Kanal Mussolini – Antonio Penacchi - Saga talijanskih seljaka sjajnog talijanskog pisca

16.12.2020. 20:36:38

Stoljećima su močvare Pontino, Agro Pontino nedaleko Rima bile napušten komad zemlje prepun komaraca koji su prenosili malariju. Stoljećima je ta močvara mučila i ubijala Talijane. Car Neron razmišljao je raščistiti močvaru, ali nije stigao - ubili su ga. Čak je i Napoleon želio isušiti ubojitu močvaru iz koje su, bilo je to sasvim jasno, dolazile razne zaraze. I tako redom, car za carem, političar za političarem, nitko nije napravio ništa osim onog – "mogli bismo". Benito Mussolini odlučio je stati tome na kraj pa je od 1926. krenuo s velikim poslom – isušio je močvaru, stvorio plodno zemljište i naselio na njega siromašne seljake sa sjevera. To mu je bio najambiciozniji projekt u 20godišnjoj vladavini te je močvaru pretvorio u obradivu površinu od stotina četvornih kilometara, a nekad kaljužu u prekrasnu dolinu. Ime Agro Ponto je promijenjeno njemu u čast u Kanal Mussolini, Canale Mussolini, a danas je to Canale delle Acque Alte. O toj odiseji seljaka u romanu "Mussolinijev kanal" piše Antonio Penacchi i daje nam jednu obiteljsku i socijalnu priču u kojoj isprepliće stvarne činjenice i život talijanske obitelji Peruzzi. Ozbiljna je to priča i grubo iskrena koju nam daje Penacchi jer priča obitelji priča je ona njegove domovine. Doduše, odmah na početku romana Penacchi nam kaže kako je klan Peruzzi izmišljen te da su događaji o kojima piše proživjele mnoge obitelji, ali, pomislimo, "ma to su njegovi". I sasvim neoprezno okrenemo prvu stranicu i odmah smo uvučeni u stotinu godina života neobične obitelji koja pođe za obećanjem boljeg života iz pokrajine Veneto, s još 30ak tisuća siromašnih seljaka iz sjeverne Italije, u ne baš Obećanu zemlju, već na farme nastale nakon isušivanja koje će postati napokon njihov dom krajem 1920.ih. Ovu zaboravljenu priču iz talijanske povijesti svakako treba pročitati. Peruzzijevi su seljaci. Uglavnom su fašisti - poznaju Mussolinija i Edmonda Rossonija koji je dugo bio Duceov čovjek od povjerenja i. Rossoni je ponikao s dna, poput Peruzzijevih, pa se jako dobro razumiju. Peruzzijevi zaista iskreno uglavnom vole fašiste, Mussolini je omiljen, a kako je na vlasti 20ak godina naravno da seljaci postaju i njegovi vojnici - ne bune se ti tvrdi muškarci – uzmu pušku i odu i u Afriku ako se to od njih traži. Nemaju velike ideale, ne pričaju o ljubavi prema Italiji ili stranci, ali je pokazuju - djelima. Odmah treba reći da Pennacchi nije napisao odu fašizmu već nam bolno iskreno pripovijeda o jednoj obitelji koja nije ni nevina ni idealna, neki su prijeke naravi, neki su šutljivi, malo je tko romantičan. Nisu ni nevini - jedan je Peruzzi ubio nevinog seoskog svećenika koji nije bio za fašizam, a drugi je kao vojnik u Etiopiji sudjelovao u pokolju koptskog klera - od ministranata do redovnica i patrijarha bez oklijevanja – zapovjeđeno mu je i on to bez pogovora izvršava. Zapovijedi. Glava Peruzzijevog klana je baka, nekad ljepotica koja je jednom za oko zapela i samom Mussoliniju koji je tek počinjao svoju političku karijeru. Djed joj to nikad nije oprostio i uvijek je opsuje, a iz generacije u generaciju Mussolinijev pokušaj flerta postaje sve veća i veća stvar iako se zapravo nikada ništa nije dogodilo, no Mussolinijev zalutali pogled postaje dio obiteljskog folklora. Baka je sitna žena koja čvrstom rukom vodi svoju obitelj, zdravog razuma ima u izobilju, a njen muž, zgodan kočijaš i ona vole se kao prvog dana čak i nakon 17 djece koje mu je izrodila i svim nedaćama. Sinovi i kćeri rastu, ožene se i udaju, a sve oko njih je veliki svijet – ratovi, udari, smjena vlasti, mijenjanje zakona, glad i na kraju odluka da presele u nekadašnju močvaru – tu će stvoriti novi život. Jer živjeli su oduvijek na iznajmljivanoj zemlji, između mjesta Rovigo i Ferrara – svi zemlju rentaju od veleposjednika i svi rade i žive na zemlji i od zemlje – malo povrća, voća, stoke, ali na milost i nemilost gospodarima. Sasvim slučajno 1904. djed ode na tajni sastanak socijalista Rossonija i s njim završi u zatvoru. Mladi su, puni ideala, a iskustvo zatvora snažno ih poveže pa postaju prijatelji cijeloga života. Djed postaje socijalist i svojoj djeci kako stižu daje imena po tadašnjim vođama - Adelchi, Treves, Turati, Modigliana i Bissolata. Prije 1904. Iseo, Themistocles i Pericles već su bili na svijetu, pa će kao mladići otići u Prvi svjetski rat. Na nekadašnjoj močvari sada su niknuli novi gradovi, a Mussolinijev kanal žila je kucavica. Tisuće ljudi sa sjevera stigli su vlakovima (bez voznog reda) u potrazi za boljim životom, a fašisti imaju prednost. Naravno, sad su svi u fašističkoj stranci. Žene u obitelji Peruzzi rađaju i odgajaju hrpe djece, brinu o svojim muškarcima, o imanju, o stoci, o dvokolicama, organiziraju svakodnevni život, trpe, dok su muškarci snažni poput bikova i nerijetko tvrdoglavi kao magarci. Ideju da iz Padske nizine presele dobio je karizmatičan i hrabar stric Pericle koji je ugledan član Fašističke stranke, ali ne sluša slijepo što stranka od njega traži. A ne, jer Peruzzijevi uvijek imaju svoj pogled na svijet. S njim kreću na put i njegovi stari roditelji, braća i njihove žene i djeca i naravno žena. Dobit će dvije parcele, kuće i napokon imati svoj komadić pod suncem. Bakin je ljubimac Adelchi, dobar organizator koji je skloniji zapovijedanju nego li radu. Njegova braća Iseo, Temistocle, Treves i Turati snažni su muškarci škrti na riječima, a veliki na djelima. Sestre su različite – ima ih dobrih i nježnih, punih suosjećanja, neke su pakosne i zle. Armida, Pericleova žena je najljepša, udana je za najboljeg Peruzzija, najdarežljivija, voli bez zadrške, živi bez straha… A Paride, Paris, omiljeni nećak, dobar i pravedan kao da je imao zapisanu sudbinu od kako su mu dali ime - osuđen je da postane uzrok nesreće koja će zadesiti i shrvati obitelj Peruzzi. Priča je to iskrena, puna humora i sarkazma, teške trenutke razbija sočnim jezikom, a svijet nije crno-bijeli kako i nije. No šaren jest. Odmah na početku pisac vas upozori – ispričat će vam sve, ali nemojte ga pitati je li to moguće ili slučajno posumnjati. Pitali ste i on vam priča. Tko ste vi da sumnjate? Jer kako sam kaže - "Ne izmišljam ništa; u najboljem slučaju moje je sjećanje možda pogrešno". Mislite da to nije bilo tako? "Oprostite, što kažete? Da toga nema u povijesnim knjigama? (...) Ah, i ja znam da tako piše, ali što ja tu mogu? Pa nisam ja kriv što se sastavljači povijesnih tekstova uvijek oslanjaju samo na vojne arhive. Tamo sigurno nisu mogli pronaći naša imena…" Pennacchijeva proza je jednostavna i funkcionalna, opisna i lako se čita. Činjenice postoje i velik je dio povijesti poznat, no on će priču ispričati onako kako su zbivanja shvatili obični ljudi koji žive u siromaštvu. I to radi genijalno! "Mussolinijev kanal" priča je o obitelji u kojoj su razni likovi, ponekad veći od života, ponekad tihi junaci, punokrvne i strastvene žene, a sve u okviru bremenitih vremena i zbivanja polustoljetne talijanske povijesti. Roman obuhvaća dva svjetska rata, pa tako i nesretan pohod Talijana u Africi koju su mislili osvojiti u trku. No cijelo vrijeme naš se pripovjedač ne bavi domoljubnom retorikom, ne pada u zanos već samo priča što se dogodilo njegovim junacima kad su se prvo suočili sa socijalizmom, a zatim s porastom fašizma, sudjelovali u ratovima, ljubili, gladovali, mirili se i svađali – živjeli. "Nakon tri godine rata, Italija je bila na koljenima", kaže o Velikom ratu, “ne govorim samo o gladi, nestašici hrane i tako dalje. Mislim da je do sada jedva preostalo nekoga tko bi bio poslan u boj. Tako su morali pozvati puke dječake, posljednji razred, razred 1899., uključujući mog ujaka Pericla, koji je imao osamnaest godina. "Samo momak", rekla bi moja baka, "još uvijek mokar iza ušiju." I tako lik po lik, godina za godinom, odvija se pred nama. Opisujući njihove živote, drame, veselja i postupke pisac djelima svojih likovima daje slobodu, a nama priliku da ih shvatimo i sami karakteriziramo – nema dubinskih opisa. Zgodno je što su imena likova odabrana zaigrano. Perikle nije govornik, no bez posebnog je junaštva hrabro preživio i na kraju se pojavio kao neka vrsta Odiseja. Njegov nećak, nazvan Peride tj. Paris, pronalazi Helenu od Troje u ženi u kojoj to ne bi smio. Od onih nemilih stvari koje su napravili – a koje objašnjava zdravom seljačkom logikom čitamo kako se narav i ćud junaka i junakinja iz poglavlja u poglavlje rasplamsava, sazrijeva, raste, obitelj se širi.. Svjestan da nas je zarobio, pisac je velikodušan i daje nam priliku za prilikom da se nasmijemo, začudimo lakoći kojom prede oko nas sagu, nasmije nas, začudi. Naravno, kad Peruzzijevi presele sa sjevera na jug, sve se oko njih mijenja, a mi putujemo s njima. Neki su kritičari rekli da ima u "Mussolinijevom kanalu" odjeka i "Sto godina samoće", i "Limenog bubnja" i "Plodova gnjeva". Ali kod Pennachija ponajviše ima živopisnog, iskrenog pripovijedanja koje vas tjera da knjigu ne ispuštate iz ruku. Roman je dobitnik je najprestižnije talijanske književne nagrade Strega, a za Antonija Pennacchija prostor Agro Pontina je poput muzeja aveti, možda čak možemo reći da ono što je za Williama Faulknera bila Yoknapatawpha, za Pennachija je Agro Pontina njegov komadić književnog svijeta. A "Mussolinijev kanal" djelo zbog koje je taj sjajan talijanski pisac došao na svijet.

Napisala: Sandra Veić Sukreški