njezinu fenomenalnu knjigu "Totalna rasprodaja" koju je u Srbiji, prije nekih deset godina, objavila izdavačka kuća Samizdat. Već tada me je oduševio Mirin talent za pisanje. Ove godine, nekako baš u isto vrijeme, dopala mi je u ruke njezina fenomenalna autobiografija koju sam s nestrpljenjem čekala. I nije me razočarala. Dapače, oduševila me je i stoga je proglašavam najboljom autobiografijom koju sam ikada pročitala, a poznato je da sam fan upravo tog žanra. Od prve stranice obuzela me Mirina životna priča. Volim knjige uz koje, nakon prvih par rečenica, znam da su posebne i da ih neću tako lako ispustiti iz ruku. Na početku autobiografije koja je pisana kronološki i koja broji 600 stranica,  riječ je o Mirinim precima, bakama, djedovima i roditeljima. Mira tako analizira vrijeme koje je mogla dodirnuti samo golim rukama uz pomoć dokumenata, zapisa, vjenčanih listova, listova rođenih, poveznica, rijetkih fotografija i načina života o kojem su joj povremeno pričali njezini roditelji, Branka i Ivan Furlan. Njezino vrijeme je vrijeme ljudi koje je poznavala i voljela, vrijeme koje ju je stvorilo i oblikovalo. Mira zaključuje da je sve što radimo važno. Svakog pojedinog dana, svakog pojedinog trenutka mi stvaramo budućnost. Važno je proučiti tko su nam bili preci jer svi smo mi istkani iz njihovih dijelova. To nam itekako kroji sadašnjost i budućnost.

Mira izrazito proučava i osvrće se na ideološke sustave, ljude koji su doživjeli vrh političkoga i obrazovnog establišmenta i koji su uživali privilegije u skladu sa svojim položajem na vrhu piramide. Pravilo je da uvijek isti ljudi postaju politička elita.  Paraziti, jadnici, neostvareni likovi koji bez prisile i moći ne bi mogli ništa, vrlo vješto u takvim prevratima mijenjaju uniforme. To itekako  utječe na naše živote. Utjecalo je i na živote Mirinih roditelja koji su nakon završetka Drugog svjetskog rata nekoliko godina proveli u logoru na Golom otoku, kao i mnogi, bez nekog osobitog razloga. Mirini roditelji su "zgriješili" što su bili intelektualci i jer je netko smatrao da im je potreban preodgoj. Da toga nije bilo vjerojatno ne bi bilo ni Mire koja se rodila točno deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, 1955. A onda su došli ti suludi i nepravedni sustavi koji ciklički padaju. Mira ih je itekako proživljavala, osjetila i platila. Uvijek je tako bilo i bit će, a i sada smo svjedoci takvog urušavanja. Kad sustav padne, jezik se oslobodi svih okova, hijerarhijski poredak se iskrivljuje, a ponestaju riječi kojima bi se mogla opisati stvarnost.

 

Mirin djed po majci je bio Židov kojeg je noć pojela u Jasenovcu. Fritz Weil spetljao se sa srpskom učiteljicom gđicom Savić, a njihove obitelji su se toj vezi oštro protivile. Iz te veze rodila se Mirina majka Branka koja je u ranom djetinjstvu ostala siroče, jer u to vrijeme Srpkinja nižeg staleža nije bilo rado viđena neudata s djetetom, pa ju je majka ostavila. Pred sam Drugi svjetski rat se Mirina majka, tada mala djevojčica, jako razboljela i završila u nekom krevetu u sirotištu. Spasila ju je divna duša, učiteljica Ljuba koja je u njoj vidjela golemu inteligenciju, talent za umjetnost, pisanje i jezike. Spasila ju je, posvojila uz dopuštenje oca Židova koji nije želio izbjeći u Izrael jer je mislio da se ono najgore ipak nikad neće dogoditi. Ali, dogodilo se. Srećom da se pojavila dobra vila Ljuba koja je spasila Branku od progona i logora. Stravično je čitati da je tada dobivala anonimne prijetnje da znaju "da skriva židovsko kopile i da će kad-tad doći po nju". To me odmah podsjetilo na ovo naše današnje vrijeme prokazivanja, prijavljivanja i osuđivanja. Ništa se ne mijenja u toj našoj ljudskoj svijesti. Uvijek ima ljudi koji žele zlo, koji su mali frustrirani gnomi i koji se jedino mogu nahraniti da drugog čovjeka ponize i zgaze. Ovo je još jedna vrijedna lekcija o učinku straha na ljude i o osamljenosti koju netko iznenada osjeća, a kad svi oko njega pognu glave. Mira je to itekako puno puta osjetila. Kao uostalom i njezin djed, majka, otac, a kasnije i muž i sin.

Zatim dolazi znakovito poglavlje - Petrova ulica. To je i moja ulica. Tamo sam živjela od 1972. do danas. Mira je živjela u kući do moje. Često sam je gledala na balkonu s unutarnje strane. Naime majka i ja smo išle na terasu naše kuće vješati rublje, pa bi  me mama ostavila da se igram na terasi neko vrijeme, a ja sam gledala dolje, zgrade oko sebe, balkone i prozore i često bih ugledala Miru. Bila je najljepša žena koju sam vidjela uživo. Imala je tada nekih 17, 18 godina. Nisam se mogla nagledati njezine kose, njezine stature, očiju i njenih pokreta. Kasnije sam je često sretala u kvartu, pred kućom, a naročito je među nama susjedima odjeknula vijest da se Mira jedne Stare godine pokušala ubiti puštanjem plina u kuhinji. Eksploziju smo itekako dobro čuli i osjetili. Naravno, neću vama prepričavati Mirin život. To ćete morati spoznati čitajući. Ono što me vuklo ovoj autobiografiji je toliko zajedničkih dodirnih točaka s Mirom i Mirinim interesima i događajima. Iako se nismo poznavale rodile smo se u istoj bolnici, rasle smo u istoj ulici, kuća do kuće, roditelji su nam bili sličnog obrazovanja, pohađale smo slične škole, putovale u inozemstvo kao mlade djevojke, obožavale London i Pariz još kao djevojčice. Govorile nekoliko svjetskih jezika i putovale svijetom. Obožavale smo  knjige i književnost. Rasle uz mnoge klasike i poznata književna djela. Generacijski smo imali tada, mnogi od nas, slične živote, interese i okruženja. Čitajući Mirinu autobiografiju kao da sam još jednom preispitivala sebe i svoj tada poljuljani identitet. Kao i Mira oduvijek sam se pitala odakle dolazi ta neobjašnjiva golema mržnja među ljudima. Koliko je lako nekoga proglasiti izdajicom, lažljivcem, neznalicom i okrenuti mu leđa i jednostavno obrisati s lica zemlje. Kao što se ni Mira nije nikada petljala u politiku, nisam ni ja, a opet nam se objema ta politika upetljala u  živote. Mirina knjiga nam na kraju dokazuje da to ne događa samo kod nas, na području Balkana (nekog divljeg i neuljuđenog zemljopisnog pojasa) već da se to može dogoditi bilo gdje na kugli zemaljskoj. Zato je ovu knjigu Mira napisala svome sinu Marku. Jer na kraju su sve priče "naše priče".

Željela mu je poručiti da svatko od nas Zemljana ima neotuđivo pravo tražiti sreću i da će na kraju imati planet na kojem će moći živjeti i na kojem će i dalje biti šuma, oceana, ptica i riba. Mirina poruka s početka knjige mi sve do kraja čitanja odjekuje u glavi: "Ovaj svijet ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Čini se da se moramo boriti svakog časa svojega života. I premda smo umorni, borit ćemo se i dalje." I bila je Mira u pravu. Borimo se. Junački. Svi zajedno. Mira ne samo da je bila vrhunska i talentirana glumica, kozmopolitkinja, načitana i pametna žena već je i vrhunska spisateljica.

Prevela: Iva Karabaić

Pretraga

Tečaj €/kn: 7,53450 2022-12-10 02:55:35