Crveni adresar – Sofia Lundberg – otkrivanje života kroz adresar
Nije lako opisati koliko me ova knjiga ugodno iznenadila. Pročitala sam je u jednome u dahu i baš, kako se kaže, s guštom. Počinje lagano i nježno dok upoznajemo usamljenu 96-godišnju staricu Doris iz Stockholma koju muče silni bolovi, koja se teško kreće u svom stanu i koja je ovisna o tuđoj pomoći. No kako stranice odmiču ovaj roman čitatelja sve više "usisava" i nemoguće je prestati s čitanjem. Raste svojevrsna napetost u obliku znatiželje jer želimo saznati kakav je ta žena imala život i koga je sve na tom svom uzbudljivom i dugom životnom putu srela. Zaplet je raznolik zahvaljujući različitim epizodama u Dorisinu životu. Tu zanimljivu 96-godišnju damu jednom dnevno u njezinom domu obilaze medicinske sestre koje je hrane, odijevaju i peru. Tu i tamo nešto s njom i popričaju, no za to imaju najmanje vremena. Doris je itekako svjesna da je na redu njeno posljednje "putovanje" koje za sve nas završava jednako – smrću. Na tom putovanju dolazimo na mnoga raskrižja koja traže teške odluke, ali je put poslije toga opet ravan, a krivine ne moraju uvijek biti opasne. Ubrzo saznajemo da Doris nema bližu obitelj, a najbliža joj nećakinja Jenny živi u Kaliforniji i Doris se njom i njenom obitelji redovno čuje preko Skypa ili društvenih mreža. (Da, to me je posebno oduševilo. Doris koja ima 96 godina tehnološki je osviještena i koristi sve moguće moderne načine komunikacije uz pomoć svog laptopa.) No tko je Doris? Doris Alm odrasla je u skromnim okolnostima u Stockholmu 1920tih godina. Kad je napunila deset godina otac joj je dao poseban dar: crveni adresar u kojeg je mogla upisivati imena i karakteristike ljudi koji su joj nešto značili u životu. Otac je ubrzo nakon toga umro, a majka je kćer prisiljena "istjerati" iz sigurnosti doma jer je nije mogla uzdržavati. S majkom doduše ostaje mlađa kćer Agnes. Desetljećima kasnije Doris još uvijek čuva svoj mali crveni notes i jednog dana odluči ga ponovno čitati, prelistavati i na temelju njega zapisati svoja sjećanja. Tako "putuje" kroz vrijeme sjećajući se kako je prvo bila sluškinja jednoj uglednoj starijoj dami s francuskim naglaskom. Zatim odlazi u Pariz gdje je radila kao model i nosila linije Chanela, Diora i ostalih francuskih modnih magova jer je bila jako lijepa. Slijede dramatične godine Drugog svjetskog rata i saznajemo kako je rat Doris otjerao sve do New Yorka i Engleske, da bi se na kraju ipak vratila u Švedsku. U tom razdoblju upoznala je i ljubav svog života koju zauvijek čuva u svom srcu.
Prevela: Branka Grubić
Kroz crveni adresar i zapisana imena rasvjetljuje nam svaku osobu i njihov odnos, govori o podijeljenim iskustvima, o velikoj sreći i dubokoj radosti, ali i o gubicima i tuzi. Jer se kraj unosa imena i adrese u njenom crvenom adresaru sve češće pojavljuje riječ "mrtav" ili "mrtva"... Otisci koje ostavlja čovjek na čovjeku vječni su. Njih nije moguće izbrisati. Knjiga je krajnje emotivna i prekrasno napisana, kao da je osobno proživljena. Kao čitateljica, suosjećala sam s Doris, smijala se s njom, trpjela njezine boli, osjetila njezinu beskrajnu čežnju za velikom ljubavi, divila joj se kao blistavoj ljepotici i na kraju proživjela s njom teška ratna i poratna vremena. Mislim da je sjajno i to što se priča temelji na istinskoj ličnosti, nevjenčanoj i sada već pokojnoj velikoj teti autorice, koja se zvala - Doris. Autorica koristi dvije različite vremenske razine pisanja, sadašnjost i prošlost. To radi pregledno i logično, time stvara posebnu atmosferu koja se rijetko doživi u nekoj knjizi. S velikom osjetljivošću Sofia Lundberg ilustrira staričinu usamljenost i fizičku ograničenost. Rijetko su tako stari ljudi junaci romana, pa mi je ovaj posebno drag. Riječ je o knjizi koja nam pokazuje kako svi imamo i sretne i tužne trenutke, a svi oni ostavit će veliki trag u našim životima. Roman je ovo koji tjera na razmišljanje o sebi, vlastitoj obitelji, našim odnosima s drugim ljudima. Preporučujem svima ovo malo remek djelo.
