Leksikon svjetla i tame – Simon Stranger – autentično putovanje u najmračnije vrijeme povijesti
"Jedini način da se povijest ne ponovi je čuvati je živom."
"Ja nisam Židov, ja sam ljudsko biće", koja strašna rečenica" No nacisti su poricali Židovima da su ljudi.
Druga najbolja knjiga koju sam pročitala u kolovozu i jedna od najboljih knjiga u ovoj godini. Norveški pisac Simon Stranger stvorio je izvanredan roman, veliko i vrijedno djelo protiv zaborava koje vrijedi pročitati. Nije zabavno štivo već tužna stvarnost s kojom se valja suočiti, ali koja čitatelju ostavlja tračak nade. To i sam naslov poručuje. Kroz toliku tamu ipak se probija svjetlost. Pisci obično numeriraju svoja poglavlja, a posebnost ove knjige je da ih Simon Stranger slaže po abecedi. Nikada ništa slično nisam čitala, a ideja je zaista savršena. Tako roman počinje sa A za akuzator, ausvajz, arestiranje, a završava sa Ž za život. Originalna ideja, ali sam se svo vrijeme pitala kako je prevoditelju uspjelo to "uglazbiti" tj. posložiti. Zanimljiv je i autorov stil pisanja koji odstupa od norme: ponekad mijenja narativne forme i usuđuje se koristiti perspektivu prvog lica u jednoj od linija radnje. Ponekad mi je događaje bilo teško kronološki posložiti jer u nekim dijelovima autor prelazi iz jedne narativne linije na drugu. Zadnji me dio romana tjerao do suza, no bilo mi je ponekad teško pratiti treću liniju radnje o Hirschovim potomcima – Ellen i Gersonu koji su obitelj autorove supruge Rikke. Iako Stranger priča o vrlo dramatičnim događajima vezanim za mračnu obiteljsku prošlost, on piše nefikcijiski, ništa ne uljepšavajući i bez dramatiziranja. Roman odiše mirnoćom i tišinom. Dostojanstvenošću. Ipak, njegov me roman duboko šokirao. O nacistima i njihovim zločinima napisano je mnogo knjiga i većina se bavi sudbinom njemačkih Židova. Ovdje je u fokusu Norveška u kojom je od 1940. do 1945. godine vladao nacistički Wehrmacht. Kao i na svim okupiranim teritorijima, Wehrmacht je koristio neke mještane poput Henryja Olivera Rinnana da se infiltriraju i domognu pripadnika norveškog otpora. Kroz čitanje stalno sam se pitala da li su ti ljudi sva ta zlodjela radili iz uvjerenja, iz straha ili zato što su u sebi imali tu kriminalnu crtu. Tako se i okrutni Rinnan, kad ga je Wehrmacht regrutirao, prvi put u životu osjećao važnim. Postao je šef bande kriminalaca koji nisu prezali od mučenja i ubojstava u vlastitim redovima.
U početku je autor samo želio sačuvati od zaborava ime pradjeda svoje žene - Hirscha Komissara - jer židovska tradicija vjeruje da je čovjek stvarno mrtav tek kad ga se nitko ne sjeća. Simon Stranger zapravo postavlja impozantan spomenik ženinom pradjedu pričajući odlomke iz njegova života i smrti, a s druge strane vrlo precizno dokumentira uspon Henryja Olivera Rinnana koristeći izvorne dokumente. Zanimljivo je kako je otkrio da je njegova svekrva, Grete Komissar, odrasla u kući, poznatoj kao "Bandin kloštar" koji je bio dom okrutnog i ozloglašenog Rinnana koji je otjerao u smrt mnoge Židove, među njima i Gretinog djeda. O povijesti te kuće jednako je zanimljivo čitati kao i o povijesti naroda. Generacije obitelji Komissar koji su uselili nakon rata u kuću patili su od njezine nasilne aure i energije, iako je u međuvremenu bila čak i dječji vrtić, ali kao da je zauvijek nosila tragove zločina, poput metaka u zidovima podruma ili vrećice s otkinutim noktima koju su Hirschovi potomci pronalazili na tavanu.
Zanimljivo je kako skromni, neprimjetni dječak postaje brutalni kriminalac. Na trenutke mi je životne priče tog gada Rinnana bilo previše i kao da je u ovom romanu zauzeo daleko više prostora nego što zaslužuje. Time je povijest obitelji Komissar bila nepravedno stavljena u drugi plan. No brojna pitanja i dalje ostaju neodgovorena. Sviđa mi se što knjiga ne ocjenjuje, ne denuncira, ne osuđuje. To se sve prepušta čitatelju. Samo opisuje. Od mene velika preporuka jer jednom kada počnete čitati nećete je više moći ostaviti.
Preveo: Mišo Grundler
Simon Stranger i njegova punica Grete Komissar o čijem je djedu pisao ovu potresnu životnu priču
