Knjižničarka na konju – Kim Michelle Richardson – na temelju istinite priče - o moći čitanja i hrabrim ženama

Ovo je najbolja knjiga koju sam pročitala u posljednjih desetak godina! Bila je to ljubav na prvi redak. Uzela sam je u ruke i više je nisam htjela ispustiti, veselila sam se čitanju bezvremenske i važne priče i doslovno sam otplovila u taj neki drugi svijet. Svaki dan sam jedva čekala zaroniti među stranice ovog umjetničkog djela povijesne fikcije nabijenog emocijama i snažnim porukama. Volim knjige koje se temelje na istinitim događajima, pogotovo ako pri tome naučim nešto novo, nešto o čemu pojma nisam imala. Tako je bilo i s ovom knjigom.

Devetnaestogodišnja Cussy Mary Carter nije "samo žena koja voli knjige", ona je i posljednja svoje vrste. Njezina je koža plave boje – poput borovnice, a i oči su joj prodorno plave. Zovu je Bluet. Ona i njezin otac pate naime od genetskog poremećaja methemoglobinemije: zbog povišenog methemoglobina u krvi, manje je oksigenirana i uzrokuje cijanozu pa ljudi imaju plavu kožu, zbog krvi koja im je boje - čokolade. Plave ostali smatraju "obojenima" i nepoželjni su u raznim dijelovima grada, kao što su crkva, škole, dućani.... Nazivaju ih pogrdnim imenima, ne žele ih u blizini i tretiraju ih kao da su zaraženi bolešću. Problematični građani Creeka se čak boje približiti Cussy ili bilo kojem "plavcu", u strahu da će se razboljeti dodirnu li njihovu kožu kobaltne boje. Živi s ocem koji je rudar i često pobolijeva, a rano je ostala bez majke koju je pokosila gripa. Otac Elijah razmišlja da je uda, jer polako umire, djevojka ne bi ostala nezaštićena.

Teška s vremena. Krajem 1930-ih Amerika je upala u Veliku depresiju i ogromno siromaštvo. Tadašnji američki predsjednik F. D. Roosevelt predstavio je projekt "Kentucky Pack Horse Library" koji će siromašnim ljudima u Apalačkom gorju omogućiti knjige i čitanje, pismenost, informacije i bolje obrazovanje. Oni pak, siromašni, gladni, bez nade da će živjeti bolje nerijetko boluju i od pelagre, avitaminoze zbog koje su, ne promijeni li se nešto, osuđeni na patnju i smrt - bolest se javlja u podnebljima gdje se ljudi pretežno hrane kukuruzom. Ruralni dio Kentuckyja zbog planinskog sustava Appalachians toliko je geografski izoliran od ostatka zemlje da stanovnici Kentuckyja knjige mogu dobiti samo na jedan način: ako se do njih probiju knjižničarke na konjima.
Cussy dobije posao knjižničarke, za taj posao dobiva mjesečnu plaću, a kako sada i ona donosi novac u kući, otac je ne mora pošto-poto udati. A Cussy se ionako ne želi udati. Želi voljeti, ali udaja znači gubitak posla knjižničarke, jer samo samci mogu imati taj posao. Njoj, koja je izolirana i izložena preziru ljudi, to nije samo posao - ona pokazuje svu svoju nježnost i brižnost prema ljudima koje sreće. Doduše, seoski liječnik pokazuje veliko zanimanje za Bluet, ali zbog tog vrlo rijetkog genetskog poremećaja i pokušava joj nametnuti tretmane koji bi njezinu kožu ponovno učinili bijelom. Cussy se ne želi podvrgnuti bolničkim ispitivanjima, ali pristaje kako bi zaštitila oca i sebe....

Knjižničara na konjima bilo je više od tisuću, uglavnom žena (i šačica muškaraca) i dostavljali su knjige za više od 600 000 stanovnika istočnog Kentuckyja. Putovali su na konjima, mazgama, s čamcima ili pješice preko nevjerojatno teškog terena, do najudaljenijih područja, ponekad i više od do 200 kilometara tjedno, u opasnim vremenskim uvjetima, a sve kako bi stanovnici zabačenih i izoliranih krajeva dobili svoju tjednu "porciju" knjiga. Cussy knjige dostavlja na svojoj mazgi - ona i Junia moraju savladati mnoge prepreke.

Još jedna tema koja je u fokusu je siromaštvo. Kao posljedica Velike depresije, postoji više likova koji su toliko siromašni da nemaju hrane i ne jedu svaki dan. Duž Cussyjeve knjiške rute susrećemo neke od njih i - zaljubljujemo se. Ti siromašni, gladni ljudi su "slijepi" na to što je Cussy “plava”. Oni je vide onakvom kakva jest, kao ljudsko biće koje punog srca donosi radost u njihove živote. Nosi im knjige, nosi im informacije iz cijeloga svijeta koje će im pomoći da pobjegnu od svakodnevice, knjige koje će im pomoći da možda na nekoliko trenutaka zaborave na glad koja ih muči danima. Jedan od njih je školarac Henry kojem Cussy postaje sklona. Njezina je požrtvovnost nevjerojatna - radije gladuje ona nego Henry pa kad dobije jabuku spremi je i čuva za dječaka. Vidimo i koliko visoku razinu zahvalnosti Henry ima prema Cussy kad joj da svoju najvrjedniju imovinu, ananas Life Saver. Henry nije jeo danima, ali je toliko zahvalan za posao koji obavlja “knjižničarka na konju ” da joj daje jedino što ima za jesti.

Provlači se i uvijek ista tema koju nikako da ljudi prevladaju - strah od nepoznatog. U nekima na prvu ne izaziva znatiželju ili želju za pomaganjem već strah iz kojeg pak proizlaze bijes, odbacivanje, osude, grubost, predrasude...

Ova me knjiga, pravo umjetničko djelo povijesne fikcije očaralo. Nisam imala pojma da "plavi ljudi" uopće postoje. Kim Richardson je nakon dugog istraživanja i nama, čitateljima pružila nevjerojatnu priču. Zadivljena sam njome i zahvalna za sve ove informacije iz američke povijesti koje sam naučila, a za koje do tada nisam čula. Zaljubit ćete se u likove ove knjige i ostat će dugo, dugo uz vas. Ne samo ljudi već i jedna mazga - Juniju sam odmah zavoljela. Bila je tako intuitivna i štitila je Cussy i obje nas puno toga uče. Možda je Junia "samo mazga", no ona je i biće koje je prošlo kroz toliko boli i postala nevjerojatno posvećena Cussy. Zaljubila sam se u Junijin lik i njezinu posvećenost Bluet i njenom putovanju s knjigama. Ona je Cussyna najbolja prijateljica i zapravo jedna od rijetkih koje ima. Ova će vas knjiga podsjetiti na odanost životinja i koliko nam ljubavi poklanjaju naši krzneni prijatelji.

Zauvijek sam ponizna i zahvalna na mnoštvu knjiga koje imam i koje mi pristižu svaki dan. Kao što su i ljudi iz ove priče bili zahvalni što im je Cussy bez obzira na opasan put, težak, brdovit i gotovo pogibeljan teren redovito dostavljala sve te knjige. Ne uzimajmo stvari zdravo za gotovo!

Nadahnuta istinskim plavokožnim ljudima iz Kentuckyja i hrabrom i predanom knjižničarskom službom "Kentucky Pack Horse" iz 1930-ih, "Knjižničarka na konju" je priča o sirovoj hrabrosti, žestokoj snazi i uvjerenju jedne žene da nas knjige mogu odvesti bilo gdje ― čak i kući. Jedino je žalosno vidjeti kako se danas, nekih 85 godina kasnije, nije mnogo promijenilo u uskim umovima mnogih ljudi. Ova knjiga je još jedno upozorenje za njih.

JOŠ MALO O KNJIZI I AUTORICI

"Ovo je", napisali su kritičari, "nacionalno priznanje projektu ‘Knjižnice na konjima’ s početka 20. stoljeća u apalačkom Kentuckyju," posvećen hrabrim knjižničarkama koje su svaki tjedan jahale stotine milja kako bi širile pismenost, uspostavljajući i važne, humane odnose s ljudima koji su živjeli u izolaciji i očajničkom siromaštvu za Velike depresije. Inspirativna priča o moći čitanja za vrijeme teškog razdoblja u povijesti obrazovanja u Kentuckyju".

Projekt je vodila Ellen Sullivan Woodward pod okriljem Uprave za unaprjeđenje rada (WPA) . Do 1936. je osnovano osam putujućih knjižnica, a do završetka projekta 1943. bilo ih je 30. Zaposleno je dvjestotinjak "knjižničarki jahačica" koje su "pokrivale" oko 100 000 ljudi i nosile im knjige, časopise i novine. Svake je mogla nositi na konju, mazgi.. nekoliko desetaka knjiga, a osim dostave znale su o podučavati pa bi u čitale lokalnoj djeci i odraslima ili ih učile pisati. Projekt je ugašen 1943.

Kim Michele Richardson napisala je i nastavak "Kćer knjižničarke na konju" i nadamo se prijevodu.

Kim Michele jako dobro zna o čemu piše kad opisuje siromaštvo i glad. Odrasla je u ruralnom sirotištu "Saint Thomas-Saint Vincent Orphan Asylum" kojeg su vodile Red sestara milosrdnica i Rimokatolička crkva u Anchorageu, u Kentuckyju, 1960-ih i 1970-ih. Stravični uvjeti i zlostavljanja Kim je opisala u svojim memoarima "Nesalomljivo dijete" (The Unbreakable Child).

Bilo je 450 djece u hladnim prostorijama, neprestano su bila u strahu, gladna, izgladnjivana, okrutno kažnjavana, seksualno zlostavljana i premlaćivana. Zajednička tužba podnesena je 14. srpnja 2004. u ime 45 žrtava koje su navele seksualno i fizičko zlostavljanje u tri sirotišta koja su vodila Katolička dobrotvorna društva, a zapošljavala su sestre milosrdnice iz Nazaretha. Više od 20 žrtava optužilo je oca Hermana J. Lammersa, svećenika i kapelana sirotišta, a druge optužile sedam časnih sestara i dva laika. Sestre milosrdnice pristale su platiti 1, 5 milijuna USD-a za namirenje tužbe. Među tužiteljicama su bile i Kim i njezine tri sestre. Jedina fotografija koju Kim ima iz tog doba je prvopričesnička - prije toga joj je časna sestra slomila ruku, a poslije ju je svećenik silovao, a onda je sestra udarala nogom u trbuh jer je zaprljala haljinicu. Djecu su zatvarali u ormare, prisilno ih hranili, bacali niz stepenice ili tjerali da satima puze zbog nekog malenog prijestupa. Kim je dugo pokušavala zaboraviti te stravične godine, a onda je odlučila suočiti se s avetima prošlosti i napisati knjigu. Majka je dvoje djece, ostala je katolkinja i djecu poslala u katoličke škole - s ironijom napominjući da je iznos koji je dobila od nagodbe bio dovoljan da plati preostale godine školarine za svoje mlađe dijete. Njezin muž Joe Richardson, šef metro policije Louisvillea rekao je da je ona "najsnažnija žena koju sam ikad upoznao". Kim je donirala predujam za svoju knjigu i dio budućih prihoda SNAP-u i "Family and Children's Place", čiji je cilj spriječiti zlostavljanje djece. "To nije religijsko pitanje", rekla je. "Mogli su me jednako lako odgajiti tibetanski redovnici. To je ljudski problem. Sada, više nego ikad, postoji prilika za ljude da istupe i ozdrave."

Napisala je i "Liar’s Bench", "GodPretty in the Tobacco Field" i "The Sisters of Glass Ferry", knjige su joj prevedene na desetak jezika, a osvojila je brojna priznanja i nagrade, među kojima se ističe Forbesova nagrada za "Knjižničarku na konju" u kategoriji najbolje povijesne fikcije.