Mačak koji je spasio knjige – Sosuke Natsukawa – oda knjigama i knjižarama

Prije svega, ova je priča ljubavna pjesma upućena književnosti i knjigama, hvalospjev knjiškom svijetu i važnosti knjiga. U drugom planu je put ka samospoznaji. Na trenutke mi se činilo kao da ja govorim i divim se knjigama, njihovoj moći i čaroliji. Mogla bih povući paralelu s knjigom "Mali princ" koji cijeni knjige. Ili s "Pričom bez kraja" Michaela Endea koji je dječaku Bastianu Baltasaru Buxu "pronašao" utočište u antikvarijatu Karla Konrada Corandera. I Natsukawa je smjestio svog protagonista u malu knjižaru u Japanu. Pomalo filozofski napisano, uz dozu refleksije, na trenutni odnos svijeta prema knjizi. Odlično je povučena paralela s trenutnom hiperprodukcijom i potrošnjom knjiga koja je pretjerana, ali vrlo realna, te kako se knjiga sama vidi, ili kako bi željela biti tretirana. Jesu li knjige ponekad zatočene? Nedostupne? Ili zanemarene jer se stalno štampaju nove? Služe li nekome knjige samo za hvalisanje, a nekome samo kao ukrasi?
Kroz cijelu knjigu provlače se naslovi i podsjećanje na brojne važne klasike – poput "Tri mušketira", "Kronike iz Narnije", "Konj i dječak", "Život Samuela Boswella", "Ponos i predrasude", Voltairea, "Braću Karamazove", "Plodove gnjeva"...

Ulazimo u svijet mladog Rintaroa koji je kao dječak živio sa svojim djedom, vlasnikom antikvarijata u Tokiju. Djed iznenada umire i Rintaro ostaje sam, prestravljen gubitkom jedinog životnog sidra, sve se više povlači u sebe i sve je usamljeniji. Kao da pada u depresiju - odbija ići u školu iako njegovi školski prijatelji dolaze u antikvarijat i nagovaraju ga da se vrati. On se zavukao među knjige i smišlja kako je se što prije riješiti i odseliti s tetom izvan Tokija. Prevelike su to promjene za malenog dječaka. Smatrao je da je sasvim nevažan, neprimjetan i da nitko neće shvatiti da ne dolazi u školu. Pati od japanskog sindroma hikikomori - kroničnog izostanka socijalnih aktivnosti, a upravo je među japanskom mladeži uočen ovaj (ne)društveni fenomen. Karakteristike osoba koje zahvaća ova pojava su odbijanje izlaska iz kuće, izolacija od društva u periodu duljem od pola godine, a da pri tome nije u pitanju nikakav psihički poremećaj, koji bi uzrokovao navedene simptome. Poznati su slučajevi tinejdžera, koji su napustili školu, te se povukli daleko od društva, u svoja četiri zida. Rintaro kao da je na tom putu. Sve do trenutka kada se pojavi tigrasti mačak koji govori i traži od dječaka da ga slijedi, jer knjige treba spasiti! Od čega, pita se Rintaro? Tako počinje jedno vrlo neobično putovanje kroz četiri labirinta na kojem mu se pridružuje i školska drugarica Sayo.
Filozofska nota ove knjige pretvara se u pustolovnu i fantastičnu. Osjećaju se elementi "Čarobnjaka iz Oza" i "Priče bez kraja", a sve s dozom japanske distanciranosti i nekom vrstom cool kulture. Kao da uranjate u književnu mangu. Mačak koji govori, vrata koje se iznenada otvaraju, brojni labirinti, bizarne scene.

Ovo je biser za knjigoljupce i ljubitelje promišljanja. "Mačak koji je spasio knjige" prekrasna je knjiga rođena iz ljubavi prema knjigama ili kod onih koji (još) ne vole knjige, može probuditi ljubav prema papirnatim prijateljima i učiteljima. Suština ili poruka koju Natsukawa naglašava (po mom ukusu možda malo previše eksplicitno) temeljna je mudrost ne samo budizma, već i bilo koje druge religije ili velike filozofije. Na kraju knjige imala sam potrebu uzviknuti: "O kako lijepo! Pola toga kao da su mene pitali." A i osjećala sam mir u odnosu na dječaka koji je "pronašao sebe."

Velika preporuka za čitanje, ali i za darovanje.

Prevela: Jelena Pataki Šumiga