Je li majka umrla? – Vigdis Hjorth

Nakon čitanja nekih knjiga oporavak je malo duži. Da, baš tako, oporavak, jer ovo je jedna od onih knjiga koja vas grize, ubada i protrese poput udarca u glavu (kako je to slikovito rekao Kafka – "Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama"). Knjiga "Nasljedstvo" me je oduševila i zato sam jedva čekala opet uživati u maestralnom pisanju norveške književne zvijezde Vigdis Hjorth koja kroz svoje knjige provlači svoju disfunkcionalnu obitelj i narušene obiteljske odnose. To joj je njezina obitelj itekako zamjerila, a i javnost je tu bila podijeljena. Kao i kod Karl Ove Knausgaarda. Obitelji ne vole biti razotkrivene pogotovo kad su u pitanju ovako teška emotivna i psihička zlostavljanja. Postoji predodžba o tome da majka svu svoju djecu jednako voli, da ne pravi razliku među njima, nikoga ne zakida, da je majka nadarena za primjenjivanje pravde. Je li to zaista istina? Ovo je nevjerojatno potresna životna priča o odnosu majke i kćeri. Johanna je  slikarica koja je posljednja tri desetljeća svog života provela u Sjedinjenim Američkim Državama sa svojim suprugom i njihovim sinom. Nakon što je muž umro, a sin započeo samostalan život, Johanna se vraća u svoju domovinu. Što je ostalo od života koji je ostavila u Norveškoj prije gotovo tri desetljeća? Što očekuje da će pronaći kada se vrati? Kako će uspjeti izgraditi most između prošlosti i sadašnjosti? Jer, Johanna je napustila svoju obitelj u Norveškoj jer nisu podržavali njezinu želju da se bavi slikarstvom. Otac je smatrao da je umjetnost gubljenje vremena i da bi Johanna trebala imati konkretno zanimanje, poput pravnice ili liječnice. Tom nerazumijevanju se na kraju priklonila i majka jer nije imala hrabrosti suprotstaviti se mužu. Tu je i Johannina sestra koja se od početka priklonila očevim i majčinim očekivanjima. Johannu su izopćili iz obitelji. Ignorirali su nju i njezinog muža, također umjetnika, s kojim je sretno živjela punih trideset godina. Čak ni vlastitog unuka Johna nisu nikada poželjeli upoznati. Meni je to stvarno tragično. Čemu tolika želja da vladaš tuđim životom? Tko roditeljima daje pravo da djeci nameću svoje poglede na svijet i život? Djeca nisu vlasništvo roditelja. Ne rađamo djecu da bi oni živjeli po našim pravilima. Slažete li se? Koliko je obitelji na taj način uništeno, rastrgano i koliko duša je trajno traumatizirano takvim ucjenama... Kako je moguće da se tako jako i trajno naruše obiteljski odnosi. Obitelj bi trebala biti temelj odrastanja, društva i čovječanstva. Obitelj bi trebala i morala biti ta sigurna luka i čvrsto uporište koje te do kraja života podržava, štiti i voli bez obzira na odabire. Kad su odnosi u obitelji poremećeni ništa dobro se iz toga ne može izroditi. Zato je ovaj roman koji se temelji na istinitoj životnoj priči autorice brutalno iskren. Pun je vapaja za ljubavlju, poštovanjem, prihvaćanjem od osobe koja ju je rodila, ispod čijeg srca je rasla, čije je mlijeko pila i od koje dijete, a kasnije odrasla osoba, očekuje najviše razumijevanja, podrške i ljubavi. Ako to izostane, što ostaje? Dirljivo je Johannino samoispitivanje, ali i njezin pokušaj pomirenja i razumijevanja majčinog ponašanja. Analizira majčin život, majčine izbore i ponašanja. Dolazi da nevjerojatnih spoznaja. Iako je ovo bila teška emotivna priča za proći mislim da bi je trebali pročitati svi roditelji. Možda bi to moglo spasiti mnogu djecu od izdaje, straha i krivnje s kojima se moraju nositi nakon što im roditelji ostave toliku prazninu u srcu. Teško za čitanje ali se itekako isplati jer Vigdis Hjorth o bezvremenskim obiteljskim temama piše zadivljujuće i detaljno. Stil pisanja je izvanredan. Kratke ali snažne rečenice kao i  kratka poglavlja koja kao da prate tok misli. Citati iz knjige: "Jednom mi je bilo dvadeset i četiri i bila sam tek udana. Studirala sam pravo po želji svoga oca, a samim tim i po želji majke, i udaljila se od sebe same još više nego kad mi je bilo četrnaest i kad sam gladovala, bila sam zabravila svoju ljutnju jer sam se bojala toga što bi nezabravljena mogla izazvati, valjda sam to bila naučila od majke." "Moja sestra ne zna što se događa između majke i kćeri kad kći ne želi živjeti zadanim nego slobodnim životom. Tad se majka mora boriti protiv kćeri, a kći se mora boriti protiv svog plašljivog ja, i tad su njih dvije povezane u boli i bijesu, što je pitanje intimnosti, a ne ljubavi. Takva je intimnost nemilosrdna." "Svjesno živjeti je veliki napor. Majka je bila odsječena od svojih istinskih osjećaja i preuzela je tuđe načine govora, naučene formule i konvencionalne geste." "Majka je bila ona koja se posvetila svojim uvrijeđenostima i pretvorila ih u svoj identitet."   Preveo: Munib Delalić