Dječja mećava – Melanie Benjamin – priča iz priče

Volim romane koji se temelje na istinitim događajima, a ovaj me zgrabio od prve rečenice. Roman "Dječja mećava" dobro je napisana i uvjerljiva povijesna fikcija u kojoj sam uživala u svakom retku jer je nabijena s toliko emocija i doživljaja. Sjajno uranja čitatelja u okrutne Velike ravnice Srednje Amerike (Nebraske i Dakote) koje su netom prije mećave 1888. godine nastanile tisuće imigranata, najviše iz Skandinavije i Njemačke.

Priča počinje ujutro, 12. siječnja 1888., toplog siječanjskog dana, nekoliko sati prije oluje koja je antagonist romana - zastrašujući "neprijatelj" koji želi odnijeti što više života. Nevjerojatni su opisi oluje i njezine razorne moći. Iako je oluja glavni lik ovog romana, središte priče je život imigranata koji posjeduju domaćinstva i dio zemlje, njihove svakodnevne borbe za preživljavanje i kako su u toj divljini pokušali izgraditi svoje "male" živote. Njihove emocije, radnje i reakcije te utjecaj društvenog i fizičkog okruženja na njihove živote dobro su opisani. Likovi su briljantno razvijeni sa svim manama i vrlinama onoga što vidimo u stvarnom životu. Nisu svi očevi heroji, nisu sve majke zaštitnice svih, a djeca imaju više od jednostavnih umova i dječje naivnosti. Pisanje Melanie Benjamin je predivno. Zanimljivo je da se prva polovica romana događa u roku od nekoliko sati, dok se druga romana događa godinama poslije.

Posebno su me dirnule životne priče dviju mladih učiteljica koje su bile samo par godina starije od svojih malih učenika, šesnaestogodišnje sestre Raina i Gerda Olsen koje, netom prije upozorenja da stiže zastrašujuća oluja, donose odluke. Djeca su baš toga dana, zbog sunčanog i relativno toplog jutra došla u školu bez teških i toplih kaputa, a školska zgrada je prilično udaljena od njihovih domova. Trebaju li djecu zadržati unutar loše izgrađenih jednosobnih školskih učionica punih propuha s mogućnošću da im ponestane drva za peći i smrzavanja na smrt – ili trebaju poslati djecu kući, nadajući se da se neće izgubiti u bjelini i hladnoći? Odluke u tom trenutku utjecat će na preživjele do kraja života. Naslućuje se tragedija.

S druge strane ovo je i priča o 11-godišnjoj Anette Pedersen, služavki, koji su roditelji prodali danskoj imigrantskoj obitelji. Pratimo je Anette na njezinom čudesnom putovanju kroz mećavu i njezine posljedice i ovo je definitivno najpotresniji dio ovog romana. Ovo je priča i o novinaru Gavinu Woodsonu, koji je ne svojom voljom iz New Yorka premješten u Veliku ravnicu pišući uljepšane priče za državna poduzeća i interese željeznica kako bi namamio sve više imigranata iz Sjeverne Europe u "Rajski vrt" na teritoriju Nebraske. Očajnički mu treba iskupljenje jer je uspio dovesti tolike doseljenike na tu okrutnu zemlju. Mlada Anette u kojoj je pronašao svoju prerijsku djevu postaje to njegovo iskupljenje. Ništa nije moglo biti gore od krivnje s kojom se mnogi likovi u ovom romanu moraju nositi.

Melanie Benjamin koja je već napisala pet bestseler romana koji se temelje na stvarnim događajima. I ovaj roman temelji na stvarnim usmenim pričama preživjelih, ali likovi su izmišljeni. Stvarna oluja odnijela je službeno i potvrđeno 235 života, od kojih mnogo dječjih, no neki pretpostavljaju da je umrlo više ljudi. Tijela mnogih nisu pronađeni sve do proljeća. "Ovo je priča o hrabrosti, o djeci koja su prisiljena prerano odrasti, koja su vezana za zemlju zbog odulke i nade u bolji život svojih roditelja. Ovo je priča o ljubavi koja se ukorijenila u tvrdom prerijskom tlu i o obiteljima koje je razdvojila žestoka oluja koje se danas malo pamti - jer su mnoge njene žrtve bili imigranti u ovu zemlju"...

"Dječja mećava", u originalu "The Children's Blizzard" u (tužnoj) povijesti poznata je kao "Schoolhouse Blizzard", Školska mećava. Unuk preživjelog prepričao je djedova sjećanja: ništa se nije vidjelo, zrak je bio ispunjen ledenim kuglicama - preživjeli su to nazvali "ledenom prašinom" - koje su peckale dok su padale i lijepile se za kožu. Neki su oslijepili dok im se led smrzavao na licima. Neki su učitelji bili heroji - držali su učenike u klimavim drvenim školama, paleći sve što im je došlo pod ruku danju i noću dok je temperatura padala, a vjetar i led udarali o zidove, snijeg se gomilao... Druge je učitelje do kraja života progonilo sjećanje na slanje svojih mladih štićenika u oluju, govoreći im da svladaju oluju i vrate se kući obitelji, na sigurno. Mnogi se nikada nisu uspjeli vratiti; neki procjenjuju da je stradalo do 500 ljudi, neki da je tisuću, a službena je brojka manja. Jedna majka, koja je tražila svoju djecu, oslijepila je u mećavi, a njezino tijelo pronađeno je samo 40 metara od kuće. Tijela su pronalažena danima, tjednima i mjesecima nakon. Oluja je bila jedan od posljednjih trenutaka malog ledenog doba 1880-ih, kako je nazvano to hladno, snježno razdoblje u povijesti.