Crno mlijeko – Elif Safak – vole li se ženska kreativnost i reprodukcija?
U ovu knjigu zaljubila sam se na prvi pogled. Za to je prvenstveno zaslužna ova divna naslovnica koja jednostavno zove na čitanje. Zatim je tu intrigantan naslov – "Crno mlijeko". U njemu se nazire da su teme ove knjige majčinstvo, pisanje i književnost (igra riječi oko crne tinte i majčinog mlijeka). Kako su meni i majčinstvo i knjige najvažnije stvari na svijetu, odmah sam znala da je ovo idealno štivo za mene. I zaista, ovo je jedna od najboljih knjiga koje sam pročitala na tu temu. Elif, vodeća turska književnica s jednostavnim nas riječima i iskrenim emocijama vodi kroz dileme, krize i sukobe s kojima se susretala na svom životnom putu, naročito u vrijeme kada se "na smrt" zaljubila u Eyupa, svog budućeg muža i oca svoje djece iako je bila uvjerena da se nikada neće udati i imati djecu. I sama sam se ubrzo našla u puno Elifinih razmišljanja. Prisjetila sam se svojih tri trudnoće, povremene melankolije i straha od nekontroliranih vlastitih reakcija. Srećom nisam nikada imala postporođajnu depresiju. Ali sam srela dovoljno žena koje jesu. Može li uspješna spisateljica koja je ujedno i lutalica i, kozmopolit, koja je zaljubljena u sufizam, koja je pacifistkinja i vegetarijanka i kojoj ne nedostaje inspiracije i kreativnosti, a koja je ušla u najbolje srednje godine svog života, biti istovremeno i uspješna majka i žena? To je pitanje o kojem u ovoj knjizi Elif na vrlo šarmantan način polemizira. Osim što se ne srami vlastitih uspona i padova ona je pomno istražila životna iskustva drugih svjetski poznatih spisateljica i književnica poput Sylvije Plath, Dorothy Parker, Simone de Beauvoir, Virginije Woolf, Zelde Fitzgerald, Alice Walker, Louise M. Alcott, te nam kroz njihove primjere pojašnjava u kakvom se vrtlogu emocija i neodgovorenih pitanja našla. Ne srami se svojih strahova, napada panike i neodgovorenih pitanja. S puno humora ali i ozbiljnosti vodi nas kroz sva svoja stanja promjena – periodu kada je bila uvjerena da će ostati sama i posvećena pisanju, trudnoći te na kraju kroz postporođajne depresije koju je proživjela nakon rođenja kćeri Shehrazade Zelde. Osamnaest mjeseci kasnije rodila je i sina Emira Zahira i nije patila od depresije. Djeci je dala imena po omiljenim književnicima tj. njihovim djelima – Zeldi Fitzgerald i prema liku Zahira iz Coelhovog romana i Borgesove istoimene priče. Upravo su je ta djela snažno inspirirala ljepotom i snagom majčinstva. Zaključak ove knjige je da ne postoji formula za majčinstvo i pisanje koja bi svima odgovarala. Umjesto toga postoje mnogi putevi na književnim putovanjima koja svakog vode do istog odredišta i svaki je jednako vrijedan. Treba ga proživjeti. Na taj način podstiče čitatelja na odvažnost i poručuje da nismo sami. "Zajedno učimo kako živjeti, pisati, voljeti do granica mogućnosti samo bivajući ono što jesmo. Nekada to uspijevamo lijepo i jednostavno: nekada ne uspijemo, sjetimo se trenutaka složnosti i otmjenosti i pokušamo ponovno." To je život. Korak naprijed, pa natrag, pokoji pad, ustajanje, ponovni pad, nastavak hodanja…….
Uživajte u čitanju kao i ja!!!!!
